Talijan ili netalijan

Talijan ili netalijan


Danas u Crkvi mnogi dižu čitavu uzbunu oko toga, kad ćemo, jedanput, dobiti Papu-Netalijana. Mnogim “progresistima” na zapadu to kao da je prva briga. Njima to izgleda najaktualniji crkveni problem našega vremena. Koliko je do njih, oni će sve i učiniti, da do toga što prije dođe. Proriču nam, — klade se, — da će Pavao VI. biti zadnji Papa-Talijan. Spominju i kandidate, koji će ga naslijediti. To se zna: one svoje, “najnaprednije” između kardinala i biskupa. Okreću se prema Belgiji, prema Holandiji, prema Kanadi, prema Njemačkoj, prema Austriji. I to bi bila jedna od “strukturalnih” promjena u Crkvi, na kojima oni toliko jaše.

A nama se čini, da ta stvar nije ni izdaleka tako ni aktualna ni urgentna, kako je oni hoće da prikažu. Osobito nam se ne čini urgentna. I to je jedan od onih delikatnih problema u Crkvi, u kojima se ukrštavaju mnogi i različiti momenti, pa je prvo pravilo razboritosti, da im se prilazi polagano, s puno opreza, iza zrela promišljanja, nakon što smo dobro odmjerili i procijenili sve razloge za i protiv. Naglost nije nigdje na mjestu, a najmanje je na mjestu, kada se radi o institucijama, koje za sobom imaju dugačku historiju i koje tangiraju kapitalne vrijednosti čovječanstva ili božanske interese. A to je, i jedno i drugo, slučaj baš sa institucijom papinstva. Igranje i razbacivanje parolama nije metoda, koja ovamo pristaje.

“Detalijanizacija” Crkve kao univerzalnog i nadnarodnog duhovnog organizma ima, po sebi, mnogoštošta za sebe. Skinula bi s nas odium “centralizacije” i prevelikog upliva jedne nacije i jedne sredine na životni razvoj katoličke Crkve, koja je, već po svojoj ideji i definiciji, svenarodna i svesvjetska: odium, koji mnogima toliko smeta; opravdano ili neopravdano. A možda bi i obogatila Crkvu genijem, talentima, inicijativama, — ali, svakako i slabostima i manjcima, — i drugih naroda, i drugih religioznih i kulturnih žarišta katolicizma. Pri apstraktnom i isključivo teoretsko-načelnom gledanju na stvar bliže je, izgleda, idealu crkvenosti od dosadašnjih historijskih uzusa. Samo takvo gledanje nije uvijek, u praksi, ni opravdano ni preporučljivo. Kada se stvari rješavaju u konkretnoj situaciji, “hic et nunc”, treba na njih prvotno gledati u totalnom aspektu i sa realističkog stanovišta. Glavno je tada, da se načelna zasada provede na što manje potresa i rizika, i sa pouzdanim garancijama upogled konačnog i sumarnog ishoda.

A mi ne bismo rekli, da se naši progresistički zeloti “detalijanizacije” Crkve i papinstva vode tim elementarnim aksiomom praktične životne mudrosti. Naprotiv: nama se čini, da su zaboravili na mnoge važne momente. Na historijski aspekat problema prije svega. Na njegovu genezu. Na njegovu lokalnu uvjetovanost. Na toliko potrebni kontinuitet u Crkvi. Na psihološke momente. Na antagonističke i centrifugalne tendencije u savremenoj Crkvi: tendencije, koje, u višem interesu jedinstva Crkve, valja što više tempirati, pa i suzbijati. I na pametne kompromise, koji su, ako igdje, a ono u ovakvim stvarima, — puno više taktičnima nego načelnima, — najbolja, najsigurnija, najbezbolnija metoda.

Nijesu Talijani ni dosada bili Crkvi silom naturavani za Pape. Donio je to sobom spontani razvoj crkvenog života; uvjetovala je to činjenica, da je papinska funkcija i vlast, po Božjoj volji i Providnosti, još od početka i zauvijek, povezana sa službom i funkcijom rimskoga biskupa. Rimski je biskup u isto vrijeme i Papa, i glava Crkve: baš kao nasljednik Petrove biskupske stolice. A Rim je u Italiji. Rimska je biskupija već kroz duga stoljeća talijanska biskupija. Rimski je kler talijanski kler. Posve je stoga bilo naravno, — i jedino je bilo naravno, — da su svećenici rimske biskupije, — ili, kasnije, biskupi talijanske narodnosti, najviše postajali papama. Neposredni su im duhovni podanici bili Talijani. Njima su morali propovijedati. Da je Rim u Francuskoj, Papa bi, po istoj toj, božanskoj, logici, bio Francuz. Da je u Americi, bio bi Amerikanac. Da je u Hrvatskoj, bio bi Hrvat. Baš kao što je i na pravoslavnoj strani ekumenski patrijarh Grk, a kaldejski Kaldejac. Tkogod zaboravlja na tu okolnost, — okolnost iz plana Providnosti, — ne shvaća problema ni realno, ni cjelovito, ni s dovoljno širine.

Nema smisla osporavati faktično historijsko talijanstvo rimske stolice. Treba ga uzeti kao činjenicu, ali ga zato što bolje uskladiti na univerzalnim karakterom katoličke Crkve, kojoj je ta Stolica na čelu. Treba da Papa, i kad je Talijan, ima katoličko srce: da, kao Papa, nikada ne bude primarno talijanski nacionalista, već da primarno bude kršćanski univerzalista; da, kao nekoć sv. Pavao, nosi u duši “brigu za sve Crkve” (2. Kor. 11, 28.) A s druge strane, ako Crkva koji put, u interesu opće crkvene stvari, izabere sebi za glavu, za rimskoga biskupa, pripadnika nekoga drugoga naroda, mora taj biti svjestan, da je on ujedno i biskup jednoj talijanskoj dijecezi, pa mora i znati jezik te dijeceze i razumijevati i voljeti njezine vjernike.

“Talijanstvo” je Papino prema tome neka “vis maior” nad Crkvom, nešto, što spada na suvereno Božje odlučivanje s Kraljevstvom Božjim, ali i nešto, što baš radi toga ostaje uvijek i pod kontrolom božanske Providnosti: za što ona odgovara i jamči.

A ta se je božanska Providnost očito i pokazala, i afirmirala, u povijesti toga “talijanskog papinstva”. Dala je tomu “talijanstvu” još od početka jednu notu širine, tradicionalnog rimskog univerzalizma, sa živim i aktivnim interesom za sav svijet: univerzalizma, koji je, dakako, u Papama bio još potenciran sviješću njihove religiozne misije i Kristova, — uvijek svesvjetskog i nadnarodnog, — poslanja. Božja se je Providnost pobrinula, da to papinstvo i u političkom pogledu osamostali: nije dala, da se u Italiji stvori, — sve do najnovijega vremena, — jaka nacionalistička država, sa cezaropapističkim i imperijalnim pretenzijama. A na poseban je način bdjela i nad, postepenom, formacijom centralnog aparata te rimske Crkve: začudo, kako je on uvijek bio inspiriran više univerzalističkim, crkvenim, brigama, preokupacijama, ambicijama, nego onim lokalnima i partikularnima. Taj papinski, kurijalni, aparat uvijek je podržavao žive veze sa svim katoličkim nacijama i od njih, odnosno od njihovih lokalnih crkava, isto tako primao duhovne impulze, kako im ih je i davao. Utjecaji sa strane na papinski Rim bili su uvijek kroz povijest vidljivi i jaki. I oni iz Njemačke, centra zapadno-rimskog imperija, i oni iz “prvorođene kćeri” Crkve, Francuske, i oni iz kolonijalnih, pa zato i kozmopolitskih i poliglotskih, katoličkih država, Španjolske i Portugalske. “Talijanstvo” papinskog Rima uvijek je bilo vrlo temperirano i uvijek se je svjesno podređivalo njegovoj, univerzalističkoj, vjerskoj misiji. Nacionalistički elementi na terenu religije puno su se više osjećali po drugim krajevima katoličkoga svijeta, nego u Italiji i u “talijanskom Rimu”. Razni galikanizmi, jozefinizmi, “kraljevske” i “kneževske” crkve nijesu nastajale u Rimu ni u Italiji: drugi su ih zamislili i iskovali. “Talijanstvo” je s te strane puno manje opržilo Crkvu, nego neki drugi nacionalizmi u evropskom kršćanskom svijetu. Rim nije slao Talijana za biskupe drugim kršćanskim narodima, kao što je to, u nekim periodama, sustavno činio Bizant sa Grcima. U pojedinostima bilo je, dakako, zloraba te vrsti i u Rimu, — gdje je nešto ljudsko, a da u njemu nema zloraba, — ali one nijesu bile takve, da bi ozbiljno, a pogotovu trajno, kompromitirale univerzalistički karakter Crkve, ni ugrozile njezinu vitalnost, bilo nutarnju, bilo vanjsku. Taj je “talijanski Rim” svoju ulogu centra Crkve vršio zapravo, — budimo objektivni, — na čudesno uspješan način kroz sva dosadašnja stoljeća: toliko uspješan, da nitko, tko vjeruje, ne može, a da u tom ne vidi ruku Božju; karizmu primata. A onda, i u koliko je bilo, historijske, “talijanizacije Crkve”, bila je ona ograničena uglavnom na periferna područja crkvenog života: na diplomaciju, na crkvene financije, na personalni status kurije, makar da se i kod toga mnogoštošta, opet, može tumačiti praktičnom nuždom i tadašnjim manjkom komunikacija. Nije se lako u Rim dolazilo: personal se je uzimao sa terena; iz bližih krajeva, sa već uhodanim tradicijama.

Danas su, sigurno, s te strane prilike drukčije. Svima nam je stoga blizu ideja, da i papinsku kuriju, i crkvenu diplomaciju, i crkvene financije, u naše dane, treba više internacionalizirati, pa, u vezi s tim, i detalijanizirati, u koliko je sve to namijenjeno više službi opće Crkve, nego one lokalne, “rimske”, talijanske. Neminovno će jedanput do toga i doći. I u Rimu svi to osjećaju i s tim se, barem u principu, slažu. Pa provode i reforme u tom smjeru. I Papa bi danas mogao biti Netalijan, ako se za to nađe pravi čovjek.

Samo drugo je pitanje, je li već vrijeme, da se to forsira, i preporučuje li to situacija u Crkvi već u ove naše dane. Po našemu mišljenju upravo je protivno.

Crkva je danas puna tenzija i potresa svake ruke. Od onih dogmatičkih, pa do onih discipliniranih i prestižnih. I puna je dezorijentacije na sve strane. Bez osjećaja odgovornosti, ne predviđajući posljedica, bez jasnih i sigurnih pogleda na situaciju, mnogi joj danas postavljaju zahtjeve i ultimatume, mnogi od nje iznuđuju ustupke i “promjene”. Ima li smisla, da u tu zbrku unosimo još jednu novu uzbunu i otvaramo u Crkvi još jednu frontu: protutalijansku i antitradicionalnu? Da se oko još jednog, nebitnog, pitanja parbimo i gložimo? Da se još u jednoj točki dijelimo? I to sa strastvenošću i ekstremizmom, koji je danas svagdje po svijetu u modi. Da se u najgore vrijeme poigravamo sa zlim duhovima, toliko eksplozivnih, nacionalnih animoziteta, antagonizama, osjetljivosti? Da, uz tolike druge “revolucije” u Crkvi, podignemo još jednu? Danas, kad nam najviše treba jedinstva, mira i stabilnosti! I to uz riziko, da se s borbom za Papu-Netalijana povežu i pod njezin plašt sakriju i one najnezdravije i najdestruktivnije tendencije: protupapinske, protu- celibatarske, “pluralističke”! I ima li smisla, da u jednom vremenu, toliko kritičnom i sudbonosnom po budućnost Crkve, sami sebe lišimo onoga faktora u Crkvi, koji je i danas među nama, možda, jedini svjestan nositelj balansa, odgovornosti, kritičnosti, realnosti, mjere i, što je glavno, ideje jedinstva i homogenosti Crkve i strahopočitanja pred božanskim i nadnaravnim: tradicionalnog, “talijanskog”, papinstva; njegove mudrosti i njegova iskustva?

Ne ovisi, sigurno, o nama, za što će se Crkva u ovoj dilemi odlučiti, i kako će ispasti sljedeći izbor Pape. U drugim će se rukama, — u onima kardinalske većine, — naći odluka. Ali, kad bi netko nas upitao, što mislimo, mi bismo mu bez sustezanja sugerirali, da se, dok se prilike u Crkvi definitivno ne srede, opet izabere Talijan. Po principu: “Festina lente!” i “Quieta non movere!” Talijani su bile sve zadnje Pape, od Lava XIII. pa do Pija XII., Ivana XXIII. i Pavla VI. I svi su providencijalno služili Crkvi. “Netalijani”, koje nam sugeriraju, ne bi im bili ni do koljena. “Novatori” i eksperimentatori jesu, ali jesu li ljudi autokritike, razbora, odgovornosti, priznatog i nepodijeljenog auktoriteta? Zar, u tim okolnostima, nije pametnije, da ostanemo kod staroga načina, pa da iz gremija prokušanih još jednom izaberemo “neutralca”, Talijana, ali, dakako, i muža dalekovidna, široka, iskusna, sveta? Nalazili smo ih između Talijana, takvih, dvadeset stoljeća: našli bismo još jednoga i danas. Dok nam same prilike i Duh milosti, koji vodi Crkvu, danas sutra, ne ponude i drukčiju, sigurnu, alternativu. Uostalom, prirodan je i logičan put, da najprije, polako i odgovorno, internacionaliziramo i detalijaniziramo kuriju, a onda istom Papu.

Svakako, stvar je vrlo ozbiljna. Pa je valja ozbiljno i tretirati. A najozbiljnije ćemo je tretirati, ako se budemo puno molili Duhu Svetome, da on i nadalje bdije nad papinstvom i nad Papom. Da nam i u ovoj buri i općoj nervozi pošalje, za novoga Papu, kad tomu dođe vrijeme, Božjega čovjeka. Pa bio on Talijan ili Netalijan, svejedno!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1969., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 16-21. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.