Teorija moralnih malenkosti

Treba dobro razlikovati kršćansku teoriju o obavezi moralnoga zakona, sa njezinim graduiranjem dužnosti i distingviranjem teških i lakih grijeha, od evanđeoske teorije savršenosti. Crkva je, prislanjajući se na iskonske svoje tradicije, i uvijek prosvijetljeno realna u svojim koncepcijama života i njegovih, u isto vrijeme ljudskih i božanskih, komponenata, još od apostolskih vremena, pa tokom svih stoljeća, odlučno i dosljedno, branila, protiv nebuloznih platonskih, gnostičkih, pneumatičarskih, janzenističkih, kautovskih ideja, bitnu razliku između velikih i malih zapovijedi u ćudorednom zakonu, između smrtnih i lakih grijeha, učeći, da sitnije povrede Božjega zakona ne oduzimlju čovjeku stanja milosti i ne priječe mu, da se spasi i da, iza periode zadovoljštine i čišćenja, dođe u nebo. Ona uz to stanovište nepokolebivo stoji i danas. Bog je milostiv s ljudskim slaboćama i bijedama; on spašava sve, koji imaju imalo dobre volje (1 Tim 2, 4.). »Si — vis ad vitam ingredi, serva mandata!« (Mat 19, 17.). »Sic tamen quasi per ignem« (1 Kor 3, 15.).

Samo, nikada ni Krist ni Crkva nijesu u tom gledali svoga etičkog ideala. Izbjegavanje smrtnoga grijeha, a ignoriranje lakših ćudorednih prestupaka, uvijek je u Crkvi bilo smatrano onim, što bismo, savremenim rječnikom, mogli nazvati moralnim minimalizmom. To je njojzi bio najniži stupanj pozitivne moralnosti; nešto kao »moral mase« i »moral straha«. Ona je uvijek i svjetovala i forsirala ono savršenije i bolje: moral ljubavi, moral sinovske tankoćutnosti prema Bogu, moral svetosti i viših težnji, integralistički moral savršenosti i što potpunije sličnosti Bogu.

Krist je u Evanđelju s te strane apsolutno jasan i apsolutno apodiktičan. On odlučno traži i vjernost u malom. »A ja vam kažem, da će za svaku ispraznu riječ, koju ljudi reknu, davati račun u dan suda!« (Mat 12, 36.). Njemu je to jedini, siguran, put do spasenja: »Tko je u malom vjeran, i u velikom je vjeran; a tko je nevjeran u malom, i u velikom je nevjeran!« (Luk 16, 10.). Svako igranje s moralnim »malenkostima«, u sferi božanskih stvari, osuđuje on kao fatalno po duhovni život; on emfatično insistira na punini i nepovredivosti čitava zakona: »Zaista vam kažem: dok ne prođe nebo i zemlja, ne će nestati ni jednoga slova, ni jedne črknje, iz zakona, dok se sve ne izvrši. Tko prestupi jednu od ovih najmanjih zapovijedi i nauči tako ljude, najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom!« (Mat 5, 18. 19.). Sva je njegova besjeda na gori, ta programska deklaracija i promulgacija u prvom redu baš kršćanskog i evanđeoskog morala, neprestano podizanje moralnih kriterija od prosječnih, običnih, »naravskih«, normi do vrhunaca savršenosti. »Budite dakle savršeni, kao što je savršen i Otac vaš nebeski!« (Mat 5, 48.), to joj je i motto i bit.

Teorija moralnih malenkosti. Ništa se više ne protivi autentičnom duhu kršćanstva od te teorije. Ljubav se ne cjenka; ona je veledušna (Iv 14, 15.; Rim 8, 35. sq.; 1 Iv 14, 18.); »omnia suffert, omnia credit, omnia sperat, omnia sustinet« (1 Kor 13. 7.). I ništa nije od nje manje apostolsko i manje svećeničko. Izrijekom Krist diskvalificira takve apostole i učitelje: »Tko nauči tako ljude, najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom!«

Nijesmo mi svećenici uvijek ni svjesni, kako se, pred Kristom, duhovno kompromitiramo bilo teorijom bilo praksom moralnih »malenkosti«. Čim smo vjernicima otvorili ventil »malenkosti«, napustili smo, »eo ipso«, ideal formiranja kršćanske elite. Razvodnili smo kršćanstvo, koje stvaramo; nema više ništa od njegove ofenzivnosti i prodornosti. Polukršćani ne ispuštaju iz sebe duhovnoga kvasca, koji proniče i osvaja (Mat 13, 33.). Oni više nijesu svjetlo na svijećnjaku (Mat 5, 15. 16.). Mjesto toga bit će oko nas kršćanski napoličari i trgovci, koji će se svaki dan cjenkati s Bogom i svaki dan samo tražiti priliku, da u svome kršćanskom životu licitiraju još na niže. Do u blizinu smrtnoga grijeha, ili još i ispod njega. Psihologija je popuštanja uvijek sudbonosna. Svjesni laki grijesi, nutarnjom logikom približavanja zlu i privikavanja na nj, vode u teške: svršavaju vjerskom i moralnom tragedijom.

A stanemo li se i mi svećenici miriti s »malenkostima«, principijelno smo se već opredijelili za mlakost i za duhovni nazadak. Potrpali smo u sebi so, koja prži i čuva od truleži. (Mat 5, 13.; Mark 9, 49.; Luk 14, 34. 35.). Odrekli smo se viših ideala i ambicija pred Bogom. Postat ćemo brzo nadničari i najamnici (Iv 10, 12. 13.). Gotovo je s našim moralnim auktoritetom. Saveznici smo zlu i grijehu. A zlo je zlo, i grijeh je grijeh, bio on veliki ili mali. Nijesmo više čitavi pred svojim Bogom. Jednim dijelom pripadamo već svijetu i njegovu gospodaru. Ne možemo više nikome biti ni vođe ni uzori na putu savršenosti i ljubavi. Slijepci smo i vođe slijepaca (Mat 15, 14.). »Najmanji« smo u kraljevstvu Božjemu. I odviše lako možemo i posve iz njega ispasti. Svećenička mlakost najsigurniji je put u sablazan i apostaziju, u okorjelost i vječnu propast. Gdje se je, kao domaćin duše, ugnijezdio grijeh, pa makar i onaj »mali«, laki, tu nema više ni ljubavi, ni strahopočitanja pred Bogom, pred Istinom, pred Dobrom. Iščezla je sva finoća duše, sva nježnost savjesti. Ispala je sluzi iz ruke baklja, razvezala se haljina oko bokova (Luik 12, 35. 36.). »O da si hladan ili vruć, ali jer si mlak, ni hladan ni vruć, još malo, pa ću te početi ispljuvavati iz svojih usta!« (Otkr 3, 16.).

Moralne »malenkosti«. Znamo ih. Ima ih puno. Povezane su sa svim krepostima, sa svim zapovijedima, sa svim dužnostima. Povezane su sa svim glavnim grijesima. Čaša, sladokustvo, kino, lektira bez izbora, neiskrenost, intriga, taština, lakomost, strašljivost, nervoza, grub rječnik, bučno društvo, zabava preko mjere, sportske posije, površnost u molitvi i u duhovnom životu, pastoralna i rezidencijalna nesavjesnost: sve su to stvari, koje nas svećenike ozbiljno kompromitiraju kao učitelje morala i zakona

A među vjernicima »malenkostima« je ime legija. Psovku, proklinjanje i vraganje, bogmanje, laž, — »nitko se nije lažju udavio«, »laž je sirotinjski prijatelj«, »morala sam slagati«, — varku u trgovini, ogovaranje, »masne šale«, panerotiku plesa i pjesme, kupališne pikanterije, modne ludosti, prigovaranje Bogu, propuštanju molitve, zatajivanje vjere: sve su to i naši »dobri kršćani« licencirali: sve su to njima postale »malenkosti«. Ali sve to i duhovno rastače naše kršćanstvo; sve nas to čini »najmanjima« u kraljevstvu nebeskom.

Borba protiv moralnih »malenkosti« u nama i oko nas, kršćanski moralni integralizam, jedna je od glavnih naših svećeničkih i apostolskih dužnosti: danas i uvijek. U propovijedi i ispovijedi prije svega! Bez toga nema blagoslova na našemu katolicizmu. Bez toga ne će naš apostolat nikada imati vitalnosti. U tomu je mjera i kriterij vrijednosti jednoga i drugoga.

Vjernost u malom, moralna dosljednost i u sitnicama, potpunost, zaokruženost, cjelovitost, kršćanskog i svećeničkog karaktera, to je uvijek bila, — i danas je, — prva Kristova i asketska i pastoralna zapovijed svećenstvu i vjernicima Crkve. I prva legitimacija pravog, istinitog, dubokog, evanđeoskog kršćanstva u nama i među nama.

Ni u čemu ne smijemo biti zli. U svemu i uvijek moramo biti dobri. »Tko prestupi jednu od ovih najmanjih zapovijedi, — najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom!«

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 11/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 43-46. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.