Traditionis custodes: Papin apsolutizam protiv prava
Knjiga fr. Réginalda-Marie Rivoirea raščlanjuje Franjin motuproprij koji ne gazi samo tradicionalno bogoslužje, nego i samu pravnu razumnost. U ime voluntarizma koji uvelike obilježava njegovo papinstvo i graniči sa samovoljom.
Dvije godine nakon objave na francuskom (7. ožujka 2023.), važno djelo raščlambe motuproprija[1] Traditionis custodes fr. Réginalda-Marie Rivoirea, svećenika Bratstva svetoga Vinka Ferrerskoga, doktora kanonskoga prava i promicatelja pravde na crkvenom sudu u Rennesu, nudi se sada i u talijanskom prijevodu.[2]
Knjigu Motu proprij Traditionis custodes na ispitu pravne razumnosti objavila je Amicitia liturgica. Velika je zasluga knjige isticanje, s dokazima u ruci, pravnoga pozitivizma i voluntarizma ovoga papinstva, osobito relevantna s obzirom na način na koji su papa Franjo – i Dikasterij za bogoštovlje i stegu svetootajstava – namjeravali intervenirati u odnosu na Drevni obred.
Usporedba između Summorum pontificum Benedikta XVI. i Franjina Traditionis custodes pokazuje ne samo očito suprotne ishode dvaju propisa, nego i nepomirljiv pravni pristup koji je u njihovoj osnovi. Autor piše:
„Suprotnost je uistinu primjetna između dva načina zakonodavstva, jednoga obilježena pravnim realizmom, a drugog voluntarističkim pozitivizmom. Ondje gdje Benedikt XVI. deklarativnim činom prepoznaje dvije obredne stvarnosti koje danas zapravo postoje u Latinskoj Crkvi […], i namjerava im dati pravni okvir, Franjo performativnim činom odlučuje da u Crkvi postoji samo jedna od tih stvarnosti“ (str. 19–20).
Riječ je o jednom od najozbiljnijih pitanja papovanja pape Bergoglia, koje se svakako pojavilo u liturgijskoj sredini, ali koje nije ograničeno samo na to područje. Franjin način upravljanja bio je više način apsolutističkoga samodržca, „čije su misli i htijenje zakon“, nego prvoga jamca „poslušnosti Kristu i Njegovoj Riječi“ (Benedikt XVI., Propovijed u prigodi ustoličenja u rimskoj prvostolnici 7. svibnja 2005.). Na taj je način rušio pravna načela s realističkoga i katoličkoga gledišta, prema kojemu pravo obvezuje kao ordinatio rationis (odredba razuma), a ne jednostavno na temelju poslušnosti vlasti, makar i zakonitoj. Volja zakonodavca odcijepljena od razumnoga poretka vodi izravno opasnomu kršenju zakona i još pogubnijemu nijekanju stvarnosti. Naime, razumnost (racionalnost) o kojoj govorimo nije svođenje logičkoga slijeda, koji se u pravnom okruženju prevodi u puki legalizam, nego je ono u širem smislu prilagođavanje stvarnosti. U zdravom poimanju prava, daleko od makijavelizma i jezuitizma, ta je razumnost ono što propisuje odredbu (normira normu); kada odredba ne bi dobivala svoju mjeru iz ordinatio rationis (odredbe razuma), završili bismo u potpunoj proizvoljnosti vlasti.
Što je Benedikt XVI. učinio pomoću Summorum pontificum? Pošao je od utvrđenja kako postoje dva obredna oblika u Latinskoj Crkvi (otuda i potvrda neukidanja starih bogoslužnih knjiga), od kojih je jedan višestoljetni, te ih je pokušao pravno uokviriti, kako bi težili zajedničkomu dobru. Može se raspravljati je li to učinjeno na najbolji način, ali svakako se ne može poreći da je papa Benedikt primijenio razborit razum kako bi uskladio dvije obredne stvarnosti koje je uzeo u obzir.
Što je učinio papa Franjo? Odlučio je rabiti pravo protiv stvarnosti, izmislivši da će jedini oblik Rimskoga obreda biti onaj koji proistječe iz promjene koju je htio Pavao VI., potiskujući tako višestoljetni Rimski obred u svijet snova… Opet, uvijek u temeljnoj odredbi članka 1. Traditionis custodes, Franjo kaže da će bogoslužne knjige koje proistječu iz reforme biti u skladu s dekretima Drugoga vatikanskoga sabora; tvrdnja koja je, kao što ćemo vidjeti, jednostavno lažna.
Jezgrovito i precizno otac Rivoire prije svega pokazuje kako obred koji je proistekao iz reforme jednostavno nije Rimski obred. On svakako ima elemente Rimskoga obreda, ali ga je zapravo toliko duboko promijenio i iskrivio da ne može zahtijevati učinkovitu neprekidnost (stalnost) oblika. Re-forma, u ovom slučaju, nije bila obnova oblika (forme), nego dodjela novoga oblika. Ali novi oblik ukazuje na nešto novo. Autor navodi iste oduševljene pobornike liturgijske reforme, poput otca Josepha Gélinaua i otca Annibalea Bugninija, koji su govorili upravo o „uništenom“ Rimskom obredu, o istinskom i pravom „prepravljanju“ (preoblikovanju), a ne o razvoju.
Treba biti pošten i sagledati stvarnost koja se ne može mijenjati dekretima: važan članak Matthewa Hazella pokazao je kako je samo 13 % molitava prisutnih u starom obredu ostalo netaknuto i nepromijenjeno u novom, a čak 52 % potpuno je izostavljeno; temeljito je promijenjen i lekcionar. U bogoslužnom kalendaru potisnuto je vrijeme Sedamdesetnice, osmina Duhova, prosni dani (rogacije) i kvatre (ostavljene su kao neobvezatne, ali lišene svojih vlastitosti i više nisu u uporabi). U Redu Mise (ordinariju) svjedočili smo rezanju ulaznih obreda, potpunoj prepravi prikazanja, dodavanju nanovo sastavljenih euharistijskih molitava, sakaćenju liturgijskih gesti. I mogli bismo nastaviti. To je zapravo novi obred.
I uvijek promatrajući stvarnost spokojno se može tvrditi kako Misal koji je proglasio Pavao VI. nije u skladu sa zahtjevima saborskih otaca, kako ih nalazimo u konstituciji Sacrosanctum concilium. Konstitucija o svetom bogoslužju Drugoga vatikanskoga sabora nigdje ne razmišlja o
„ukidanju tradicionalnog prinosa, ni o sastavljanju novih euharistijskih molitava, ni o tome da se gotovo sve molitve izbace ili preinače, ni o tome da se slavlje održava okrenuto prema narodu, ni o tome da se kanon izgovara glasno, ni o tome da se Pričest može davati na ruku“ (str. 21).
Da se ne govori o pozitivnim naznakama u pogledu održavanja latinskoga jezika i grgurovskoga pjevanja, koje su potpuno zanemarene. Konstituciji Sacrosanctum concilium nije padalo na pamet imati „proteiforman obred“ (obred promjenjiv u obliku, obred prilagodljiv različitim oblicima) (str. 23), odnosno obred koji to više nije, jer se s elementima obrednosti ozbiljno petljalo, a na svakom se koraku susrećemo s neobvezatnim („opcionalnim“) rubrikama. Nije pogrješno držati kako je upravo Drevni obred više u skladu sa željama saborskih otaca nego novi…
Pravni voluntarizam koji nadahnjuje Traditionis custodes na mnogim je mjestima doveo do gaženja kanonskoga prava i sakupljanja pravnih pogrješaka, kao što autor u izobilju pokazuje. Iza liturgijskoga pitanja u pitanju je najtemeljniji odnos između Pape i Božje objave u Svetom Pismu i u Predaji, čiji je glavni izričaj Drevni rimski obred.
„Ono što jest zabrinjavajuće nije toliko što Franjo proturječi svomu prethodniku, nego to što višestoljetnim bogoslužnim obredom upravlja kao da je riječ o čisto stegovnoj stvari“ (str. 20).[3]
Zapravo, ovaj je pontifikat svojim temeljnim zakonom učinio proturječje: s jedne strane plenitudo potestatis (punina vlasti) Pape neopravdano je proširena do te mjere da je čini izrazom čistoga voluntarizma koji se izražava u pukom normativističkom poimanju prava, a s druge strane, u kontekstu ekumenskoga dijaloga, trepće se i namiguje na „obraćenje papinstva“, što je zapravo poništenje prerogativa (posebnih prava i obveza) koje je Krist povjerio Petru i njegovim nasljednicima.
[1] Prevoditeljska napomena: mȏtu prȏprio (na vlastitu pobudu, ablativ od lat. motus poticaj i proprius vlastit), prilagođenica motuproprij, vrsta papinskih isprava, spis pravnoga sadržaja, užega djelokruga od apostolske konstitucije, nastao na osobni papin poticaj a da se to od njega prethodno nije tražilo. Njime se obično dijelom mijenjaju postojeći običaji ili pravila. Nekada je nosio ime po prvim riječima na latinskom jeziku.
[2] Prevoditeljska napomena: Réginald-Marie Rivoire (1973.) objavio je 2022. tu knjigu na engleskom (Does “Traditionis Custodes” Pass the Juridical Rationality Test?, Lincoln, Nebraska: Os Justi), 2023. na francuskom (Le Motu Proprio Traditionis Custodes à l’épreuve de la rationalité juridique, Poitiers: Martin Morin) i 2025. na talijanskom (Il motu proprio. Traditionis custodes alla prova della razionalità giuridica). Rasprava donosi pozorno kanonsko čitanje motupropija, osobito sa stajališta njegove pravne razumnosti. Poznato je da je razumnost jedno od bitnih obilježja pravne norme, pa, strogo gledano, iracionalna norma nije norma i nije obvezujuća. Rasprava najprije uzima u obzir pravni položaj motupropija; zatim tvrdnju koja je u podlozi cijeloga ovog pravnoga aparata i njegova razloga postojanja, naime da su bogoslužne knjige koje su objavili Pavao VI. i Ivan Pavao II. jedini izraz lex orandi (zakona molitve) Rimskoga obreda i konačno način na koji su nove odredbe potkopavaju brojna temeljna načela i propise kanonskoga prava.
[3] Prevoditeljska napomena: Tu misao u svojoj je ocjeni knjige istaknuo i kardinal Raymond Leo Burke kada je napisao: „Ovaj rad, istodobno i znanstveni i sintetski, razvija određeni broj točaka koje sam i sâm imao prigodu isticati u raznim priopćenjima i člancima, pa i zajedno s brojnim ljudima, uključujući više klerika, kojih se Traditionis custodes dotakao. Rado bih da se širi oko mene, nadajući se kako će pridonijeti boljemu razumijevanju, kako je dobro napisano, razlike između pravnoga realizma s jedne i pozitivističkoga voluntarizma s druge strane. Čini mi se da je razumijevanje toga nužno kako bismo dobro razumjeli koji su temelji nekoga zakona i njegove granice, osobito kada se ne tiče samo stegovne stvari, kao što je sveto bogoslužje.“
