U službi koncilske obnove


Jesu li “duhovne vježbe” i danas aktualne?


Nema nikakve sumnje, da, autentična, koncilska obnova, može doći jedino preko ljudi, — svećenika, u prvom redu, — koji su duboko religiozni i koji vode ozbiljan nutarnji, duhovni, život: molitveni i sakramentalni.

I, solidnoj, organizacijsko-pastoralnoj i socijalnoj aktivnosti Crkve, koju je inaugurirao i koju toliko urgira II. vatikanski koncil, to je nuždan religiozno-psihološki preduvjet. Nju, — u jednom svijetu, gdje su njezini ideali i ciljevi tako nepopularni i tako daleko od svega, što on traži i obožava, — mogu provoditi i provesti samo ljudi izvanredne duhovne energije, spremni da rade dan i noć: ljudi bez spekuliranja i računice, bez osobnih i prestižnih ambicija, bez ikakvih materijalnih pretenzija; pravi “fanatici” kršćanske obnove svijeta; borci, što se ne obaziru na žrtve, koje će od njih tražiti ti grandiozni planovi. Skrajnji se idealizam za to hoće. A taj je, već psihološki, naprosto nemoguć bez jedne velike vjere u viši, nadmaterijalni i nadzemaljski, smisao života. Boga i Krista mora iz dubine srca ljubiti, tko hoće da danas bude neumoran poslenik na njivama Kraljevstva Božjega; u vječnu cijenu duše i u ljepotu i sreću milosti i otkupljenja mora, živo, vjerovati, tko hoće danas da svijet spasava; u nebeskim nagradama mora on nalaziti zamjenu za ono, čega će se na zemlji svaki dan odricati. Inače će, prije ili kasnije, posustati, klonuti, resignirati: razočarat će ga poteškoće i neuspjesi; vratit će se opet “na zemlju”. I možda će još od kršćanskog “reformatora” postati otpadnik. Nije se jednome to dogodilo: ovih pokoncilskih godina.

A o onoj nutarnjoj reformi, o duhovnom i milosnom preporodu, o nadnaravnom usmjerenju svega života, o radosti vjere, o približavanju Bogu po ljubavi i dobroti, — u čemu i koncilski oci i obojica zadnjih Papa gledaju glavnu svrhu koncila, — ne može naprosto biti ni govora osim u toj pretpostavci. Obnove duša nema bez posvećenja i bez milosti. A jedini put do posvećenja i do milosti, to je, po konstantnoj nauci Crkve, duhovni, molitveni, sakramentalni, život, askeza, težnja i hrvanje za savršenošću. Sve bi se u Crkvi odmah osušilo, da njezini udovi, — osobito oni, koji je predstavljaju i vode, — prekinu duhovni kontakt s jedinim izvorom sve nadnaravne snage i života, s božanskim trsom, na koji moraju biti nacijepljeni, s Kristom. Odmah bi Crkva izgubila i svoju snagu i svoju svetost. I blagoslov bi Božji odmah od nje odstupio. Od sve reforme duša ostalo bi samo malo zapaljene slame i jeftinoga vatrometa (Iv 15, 4.—6.). Situacija bi postala samo još gora; otpad bi postao samo još potpuniji i dublji. Duha Božjega ne mogu unositi u svijet ljudi, koji ga sami nemaju.

Središnji je stoga problem crkvenog života, i u ovoj pokoncilskoj periodi, u tome, da ljudi, da kršćani, živo vjeruju i da se s Bogom i s Kristom, u duši, intimno, sve više i sve uže povezuju. Da njihovo mišljenje i osjećanje bude mišljenje Kristovo (Rim 8, 9.; 1. Kor 2, 16.; Ef 3, 8. 9. 19.; 2. Iv 9.), a njihov život što vjernija kopija, ali i što potpunije dioništvo, Gospodinova života. Nadnaravni momenat odlučuje, ne naravni; milosni, ne organizacijski.

Ne može biti drukčije: samom idejom Crkve isključena je svaka druga alternativa. Sve drugo su kombinacije “per impossibile”.

Baš zato bi i svaki pokušaj, da se sada iza koncila deaktualiziraju ili potisnu u pozadinu tradicionalna sredstva produbljivanja i intenzifikacije vjere i duhovnog života, bio, baš sa stanovišta koncilske obnove i reforme, fatalan promašaj. Sve ono, što je u Crkvi, do sada, a s uspjehom, služilo kultu nutarnjeg života, odgoju savjesti, posvećenju svećenika i vjernika, treba ne samo zadržati i podržati, nego i uvijek više urgirati i usavršivati. Kao prvu stvar, kao “raison d’ etre”, koncilske reforme.

A mnogo smo tih sredstava baštinili od prijašnjih kršćanskih generacija. Svetu liturgiju. Ispovjednu revnost. Češće pričešćivanje. Svagdanju svećeničku misu. Adoraciju i druge euharistijske vježbe. Pobožnost Križu i Srcu Isusovu. Kult Duha Svetoga. Štovanje Gospino. Asketsku samodisciplinu. Svakodnevno razmatranje. Ispit savjesti. Duhovnu lektiru. Čitanje sv. Pisma. Ništa od toga ne smije u ropotarnicu; ni sada iza koncila. Sve to treba samo još više intenzivirati i kultivirati. Ali, dakako, i psihološki, i moralno, produbljivati.

I za “duhovne vježbe” to vrijedi. Za one svećeničke i one po samostanima, ali i za one, koje se daju lajičkim skupinama.

Nijesu im, čini se, — duhovnim vježbama, — danas svi prijatelji. Mnogi koncilski “progresisti” svrstavaju ih u zastarjeli arsenal. Misle, da je to previše šablonizirana metoda kultiviranja duhovnoga života. I previše kruta i štura za čovjeka naših dana. Ne ostavlja mu dovoljno individualne slobode, inicijative, diskrecionog prava u sređivanju njegovih računa s Bogom. Previše insistira na pasivnoj askezi, premalo na aktivnoj. Nastupa formalistički i kolektivistički, mjesto da se prilagodi svačijem temperamentu, ukusu, zahtjevima. Jednostrana je: neopravdano potiskuje iz kršćanskog i duhovnog života ono socijalno i apostolsko, a hipertrofira kontemplaciju, samozataju, duhovni solipsizam. Trebalo bi to odsele uređivati drukčije. Ne na bazi monologa, nego na bazi dijaloga. Ne na bazi nutarnje koncentracije i šutnje, nego na bazi raspravljanja, diskusije, razgovora, polemike. I sve bi to moralo biti kraće i rjeđe.

Pogdjegdje su već bili počeli u tom smislu reformirati duhovne vježbe. Pravili su mnoge koncesije tome novom tipu duhovnosti. U slobodno se vrijeme i pod ručkom i večerom razgovaralo. Ignacijansku, sistematičku, metodu zamjenjivali su slobodnim improvizacijama svake vrsti. I duhovne su vježbe postajale sve više pozorištem individualne samoafirmacije, slobodnog izbora, religioznog ekshibicionizma. “Karizmatičari” su i u njima vodili prvu riječ.

Međutim eksperimenti s tim novim tipom duhovnih vježbi nijesu uspijevali. Ljudi ozbiljnijih zahtjeva u duhovnom životu nijesu bili zadovoljni. Sve je manje bilo plodova obraćenja i posvećenja, a sve više šupljeg “ideologiziranja”, “debate”, “kontestiranja”. I u eksperimentima na najvišem niveau-u; i u režiji velikih, kao što je bio p. Lombardi. Što su god više modernizirali duhovne vježbe, to su one donosile manje ploda. A sekularizacija i lajicizacija u svećenstvu, po samostanima, među vjernicima, hvatala je, međutim, sve više maha.

Danas se, čujemo, opet vraćaju natrag. Osobito isusovci. Baš na zapadu. Opet se u duhovne vježbe uvodi šutnja: čovjek treba da se u njima, u prvom redu, susretne s Bogom. Sam. Oči u oči. Neometan ljudskim došaptavanjem. Pa da mu se Bog javi. “Ducam eam in solitudinem et loquar ad cor eius!” (Oz 2, 14.). Opet se za temelj, za “fundamentum”, uzimlju “vječne istine”: ono, što ne ovisi o našoj ljudskoj volji. Opet se oživljavanje vjere u dušama i nutarnje sjedinjenje s Kristom stavlja na prvo mjesto, smatra glavnim ciljem. Opet se promatra najviše život Isusov i iz njega izvlače nadahnuća, pobude, životna i radna mjerila. Opet se preferira tip “zatvorenih” duhovnih vježbi, po ignacijanskoj metodi, a oni, koji hoće samo raspravu i razgovore, upućuju se na “konferencije” i na pastoralne rekolekcije i konvenijate. Uklanjaju se i mijenjaju, u ignacijanskim duhovnim vježbama, samo staromodni elementi iz njihove kompozicije i vanjskog oblika i posavremenjuje njihova aplikacija. A kažu, da su uspjesi veliki. Duhovne vježbe postaju opet najboljim protuustukom liberalizmu, modernizmu, krivom “progresizmu”. Stvara se opet kroz njih elita: odgajaju se i izvode u život i u svijet, kao protagonisti prave koncilske reforme, ljudi žive vjere, duboke pobožnosti, cjelovitog i beskompromisnog kršćanstva. Izlaze iz njih apostoli: svećenički i lajički. Ponavlja se proces iz 16. i 17. stoljeća. Duhovne vježbe opet suzbijaju “reformaciju” i inauguriraju pravu, katoličku, koncilsku obnovu. Onda tridentinsku, danas vatikansku. Baš po ideji, intencijama, milosnoj intuiciji, sv. Ignacija.

Držimo, da je to dobro. Očekujemo i želimo, da se tako i kod nas radi. I kod nas moramo iznova aktivirati i aktualizirati “duhovne vježbe”. Za svećenstvo, po samostanima, muškim i ženskim, među omladinom i katoličkim lajicima: intelektualcima u prvom redu. Duhovne vježbe odgojit će nam svece i podignut će nam apostole. Svećeničke i lajičke. Sačuvat će naš katolicizam od izrađivanja i propadanja.

A naši redovi; — ne samo isusovci, nego svi, koji se tim bave: a zašto se ne bi svi bavili; — dobit će tako u ruke najbolje sredstvo i koncilskog posavremenjenja i svoje apostolske aktivizacije, pa i specifikacije. I kad nam ništa drugo, specifično, ne bi davali, imali bi već “raison”. Od svih djelokruga taj im je možda najljepši. Tu nam mogu najviše dati. Bit će nam inspiratori i “proroci”, so i kvas.

Samo, dakako, nije to posao za svakoga. Duhovne vježbe treba da nam drže, i da nas kroz njih vode Kristu, oni, koji su sami do srži Krstovi. Najbolji svećenici i najbolji redovnici. Oni elitni. Puni Božjega duha i apostolske revnosti, još više nego pameti i erudicije. Mi opet kažemo: nadnaravni je elemenat presudan u svakom Božjem poslu; u svakoj kršćanskoj, crkvenoj, koncilskoj, obnovi.

Renesansa “duhovnih vježbi”, čekamo je kao kišu s neba. Predat ćemo se tome Božjem daždu. Svatko po mjeri milosti, koja mu je dana (Ef 4, 7.).

A sada da direktno apostrofiramo svećeničku braću iz pastve! Nije po našemu mišljenju ideal, da se kod nas za svjetovne svećenike već dugo drže samo trodnevne duhovne vježbe. I one su petodnevne ukinuli: ne rentiraju se; malo svećenika na njih dođe. Šteta je to. Trodnevne su duhovne vježbe dobra godišnja rekolekcija i prilika za temeljitu, opću, ispovijed, ali pravi duhovni preporod, početak novoga života, ne mogu one biti. Prekratke su. A mnogi ih svećenici na svoju ruku još više pokrate. Stignu istom prvi dan, otputuju već treći. To nijesu ni trodnevne; to su jednodnevne duhovne vježbe. Samo, “ut aliquid factum esse videatur”. Ne omogućuju koncentracije, ne daju milosti Božjoj prilike za silovit prodor u dušu. Zašto nam se ne bi dala prilika i za petodnevne, i za osmodnevne, svećeničke duhovne vježbe? Barem u domovima duhovnih vježbi? Barem u Opatiji? Za one, koji hoće. Pa neka nas bude malo! Ne smeta ništa. Svaka duhovna ambicija vrijedna je žrtava. Uvijek se je govorilo, da je bolje i jedanput u tri godine napraviti velike, osmodnevne, duhovne vježbe, nego svake godine trodnevne. I jest! Sveti Ignacije nije na početku ni davao duhovnih vježbi nego jednom u životu: za one, koji hoće da se posvete. Ali ih je zato davao čitavih trideset dana. Imala je to biti razvodnica svega života. Susret, boravak, s Bogom na Horebu (7zl 7.4, 12.—18.).

Pa, ako Bog i koga od nas na to pozove, sretno mu bilo! Čestitat ćemo mu. Neka ih sam pravi! Gledao sam ja jednoga takova mladoga svećenika, iz Koruške, pred pedeset godina, u innsbruškom “Canisianum”-u. Vidjelo mu se na licu, kako se savija i muči pod naletima milosti. Ali izdržao je. Nije otišao u isusovce, kako su oko njega proricali. Ali bio je pravi Božji čovjek i svećenik. Pobožan i revan, ali i blag, ljubezan, uslužan, ponizan. Kasnije je postao biskup, i nadbiskup. I bio, u kritičnim predratnim i ratnim godinama, jedan od prvih ljudi austrijskog Episkopata. Biskup s najvećim moralnim auktoritetom. Dr. Andreas Rohracher.

Mi, vjerojatno, ne ćemo praviti duhovnih vježbi od 30 dana. I ne ćemo biti Rohracheri. Ali ne će ni od nas nikome škoditi jedna ozbiljna konfrontacija s Bogom u Manresi. Barem pet, šest dana. Barem u nekoliko godina jedanput!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 7-8/1969. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 80-85. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.