Usnuće Majke Božje

Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak (Filipljanima 1, 20b-21)

1. Govoreći o završetku Marijina zemaljskoga života, Drugi vatikanski sabor preuzima izraze kojima je Pio XII. proglasio vjersku istinu o Marijinu uznesenju i tvrdi:

„Neokaljana je Djevica, očuvana čista od svake ljage iskonskoga grijeha, ispunivši tijek svoga zemaljskoga života, dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu’ (Lumen gentium, 59).

Tim izričajem dogmatska konstitucija Lumen gentium slijedeći moga časnoga prethodnika Pija XII. ne izjašnjava se o pitanju Marijine smrti. Pio XII. ipak nije htio zanijekati tu činjenicu, samo nije smatrao prikladnim svečano proglasiti smrt Majke Božje, kao istinu koju svi vjernici moraju priznavati.

Neki su teolozi doista podupirali da je Gospa izuzeta od smrti i da je izravno prešla iz zemaljskoga života u nebesku slavu. Međutim, takvo mišljenje nije poznato sve do XVII. stoljeća, dok u stvarnosti postoji zajednička predaja koja Marijinu smrt gleda kao njezin ulazak u diku nebesku.

2. Je li moguće da bi Marija iz Nazareta u svome tijelu iskusila gorčinu smrti? Razmišljajući o Marijinoj sudbini i njezinu odnosu s božanskim Sinom, čini se opravdanim da treba odgovoriti potvrdno: budući da je i Krist umro, teško bi bilo tvrditi suprotno o Majci.

U tom su smislu promišljali crkveni otci, koji o tome nisu imali dvojbi. Dovoljno je navesti sv. Jakova Saruškoga († 521.), koji kaže da se „zbor dvanaestorice apostola“, kad je Mariji došlo „vrijeme da krene putem svih naraštaja“, to jest putem smrti, skupio da pokopa „djevičansko tijelo Blagoslovljene“.[1] Sv. Modest Jeruzalemski († 634.), nakon što je opširno govorio o „preblaženom usnuću preslavne Bogorodice“, zaključuje svoj „enkomij“ veličajući čudesni Kristov zahvat koji ju je „uskrisio iz groba“ da je odvede sa sobom u slavu.[2] Sv. Ivan Damaščanin († 704.) sa svoje strane pita se:

„Kako bi se onu, koja je u porodu nadišla sve granice prirodnih zakona, sada prepustilo tim zakonima i njezino neokaljano tijelo podvrgnulo smrti?“.

I odgovara:

„Doista je trebalo odložiti smrtni dio kako bi se odjenula besmrtnost, jer ni gospodar naravi i prirode nije odbacio iskustvo smrti. On, naime, umire po puti i smrću satire smrt, raspadljivosti daruje neraspadljivost, a umiranje pretvara u vrelo uskrsnuća“.[3]

3. Istina je da se u Objavi smrt prikazuje kao kazna za grijeh. Međutim, iz činjenice da je Crkva proglasila Mariju oslobođenom od iskonskoga grijeha po jedinstvenoj božanskoj povlastici ne može se zaključiti da joj je dana i tjelesna besmrtnost. Majka nije iznad Sina koji je prošao smrt dajući joj novo značenje i pretvarajući je u sredstvo spasenja.

Uključena u otkupiteljsko djelo i pridružena spasonosnomu Kristovu prinošenju, Marija je mogla sudjelovati u patnji i smrti radi otkupljenja čovječanstva. I za Nju vrijedi ono što Sever Antiohijski tvrdi o Kristu:

„Kako bi se moglo dogoditi uskrsnuće, a da se prije toga ne umre?“[4]

Da bi bila dionica Kristova uskrsnuća, Marija je najprije morala podijeliti s Njim i smrt.

4. Novi Zavjet ništa ne bilježi o okolnostima Marijine smrti. Taj mȗk navodi na pretpostavku da se to zbilo prirodno, bez ičega vrijedna osobita spomena. Da nije bilo tako, kako bi vijest mogla ostati skrivena suvremenicima i kako na neki način ne bi došla i do nas?

O uzroku Marijine smrti ne bi se reklo da su osnovana mišljenja koja bi za Nju htjela isključiti prirodne uzroke. Puno je važnija potraga za Gospinim duševnim stajalištem u času njezina odlaska s ovoga svijeta. U tom smislu sv. Franjo Saleški drži kako je Marijina smrt nastupila kao posljedica prijenosa ljubavi. On govori o umiranju „u ljubavi, zbog ljubavi i za ljubav“, idući tako daleko da potvrđuje da je Majka Božja umrla iz ljubavi prema svom sinu Isusu.[5]

Bez obzira na to koja je organska i biološka činjenica prouzročila prestanak života tijela pod fizičkim vidom, može se reći da je prelazak iz ovoga u drugi život za Mariju bilo dozrijevanje milosti u slavi, tako da se nigdje i nikada kao u ovom slučaju smrt može shvatiti kao „usnuće“.

5. U nekih crkvenih otaca nalazimo opisano kako je sâm Isus došao uzeti Majku u času smrti kako bi je uveo u diku nebesku. Oni tako prikazuju Marijinu smrt kao događaj ljubavi kojim je dosegnula svoga božanskoga Sina da bi s Njime dijelila besmrtni život. Na kraju svoga zemaljskoga postojanja Ona je iskusila, kao Pavao i više od njega, žudnju da bude odriješena od tijela kako bi zauvijek bila s Kristom (usp. Filipljanima 1, 23).

Iskustvo smrti obogatilo je Gospinu osobnost; proživjevši zajedničku ljudsku kob, Ona je u stanju djelotvornije pružati svoje duhovno majčinstvo onima koji stižu na krajnji čas života.

Završni pozdrav na hrvatskom

Priprava na proslavu Velikoga jubileja mora zahvatiti svakoga pojedinca, svaku obitelj i cijelu crkvenu zajednicu, te učiniti da krštenikov život i rad budu u skladu s vjerom u Krista, jedinoga Spasitelja čovjeka. Potrebno je zbog toga vratiti se na izvore svoje vjere i dati novu životnost nadi koja se izdiže iznad obzora ovoga svijeta i ljubavi koja ne poznaje granice.

Dragi hrvatski hodočasnici, sve vas od srca pozdravljam, a navlastito skupine mladih iz Splita i Slavonskoga Broda, te na sve zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!

Na općoj audijenciji u Vatikanu, u srijedu 25. lipnja 1997.

Ivan Pavao II.

---

Insegnamenti di Giovanni Paolo II, XX/1 (1997.), str. 1608–1613.
talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod
portugalski prijevod
prethodni hrvatski prijevod Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.), br. 46, str. 9.

s talijanskoga preveo Petar Marija Radelj

---

---

[1] Govor o ukopu Svete Rodilje Boga, 87–99 u: C. Vona, Lateranum 19 [1953.], str. 188.

[2] Sv. Modest Jeruzalemski, Enc. in dormitionem Deiparae semperque Virginis Mariae, br. 7 i 14: Patrologia graeca, svezak 86/2, stupci 3293 i 3311.

[3] Sv. Ivan Damaščanin, Panegirik Usnuća Bogorodičina, 10: Jean Damascène, Homélies sur la Nativité et la Dormition (Sources Chrétiennes, svezak 80), Paris, 1960., str. 107.

[4] Sever Antiohijski, Anti-Iulianistica, Beirut, 1931., str. 194.

[5] Sv. Franjo Saleški, Traité de l’Amour de Dieu, 7. knjiga, poglavlja XIII. i XIV.