Uvijek nasmijani i uvijek dobri
Zakon duhovnog djetinjstva vrijedi za nas svećenike u dvostruku smislu. Ne samo iz općečovječanskog i općekršćanskog titula. Ne samo zato, što je svaki čovjek, već nuždom svoga bića, uvijek pred Bogom dijete, a ljudima oko sebe brat, pa mora uvijek biti ponizan i dobar, miran i veseo. Ima Oca, kojega mora slušati i koji se za njega brine. Nije sam ni svoj: oko njega ih je mnogo njemu blizih i jednakih. Atmosfera je kršćanskoga svijeta obiteljska i domaća, vedra, jednostavna, čista. Bez problema, koji se ne bi dali riješiti, pa dušu raspinju, zbunjuju, revoltiraju. A dakako da svećenik, kao izabrani član kršćanske zajednice, kao predstavnik duha Kristova i evanđeoske savršenosti, mora tu obiteljsku atmosferu doživljavati još punije i još snažnije od drugih.
Samo, svećeničko duhovno djetinjstvo ima i jedan drugi, izrazito specifičan i svoj, titul. To je naše svećeničko djevičanstvo. Po njemu smo se zauvijek odrekli zemaljskog punoljetstva. Nikada ne ćemo biti oci ni roditelji. Ostajemo uvijek samo sinovi, samo djeca. Sa svim obvezama, ali i sa svim privilegijima djetinjstva. Daleko smo i od najveće životne proze, što »otvara oči« i razočarava dušu, i od najtežih i najosobnijih briga, što čovjeku brazdaju čelo i bradu s usana smijeh i bezbrižnost mladosti. Ne možemo, s te strane, nikada ostarjeti; ne možemo nikada postati druga generacija, unatrag. Osuđeni smo, da uvijek budemo mladi; mjesto nam je s onima, u kojima je život još nevin, nenačet, nepodijeljen. Moramo stoga uvijek biti svježi, zeleni, cvatni. Naš nas je stalež predestinirao za vječno duhovno djetinjstvo. Bog nam je, eto, to duhovno djetinjstvo, i psihološki, olakšao i omogućio. I nije bez značenja, kad Evanđelje kaže, da je Isus baš među apostole stavio dijete, i baš apostolima rekao: »Ako — ne budete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko!« (Mat 18, 1—10.; 19, 13.sq; Mark 9, 35.sq; 10—13.sq; Luk 9, 47. 48.; 18. 15.sq). Tko od njih hoće da bude najveći u kraljevstvu nebeskom, mora biti ponizan kao dijete (Mat 18, 4.). Ponizan kao dijete, ali i veseo, i vedar, kao dijete.
Krist je tim nas svećenike usrećio darom vječne mladosti. A po nama je i kroz nas usrećio i svijet. I približio nas je ljudima. A ljude našem apostolskom i svećeničkom uplivu.
Sve je to u planu Providnosti. Duhovno je djetinjstvo jedno od, ako ne bitnih, a ono svakako pastoralno neophodnih svećeničkih svojstava. Vedrina i veselje nužna su farma svakoga uspješnog apostolata. Kruti i ozbiljni svećenički tipovi mogu ljudima imponirati svojom aksketskom strogošću, mogu figurirati kao sveci, mogu to i biti, — po svojoj subjektivnoj dobroj volji i ljubavi, — ali nikada nijesu apostolski savršeni: manjka im ono, što ljude najviše robi i osvaja: vedrina, veselost, afabilnost, smiješak; onaj vanjski pečat nutarnje sreće, što je u sebi nose; ono nešto, što ljude, željne sreće, privlači neodoljivo kao magnet. Nijesu savršena »duhovna djeca«. I ne će nikada onako snažno djelovati na ljude, kao što su djelovah jedan sv. Ivan Apostol, jedan sv. Franjo Asiški, jedan sv. Franjo Faleški, jedan sv. Filip Neri, jedan sv. Ivan Bosco, jedan sv. Pijo X.
Stvar je i te kako praktična. Gledamo je svaki dan u ogledalu života. Ljudi, i oni odrasli, najvole vedre i vesele svećenike. Svećenike, koji su uvijek nasmijani kao djeca, spremni na šalu, neposredni u općenju, prijazni i uslužni prema svakomu, životni optimisti. A kod omladine i djece to je naprosto »conditio, sine qua non« svakoga pastoralnog i odgojnog uspjeha. Ljudi idu i za istinom, i za vjerom, i za svetošću, samo u koliko im donosi sreću. Narav je ljudska takva. Zakon je to, Božjega, stvaranja.
No, uvijek to ima dva preduvjeta.
Svećenička veselost i vedrina mora biti nevina. Djetinjska, i ako ne djetinjasta. Ne smije biti »momačka«. Inače odmah gubi svoju bitnu karakteristiku i pretvara se u svoju suprotnost: postaje zabavom i radošću »odraslih«, »iskusnih«, »iživljenih«. Ostavlja Boga, a prilazi k svijetu. Svećenik se, — onaj pravi, — smije, ali ne hihoće. Svećenik je radostan, ah nije obijestan ni raskalašen. Njegova je radost mirna i čista: osjenjena Bogom i dobrotom. Uvijek razumna i uvijek pod samokontrolom. Nikada radost čaše, sevdalinke, kola i prela. Nikada trivijalna. Nikada mondena. Ona je izraz, dokumenat, nutarnjeg, nadnaravnog, zadovoljstva; radost duše smirene u Bogu, što se iz nje izlijeva i prelijeva u sva plemenita srca.
Svećenička veselost i prostodušnost ne smije biti naivna. Isus nije bio naivan. Njemu se nitko nije mogao, s razlogom, narugati. On je od djetinjstva uzimao ono, što je na njemu veliko i lijepo, a nije primao njegovih slabosti i mana. Sve je božansko inteligentno i kulturno. Svećenik, s kojim se ljudi, — i oni dobronamjerni, — trehaju ili kojega sažaljuju, — zbog njegove sapetosti, bespomoćnosti, ograničenosti, iluzionizma, — ne će nikoga predobiti za Evanđelje. On je isto tako, — i još više, — daleko od savršenog duhovnog djetinjstva kao i njegovi smrknuti i pesimistični svećenički antipodi. Duhovno djetinjstvo je u srcu, nije u glavi. Ono gleda na život superiorno i realno: samo što je ta superiornost uvijek nevina i dobra, nasmijana i sretna.
Duhovno djetinjstvo. I to je jedna od uvijek aktualnih i savremenih svećeničkih tema. Stvar ne samo temperamenta, ne samo milosti, nego i postojane autokritike i kulture. Postići je može samo svećenik, koji je iskreno nevin i plemenito dobar. I koji je smijeh i vedrinu učinio predmetom svagdanjeg asketskog treniranja. Pa je uvijek nasmijan i uvijek dobar. Pa mu smijeh nije samo zabava, nego i apostolat, i nasljedovanje Kristovo. Koji svaki dan ide Kristu u školu i kleči do njegovih nogu. Pa, opijen Kristom, voli ljude i grli djecu.
»Ako — ne budete kao djeca, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko!« (Mat 18, 3.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 40-42. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
