Uvijek rimski; uvijek papinski!
I da nam nije, — i sa auktoritativne strane, — sugerirano, da se milenijski, 1.900-godišnji, jubilej mučeničke smrti sv. Petra u Rimu, o ovogodišnjem Petrovu, proslavi, u prvom redu i ponajprije, kao velika ispovijest evanđeoske i apostolske vjere čitava katoličkog kršćanstva, a, onda, i kao javna i glasna manifestacija zbijenosti katoličkog svijeta oko Petrova nasljednika i Kristova namjesnika na zemlji, u Rimu, oko Svetoga Oca Pape, i u ove najnovije dane, svi bismo mi, u Crkvi i među klerom, koji stojimo s Evanđeljem i s Crkvom, morali i sami jedva dočekati ovu, uistinu providencijalnu, priliku, da afirmiramo ideju primata i papinstva u Crkvi. Situacija nas na to upravo izaziva; prilike nas na to upravo sile.
Mnogi su danas u Crkvi, što se tiče te točke našega katoličkog vjerovanja, izgubili tradicionalnu finoću i osjetljivost: osjetljivost tako karakterističnu za sve velike katoličke ljude prošlosti.
U punoj je krizi i posluh Svetoj Stolici i ljubav k Papi. Zamijenila ih je, na mnogo strana, jedna čudna psihologija katoličkog “demokratizma” i individualne samosvijesti, koja, pokatkad i demonstrativno, ignorira auktoritet Rima i potcjenjuje njegovu i institucionalnu i historijsku ulogu u životu i razvitku Crkve. Uvijek je spremna, da se Rimu nameće za kritičara; bez skrupula prelazi ne samo preko njegovih želja, nego i preko njegovih uputa i odredaba; javno mu prkosi i afrontira ga. I na doktrinalnom i na disciplinarnom području. Suvereno se, po miloj volji, dispenzira od svih crkvenih zakona, uzusa, tradicija. A uporedo s tim i teoretski, — bez puno prikrivanja i sustezanja, — pledira za “decentralizaciju” u katoličkoj Crkvi: za suzivanje uzualnih papinskih prerogativa; za što jače praktično ograničavanje njegovih neposrednih zahvata i intervencija u aktualnim problemima, što ih vrijeme stavlja na dnevni red. Idealom se smatra organizacijsko labavljenje u crkvenom životu: što šira sloboda svećenika i vjernika pojedinca, što veći autonomizam nacija, krajeva, dijeceza, što jače niveliranje crkvenih auktoriteta: od najvišega do najnižega. Očekuje se, priželjkuje, pa i traži, evolucija u tom smjeru. A inicijative se te vrsti preuzimaju bez puno obzira i bez puno straha. Svaka eventualna protuakcija iz Rima dočekuje se s otvorenim negodovanjem, klasificira se kao presizanje i zloraba, cenzurira se kao reakcija i anahronizam. “Fait accompli” postao je kod mnogih najmilijom metodom i najjednostavnijim ekspedijensom u savremenim crkvenim dilemama.
Mislim, da ne pretjerujem. Tko prati događaje i štampu na katoličkom zapadu, mora dobiti takav dojam. Kako se samo impertinentno teološka manjina sa sabora i dalje drži svojih teza, i iza kako ih je koncil sasvim jasno osporio i zabacio, a Papa se od pokoje od njih, i “expressis verbis et specificis terminis”, i u formi najslužbenijih i najsvečanijih dokumenata, ogradio! Kako borci za “pilule”, krstaši protiv svećeničkog celibata, “reformatori” seksualnog morala, olako, — i u teoriji i u ispovjedaonici, — primjenjuju svoje “nove principe” i za njih prave propagandu, ni ne hajući za, posve jasno izrečena, protivna, rimska stanovišta, pa i zakone, i zabrane! Doživjeli smo već i sramotu, da jedan nadbiskup-kardinal priznaje svome kleru “puno pravo, da slobodno raspravlja o crkvenoj disciplini celibata”: a znamo, kakvo su stanovište prema takvim raspravama zauzela obojica posljednjih papa (Pavao VI. i sa koncilske tribine) i kako je i sam II. vatikanski sabor, decizivno i emfatično — “Quam legislationem Sacrosancta haec Synodus iterum comprobat et confirmat”, — afirmirao zakon celibata u dekretu: “De Presbyterorum ministerio et vita” — “Presbyterorum Ordinis”, c. 3., II., 16., i u dekretu: “De institutione sacerdotali” “Optatam totius”, IV., 10.). Kako se nonšalantno, — i skandalozno eksperimentira sa novim “tipovima” u liturgiji: ni briga ih nije, — mnoge od tih nezvanih liturgista, — za papinske Komisije i kongregacije, kojima je to predano u ruke! Šta sve sebi ne dopuštaju čitave skupine svećenika i u disciplinskim stvarima: jednostavno kao da je kasirano, ili barem suspendirano, čitavo dosadašnje crkveno zakonodavstvo!
Ozbiljne su to stvari. I skoro tragične. I sa stanovišta, — nekada toliko, i od izvancrkvenih i protucrkvenih faktora, isticane, — unutarnje stege i kohezije u Crkvi, i, možda još više, sa stanovišta idejne konfuzije. Ispravno, u crkvenom duhu, iškolovan i odgajan čovjek ne će se nikada moći dosta iščuditi površnosti i manjku intuicije na tolikim crkvenim ljudima među nama. Kako ne vide, šta oduzimaju katoličkoj Crkvi, kad papinstvo vuku u krizu, i kako se tom kampanjom i takvom psihozom stvarno vraćaju na pozicije onih, koji su, u prošlosti, istim tim shvaćanjima i metodama, dovodili crkveni život do stagnacije, sušenja i dekadence, sa finalom u sudbonosnim otpadima i raskolima! Čini se, da je Maritain pogodio, kad takovu psihozu oko nas svodi na neku vrst idejno-teološkog “fatuiteta, očarana od idola dana”; fatuiteta, čiji produkti, kolikogod bili efemerni, “prijete da će potpuno demoralizirati kršćansku savjest i život vjere” (“Le Paysan de la Garonne”).
Petrovski jubilej valja da postane, s te strane, prijelomna crta u historiji savremene Crkve na Zapadu. Samokritika, bistrenje, pojmova, revizija, priznavanje krivnje, abjuracija.
Na sreću, za nas, hrvatske katolike, pa i hrvatski kler, to ne vrijedi. Kod nas je situacija drukčija. Mi nemamo šta revidirati. Mi treba samo da ostanemo na liniji. Svojoj historijskoj, tisućljetnoj, liniji.
Naš je katolicizam, — nekom sretnom, skoro neobjašnjivom, milosnom, intervencijom Providnosti, — uvijek bio rimski i papinski. Nikada nijesmo, kao narod, podlegli napasti, da afrontiramo Rimu. Nikada nijesmo, u kritičnim vremenima, bili među onima, koji su se iznevjerivali Petru ili, barem, kolebali u vjernosti. Mogu se, lijepo, kroz historiju, pratiti sve faze tih naših prorimskih opredjeljenja. Papinski smo štićenici i saveznici bili i u doba pape Agatona, i kroz čitavu periodu Focijeva i Kerularijeva raskola, — za kneza Domagoja, pa sve nadalje; i prvi i zadnji naš kralj iz narodnih dinastija, i Tomislav i Zvonimir, dobili su krunu od Pape, — i u skliskim vremenima renesanse, — Dante nam je svjedok, — i u fatalnoj epohi reformacije i Tridentinskog sabora, — na našim granicama u Istri i na Dravi ustavila se je reformacija; i Drašković i Bakač položili su bili u one dane, u naše ime, ispovijest vjernosti Rimu, svejedno što smo zbog nje, baš u to doba, krvarili na dvije fronte, kao jedno od glavnih predziđa kršćanstva, — i u eri jozefinizma i francuske revolucije, — naše su vjerničke i svećeničke mase odlučno bojkotovale antirimske pokrete pojedinaca, — i na I. vatikanskom saboru, — naš je Episkopat kao cjelina bio za infalibilitet; Strossmayer je, uza sav svoj auktoritet i mnoge ispravne poglede na stvar, ostao među nama izoliran, — i u najnovije dane: prve, a onda, evo, i druge, teške, modernističke krize i II. vatikanskog sabora.
Mi nemamo s te strane šta revidirati. Mi se moramo samo još jednom i još jače utvrditi u vjernosti Petru i Rimu. Mi moramo samo afirmirati i braniti pozicije, koje smo još od davnine zauzeli. Uvijek smo bili saveznici i prijatelji Rima. Nosimo u sebi nešto kao neprevarljivi, katolički instinkt. Prekaljeni smo, višestoljetnim katoličkim graničarstvom, u kršćanskom univerzalizmu. Krvnim smo rimskim krstom kršteni. Tradicionalno smo nepovjerljivi prema “novatorima” i “novotarima”.
Treba samo da to svjesno čuvamo. I da se tim ponosimo. I u današnjim napastima. I u današnjim dilemama!
Moramo to reći našim vjernicima u dane ovoga najnovijega Petrovskog jubileja. Od njih Bog i Crkva traže, da ustraju. I da — budu dosljedni u svome vjerovanju. I u njegovim praktičnim konsekvencijama. U evanđeoskom stilu života.
Uvijek rimski; uvijek papinski! To neka bude prva poenta oduševljene, vesele i svečane “ispovijesti vjere”, što ćemo je na Petrovo, — svi; kler i narod, — položiti u ruke Kristovu namjesniku! Učinimo sve, da ta naša velika narodna “ispovijest vjere” bude što zapaženija i što realnija!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Službi Božjoj 3/1967. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 18-21. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.
