Nedjelja, 19 rujna

Za svećeničku elitu

Snimio: Igor Brautović

Kršćanstvo nije nikada osvajalo brojem. A nije ni organizacijom, i ako ih, u nekršćanskom svijetu, ima puno, koji u organizaciji vide glavnu snagu, napose baš, katoličke Crkve. Kršćanstvo je uvijek osvajalo duhom i elitom. Elitom duhovnosti. Za njegovim uspjesima stajali su i stoje uvijek ljudi, nadnaravne, vjere i ljubavi. Njegovi su glavni propagatori i širitelji sve od reda bile bogonoše i molitelji.

Odmah će nam to biti evidentno, čim smo jednom postali svjesni istine, da je kršćanstvo, po čitavoj svojoj i ideji i biti, Božje, a ne ljudsko djelo. Bog je onaj, koji ljude posvećuje i spašava; on je u Crkvi glavni i, zapravo, jedini stvarni agens. Milost je, — nadnaravna i božanska milost, — princip kršćanskog i crkvenog života. A Božje, i milosno, djelovanje mora, dakako, nositi i Božje značajke: istinu i svetost. Samo kroz istinu i svetost Bog se ljudima i očituje i predaje. I samo oni, koji su najprije sami u sebe primili Boga, mogu postati valjano oruđe njegovih osnova sa svijetom i sa dušama. Izrijekom to Isus uči u Evanđelju. Vjera je, — živa i plodna vjera, — preduvjet svakoj ljudskoj akciji, za kojom stoji Bog. “Zaista, zaista vam kažem, koji vjeruje u mene, i on će tvoriti djela, koja ja tvorim…!” (Iv 14, 12.). Što je tko bliže Bogu, — ljubavlju i pravdom, — to je i pogodniji za apostolska osvajanja. Ima najhitniju apostolsku dispoziciju: i od strane Boga, i od svoje strane; po psihološkim zakonima. Tko Boga ljubi, za Boga će i raditi; bit će spreman na napor i na žrtve. Nosit će ga to njegovo nadnaravno oduševljenje: učinit će ga ustrajnim, neustrašivim, inventivnim.

Kršćanskim misliocima jasno je to “a priori”. Ali današnjim ljudima, — pa i današnjim katolicima, — koji, nažalost, ne znaju misliti i koji se oslanjaju samo na rezultate iskustva i jedino njemu vjeruju, dokazuje to, — isto tako uspješno, — historija kršćanstva. Povijesni je aksiom, da su velike periode u historiji Crkve uvijek i inaugurirali i nosili ljudi elitna duhovnog života: sveci ili, barem, pravednici, koji su čitavim srcem vjerovali u Boga i Krista vatreno ljubili. Obnovni pokreti u krilu kršćanstva uvijek su nicali iz glava onih, kojima je najprije vjera bila zapalila srce ljubavlju prema Bogu. Oni su postajali apostoli, prvoborci, pa, — što je najznačajnije, — i genijalni organizatori svih borbi i uspjeha Crkve kroz stoljeća. Oni su oko sebe okupljali vjerničke mase i ulijevali im polet i zanos; oni su stvarali obnovne pokrete i davali im ideje i programe; oni su pokazivali neodoljivu ekspanzivnost i prodornost u svemu, što su poduzimali Božjoj stvari u korist: oni su bili čudotvorci na pozornici crkvene povijesti.

Čudesni prodor prvoga kršćanstva u svijet grčko-rimskoga poganstva nije imao ljudskih stratega i nije bio izvršen po planu. On je bio spontan, silovit, učinak vjere i ljubavi mnogih. Njega su realizirali nepismeni apostolski karizmatičari i bezimeni mučenici, koji su Boga ljubili više nego svoj život (Iv 15, 13.) i bili za njega spremni sve učiniti i sve žrtvovati. Bez strateške osnove, bez napisanog programa, bez teorijskih studija, bez propagandnih sredstava, bez političke sile, bez novaca. Siromašni u svim ljudskim kapitalima osim u vjeri i ljubavi; osim u svjedočanstvu života. I pokršćanjenje barbara, i organiziranje sredovječnoga kršćanstva, bilo je više duhovsko iznenađenje i improvizacija, djelo božanske inspiracije, nego efekat ljudske pameti i ljudskoga planiranja. Po ljudsku bilo je započeto na sreću, a izveli su ga opet ljudi bez ikakvih realnih potencijala u rukama: goloruki redovnici i pustinjaci, koji su se otiskivali u daleki i nepoznati svijet oboružani jedino Evanđeljem, pouzdanjem u Boga i svetačkom dobrotom duše, kojom su fascinirali veliku djecu sjevera i njihove knezove i kraljeve, pa ih onda, u čas, — u čas po historijskim mjerilima, — učinili Božjim slugama i Božjim vojnicima. Benedikt, Augustin, Patricije, Bonifacije. I prva je velika duhovna reforma kršćanstva, u 11. vijeku, izišla ne sa prijestolja ni sa univerza, — univerze je ona sebi istom stvarala, — nego iz samostana, opatija, eremitaža, u kojima su se ljudi velike vjere molili i činili pokoru. Redovnik ju je na papinskom prijestolju proveo, a onda i doveo do pobjede: protiv careva, kraljeva i velikaša. I režiseri herojske epopeje križarskih vojni i stoljetnih oslobodilačkih ratova sa Saracenima i Turcima bili su više propovjednici i sveci, nego dvorani, kancelari, ministri i vojvode. Bernard, Ivan Kapistran i mnogi njima slični, isposnici i sveci, bili su im duša, inspiracija, moralna snaga. I velika rekristijanizacija kršćanskog zapada u 13. vijeku, i, dva stoljeća kasnije, tridentinska reforma, na početku novoga vijeka, bila je, prije svega, djelo prosvijetljene vjere, koja je triumfirala nad svim slabostima organizirane Crkve i nad svom indolentnošću ljudske mlakosti i svim opozicionarnim prkosom ljudskih poroka. Bez svetaca je ne bi ni bilo; oni su joj bili glavni nosioci. Franjo, Dominik, Karlo, Ignacije, Kanizije. I izlazak kršćanstva na daleke kontinente, — na azijski istok, i novi, američki, svijet, u crnu Afriku, — izveli su sve od reda ljudi duha; ukopali su se u temelje veličanstvenih misijskih osvajanja i uspjeha; krvlju su ih svojom cementirali. Sve ih je, od Ksavera pa dalje, pokretao ne ljudski poriv i ambicija, nego poriv milosti. I tako je to išlo uvijek dalje, — jednom za ljudske oči paradoksalnom logikom, — sve do u naše dane. Ni novija, i najnovija, povijest Crkve ne da se ni zamisliti bez tih Božjih ljudi, duhovnog ili svjetovnog staleža: bez sv. Vinka Paulskog, bez Don Bosca, bez Ozanama i Veuillota, bez Pija X.

Nikada nije ljudska pamet ni ljudska organizacija ostvarivala božanskih osnova u svijetu. Nikada o uspjesima Crkve nije odlučivao broj njezinih vojnika, ni snaga njihovih mišica ili talenata. Bog djeluje božanski, a ne ljudski. Ne misli on ljudskom glavom. Ne gleda on ljudskim očima. “Ne gledaj na njegovo lice ni na njegov visoki rast! Njega nijesam izabrao!” (1 Kralj 16, 7.). “Jer je ludost Božja mudrija od ljudi i slabost je Božja jača od ljudi… — Što je ludo pred svijetom, izabra Bog, da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami jake.. !” (1 Kor 1, 25-29.).

Ili, — bolje i točnije, — ostvarivala je, — Božje osnove, — i ljudska pamet, ostvarivali su ih i ljudski talenti, ostvarivao ih je i organizacijski aparat Crkve, — svece je ljubav i nadahnuće milosti toliko puta učinilo i organizacijskim genijima, — ali samo kad su im nosioci bili ljudi velike vjere i ljubavi, ljudi dobri i sveti, ljudi puni Duha Božjega. Inspiracija mora biti nadnaravna, namjere moraju biti čiste, duše moraju biti Božje. Apostolat Crkve mora biti pokretan vjerom i ljubavlju, hranjen molitvom, zalijevan i oplođen blagoslovom i milošću odozgor. “Niti je onaj što, koji sadi, niti onaj, koji zalijeva, nego Bog, koji daje, da raste!” (1 Kor 3, 7.).

I za nas, današnje ljudske ostvarivače Božjih osnova sa Crkvom i sa svijetom, vrijedi taj univerzalni zakon. Samo, dok smo srcem i dušom Božji, samo dok smo ljudi i svećenici molitve, nutarnjeg života, kršćanske i svećeničke pravde, asketske ozbiljnosti i dubine, možemo računati na apostolska osvajanja i uspjehe. Bez toga nam ništa ne će koristiti ni broj, ni organizacijske ideje i organizacijski talenat, ni velike riječi i parole. Sve će se to u našim rukama pretvoriti u dim i u, pastoralno, vjetrogonjstvo (1 Kor 9, 26.). Sve će to pred Bogom izgorjeti i rasplinuti se u ognju kao zdanje bez temelja (1 Kor 3, 10—15.). “Božji pomagači” na “Božjoj njivi” i “Božjoj građevini” (1 Kor 3, 9.), Božji “mudri graditelji”, kojima je dana “milost Božja” (1 Kor 3, 10.), grade uvijek samo na jednom, vječnom, temelju, koji je Isus Krist (1 Kor 3, 11.).

Bez duhovne, asketske, elite nikada ne će prosperirati Crkva Božja. Elite među vjernicima, a, još više, elite među svećenicima. Ni danas, iza II. vatikanskog koncila, koji nam je dao toliko novih organizacijskih ideja i poticaja: plodnih i providencijalnih. Ali je ujedno povezao njihovu realizaciju uz jednu veliku pretpostavku i uz jedan težak zahtjev. Da svi budemo — novi duhom, vjerom, čistoćom običaja, svetošću života. Kao i svi dosadašnji, pravi, apostoli i preporoditelji Crkve. Jedan je duhovno elitan svećenik i vjernik vrjedniji od deset mlakih. Svaki je svetac među nama, ljudima od oltara, vrjedniji od čitave legije posvjetovnjačene gospode u kolaru.

Blago i Crkvi i narodu, bude li naše svećenstvo, osobito ono mlađe i najmlađe, od toga koljena pobožnih i svetih, “per quos salus facta est in Israel” (1 Mak 5, 62.)! I bude li naša svećenička elita tvrdo, kompaktno i solidarno stajala uz tu svoju liniju!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 191-194. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.