Zakoni svete umjetnosti
Nije Isus, sigurno, kad je istjerivao trgovce iz hrama i kad je, s bičem u ruci, protestirao protiv profanacije kuće Božje, direktno mislio na naše današnje polemike o »modernoj« crkvenoj arhitektonici i umjetnosti. Jeruzalemskom hramu nitko nije mogao prigovoriti, da oni, koji su ga gradili, pa i Herod Veliki, nijesu pazili na njegov sakralni karakter, ni da su u njegove forme unosili elemente, koji bi vrijeđali religiozni osjećaj, tradiciju, Mojsijev zakon. Bio je on sa svake strane veličanstvena i Boga dostojna građevina (Mat 24, 1.; Mark 13, 1.; Luk 21, 5.). Nered, na koji se je Isus tu oborio, nije bio u zidovima ni u ornamentima, nije bio ni u manjku estetike i ukusa; on je sav dolazio iz pokvarenih i onesvećenih ljudskih duša.
Estetske norme nijesu nikada Isusu bile glavno. Nijesu ni danas. Ako ga samo u njima duše ljube i ako su željne Boga i pravde, njemu ništa ne smeta, umjetnički primitivizam naših seoskih crkava; on ne će zaružiti nijedne snaše ni bake, koja slabo pjeva ili koja previše trepeće očima i mljacka ustima, kad mu se moli. Sa siromašnima u duhu on je strpljiv i dobar.
Samo, mi svećenici ne bismo smjeli, u tom smislu, biti »siromašni u duhu«. Na nama leži odgovornost i za stvari, koje ljudi iz puka, u svojoj naivnosti, ni ne opažaju, a one opet nagrđuju lik Gospodinov i lik njegove Crkve u očima svijeta. Mi smo svećenici odgovorni, — i pred Bogom odgovorni, — za umjetnički i estetski izgled naših crkava. Boga, koji je ljepota i sklad, dostojni su, objektivno, samo lijepi i skladni darovi. Njegove misli i njegova otajstva smiju se izricati samo simbolima i duhovnim jezikom, koji je otmjen, uzvišen i svet. Atmosfera njegovih crkava i hramova mora biti sva zadojena i sva natopljena autentičnim duhom njegova Evanđelja.
U tom je zapravo sva problematika i moderne umjetnosti, u koliko se ona približuje svetištu i u koliko ulazi u religiozni život i kult.
A nije to uvijek, u praksi, bilo rješavano s dovoljno tankoćutnosti i takta. Pustili smo bili, da nam, kojiput, svjetski ljudi nameću i u crkvi svoj ukus. Podlijegali smo, pokatkada, nekritično modnim parolama. Bili smo, često, i previše popustljivi, nesvjesni i nesamostalni. Unosili smo, nerijetko, u crkvu i stvari, na koje bi se Gospodin, sigurno, barem namrštio, ako već na njih ne bi poletio bičem.
Nema smisla pretjerivati. Nije nijedan od tradicionalnih stilova u Crkvi đogmatiziran. Svi su oni i nastali kao plod evolucije i stvaranja uvijek novih formi u sakralnoj umjetnosti. Ni na modernu umjetnost u principu nije se nitko sa auktoritativne crkvene strane bacio anatemom. Toliko kulturne intuicije već imamo, da smo još odavna opazili, kako je ljepota beskrajno bogata oblicima i mnogovrsna u izražajnim mogućnostima. A i da su njezini produkti uvijek nošeni i duhom vremena, i utjecajem okoline, i zahtjevima i svojstvima materijala. Danas se drukčije gradi nego u trinaestom stoljeću. A drukčije se i misli i osjeća. Kakvu bijednu figuru pravi s te strane pokoja naša nova seoska »gotska« crkva; na kojoj od gotike nije ostalo ništa osim onaj kusasti, četvrtasti toranj sa zašiljenim krovom, poput golubinjaka!
Ne nastupamo mi protiv moderne umjetnosti u principu. Ne zatvaramo joj mi »a priori« ni ulaza u svetište.
Ali mi tražimo, — tražimo kao ljudi i mislioci, — da ona zbilja bude umjetnost: da njezina djela budu lijepa; da se sviđaju: »ut visa placeant«. A kao kršćani i svećenici tražimo opet, da ona, kad hoće da uđe u crkvu, bude zbilja sveta umjetnost: da ne dira u osjećaj strahopočitanja pred Bogom i pred njegovim svetinjama; da ne bude u neskladu sa religioznim osjećajem vjernika; da ne djeluje profanativno; da ne spušta vjerskog doživljaja do na rub komunog, svagdanjeg, kričavog, dekadentnog, neprirodnog. U Crkvi mora umjetnost služiti religiji; mora se sublimirati; mora govoriti pobožnim jezikom vjere. Umjetnik, koji sam ne vjeruje, ne može religiozno ni stvarati. A što dublje religiozno osjeća, to će, ako je talentiran, i njegova religiozna umjetnost biti uvijek dublja i jača.
Kad pitanje treba konkretizirati, — a o tomu se u ovom članku i radi, — dvije nam stvari odmah padaju na pamet.
Prirodno je, da će se danas nove crkve sve više graditi u savremenom stilu. I da će se graditi prema zahtjevima standarda od danas: sa modernom rasvjetom, ventilacijom i grijanjem, s podom od toplih materijala, sa vodovodom i toilettom, sa dvoranom i čekaonicom. S tim treba računati kao s činjenicom. Samo, i te moderne crkve morat će biti lijepe; inače će biti samo ruglo od crkve. I morat će biti funkcionalne. I u bogoslužnom smislu funkcionalne. Mora i u njima biti istaknut oltar; mora se u njima vjernička općina ugodno osjećati; moraju disati atmosferom pobožnosti; moraju biti akustične; mora u njima dobro biti riješeno pitanje propovjedaonice, kora, krstionice, ispovjedaonice, klupa, zvona, atrija. Nije crkva ni magazin, ni društvena dvorana, ni socijalno zborište, ni »kuća trgovačka«. Ne smije se na crkvu primjenjivati ni samo ekonomičnost, ni samo praktičnost, ni princip »demokratizma«, ni sistem socijalne štednje. U crkvi pruža čovječanstvo ruke za vječnošću; u njoj daruju vjernici Bogu sve, što imaju najljepše: dušu, ljubav, ljepotu. Prljav, primitivan, prost dar vrijeđa i ponizuje Boga (Mal 1, 8.); on demoralizira i vodni vjersku svijest. Planovi za nove crkve moraju biti izrađivani od arhitekata stručnjaka i vjernika, i moraju biti odobreni od nekoga, tko se dobro razumije i u zakone svete umjetnosti i u liturgijsko-pastoralne norme. Nikakve improvizacije nijesu tu na mjestu. I nikakve »svršene činjenice«. I nikakve spekulacije s uštedama. I nikakvi eksperimenti.
A, onda, »apstraktnoj umjetnosti« valja iz načela zatvoriti vrata crkve. Očito je dekadentna i bolesna: zadahnuta je duhom snobizma i originalnosti pod svaku cijenu; daleko je od prirodnosti i racionalnosti; protivi se zdravom, kolektivnom, općenito priznatom, ukusu i svima razumljivom umjetničkom jeziku. Djeluje profanativno; odbija i smućuje vjerničke mase. U totalnom je neskladu sa tisućljetnim tradicijama Crkve. Osuđuju je i umjetnički realisti izvan kršćanstva. Odbacuju je sve vitalne ideologije. I marksistička. Nema auktoriteta. Unosi u religiju skrajnji subjektivizam i anarhiju.
Ideal je i ovdje u zlatnoj sredini. A neka nitko ne kaže, da ona nije moguća! Moguća je. Tko ne vjeruje, neka ode u Beograd, pa neka razgleda, i izvana i iznutra, novu franjevačku crkvu sv. Ante! Plečnikovu crkvu. Sva je originalna i moderna. Ali i sva je klasična, i pobožna, i liturgijski funkcionalna. Vidi se, da joj je nacrte izrađivao arhitekt vjernik. Svaki je detalj pomno biran i znalački obrađen. Svaki je nešto za se: mala umjetnina u minijaturi. Svaki svijećnjak; svaki oltarski stupac. Svaka asimetrija ima svoj smisao i svoje opravdanje. Nitko ne će reći, da Plečnikovi oltari ili kipovi u njoj, — baš onakvi, kakvi su, — nijesu i lijepi i religiozno efektni. Sve je usklađeno. Sve je rađeno s ambicijom i s ljubavlju. Upotrebljavani su najbolji materijali: mramor, bronca, mozaik, plemenito drvo. Na Bogu se u toj crkvi nije štedjelo. Gradili su je, očito, ljudi od kulture i ukusa. A gradili su je s pijetetom: profane i nestručne ruke nijesu se u nju miješale. Gradili su je, kao svaki monumenat, — kao i sredovječne katedrale, — decenijima.
Evanđelje i Gospodin i ovdje će nam biti najbolja inspiracija. I kad gradimo crkve, i kad ih ukrašujemo, i kad ih proviđamo inventarom, i kad ih islikavamo, moramo gledati na Isusa. Pa ćemo već pogoditi pravo. Bit ćemo i skladni i pobožni, kao i on. Ne ćemo se onda trebati bojati ni njegova biča, ni njegova plamenoga oka, ni njegova rasrđenoga povika: »Nosite to odavle, i ne pravite od doma Oca mojega kuće trgovačke!« (Iv 2, 16.; Mat 21, 13.; Mark 11, 17.; Luk 19, 46.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 10/1963., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 177-180. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
