“Zapad” (Da se objasnimo!)
Zapad kao parola
Zadnjih se mjeseci u jednom dijelu naše katoličke štampe, sve iz velikih topova, u dugačkim člancima i u opširnim izvještajima (sa teološko-profesorskih konferencija oko “okruglog stola”), — katkada pomalo i ofenzivno i nervozno, — zahtijeva od Crkve i od katolika u našim stranama, da “uhvate korak sa suvremenim kršćanstvom na zapadu” i da “upoznaju (to zapadno) sadašnje kršćanstvo u njegovoj autentičnoj raznolikosti i punini, makar dramatičnoj, a ne da (od njega) dobivamo samo mrvice, nejasne i kojima se stvari samo zamagljuju i sije strah”, pa tako konačno prevladamo tradicionalnu “neishranjenost naše religiozne kulture” (i “teološku neishranjenost naše sredine”), a sve to prema intencijama Drugoga vatikanskoga koncila, koji bi “trebao značiti prekretnicu” u fatalnom procesu sve većeg “guranja Crkve u stranu od pravih tokova evropskoga duha, na veliku nesreću — i kršćanstva i Evrope”, i “golemog jaza između Crkve, koja ja postala ukrućena, i svijeta, koji je postajao i postaje danomice sve nagliji u svome gibanju”, pa napraviti “odlučan korak u tom procesu pomirivanja Crkve s modernom kulturom — i to korak u jednom osebujnom smislu: od čuvanja i njegovanja k istraživanju i otkrivanju novih putova”. A omogućit će nam to, u prvom redu, kulturno i teološko stvaralaštvo, “koje je karakteristično za jednu zrelu i razvijenu Crkvu”, koja “ima u sebi kao zajednici tolik stupanj kulturne razvijenosti, da može u kulturne oblike vlastitoga naroda pretakati božanske sadržaje, da može na temelju božanskih realnosti biti stvaralački plodna za svoj narod”, ali “također pridonijeti neki svoj prilog rastu univerzalne Crkve, kao plod stvaralačkog genija svoga naroda”. Ne smijemo ni mi ostati “nepunopravnim članom cjelokupne crkvene zajednice, nedoraslim udom, pasivnim primaocem, polukolonijom, satelitom…”
A do sada smo, kroz historiju, to bili. Više okolnostima nego svojom krivnjom. I danas smo. Samo danas smo to svojom krivnjom. Karakteristična je za nas “alarmantna nedostatnost” katoličkog intelektualnog stvaralaštva. Manjka nam, osobito, “razmahanost stvaralačkog teološkog rada”. Nijesmo ništa ozbiljno učinili, “da kršćanstvo poraste u cijeni u našim intelektualnim krugovima”. Nijesmo računali “da se problemi uoče i zahvate u svoj njihovoj dubini i širini”. Izolirali smo se “od intelektualnih krugova”. Nijesmo iz sebe dali istražitelja i stvaraoca. “Mi teologije zapravo ni nemamo”. “U drugim područjima naš je narod krenuo naprijed, ali u području religiozne kulture slabo”. I u novije vrijeme, pred rat, opažalo se, “i da su se i novija teološka kretanja većim dijelom obrađivala s lako primjetljivom tendencijom, da se očuva prokušano staro, a izbjegne ili umanji ono, što se pojavljuje kao novo i zasad još nesigurno. Nema mnogo pravih teoloških novosti.” “Sve, što se pojavilo kao nešto novo, makar samo relativno novo, bilo (je) dočekano ne samo s nepovjerenjem, nego upravo sa žestokim suprotstavljanjem”. “Stalno se osjećao pritisak mistike čuvanja prihvaćenoga i naslijeđenoga i odbijanja svega, što bi moglo uznemiriti i uzdrmati ustajale vode našega religioznoga osjećanja”. “Mjesto religioznosti uzgajali smo lojalnost”. “Kod nas u Hrvatskoj” bilo je “proročko i nezadovoljno kršćanstvo, živo i nemirno, slabo zastupano”. “Previše smo bili samo uvoznici”. A zadnja “gotovo dva desetljeća naša je katolička zajednica bila odrezana od misaonih kretanja u ostaloj Katoličkoj Crkvi, što se moralo odraziti u sve većem zatvaranju u samu sebe i nepovjerenju prema novome, a to dakako ne ide u prilog intelektualnom razvitku. Tako smo se danas našli u donekle paradoksalnoj situaciji, da se mnogo k nama uvoze sa Zapada stvari, koje su stare i koje potvrđuju naše staro, a da se u isti mah govori o “trulom Zapadu”, kad bi trebalo našu sredinu osvježiti nečim, što je na Zapadu novo, svježe i živo”.
Moramo to izmijeniti. Nemamo vremena za odlaganje. “Ovo je ‘čas pohoda’ (za nas): naša organizacija mora sada ostvariti svoje zadatke; ne možemo nikome ostavljati ono, što je Bog stavio pred nas”. “Stoga je najprvotnije: što brže ostvariti mogućnosti, da se na hrvatskom jeziku mogu dobiti iscrpne informacije o sadašnjem stanju kršćanske misli i o sadašnjim teološkim gibanjima u kršćanskom svijetu”. “Nužno je, da naš narod dobije na svome jeziku ključna djela današnje teološke informacije, koja uživaju u katoličkom svijetu glas temeljnih i na neki način standardnih djela suvremene teologije”, “časopis ‘Svesci’ — ima zadatak da posreduje hrvatskom inteligentnom čitaocu aktualno idejno kretanje u katoličkoj teologiji na Zapadu”.
A “da bi se teološka misao mogla razvijati i da bi intelektualni krugovi u našemu narodu osjetili, da se ovdje nešto živo i slobodno kreće, apsolutno je nužno, da cijela katolička zajednica prihvati s radošću i povjerenjem ova prva kretanja. Dosadašnja bi nas povijest morala naučiti, koliko smo sami sebi zlo činili, kad smo u korijenu ugušivali svaku novu misao i svaku slobodnu riječ”.
To Koncil od nas traži. “Razočaranje i nepovjerenje mora kod mnogih uzbuditi činjenica, ako Crkva poslije Koncila počne sve više da se koleba o onome, što je na Koncilu odlučila”. “Moglo bi se dogoditi, da prevelika sporost naše koncilske obnove, naše oklijevanje u tome pogledu, nakon opće zakašnjelosti za razvitkom kršćanstva na Zapadu, urodi gorkim plodovima, koje ne možemo predvidjeti i koji bi mogli biti fatalni za našu kršćansku budućnost”. “Suodgovornost sviju u Crkvi i za Crkvu”, prema “bitnoj ideji Koncila”, vjernička “punoljetnost u crkvenom životu”, “zrela i punoljetna Crkva, kakvu želi Drugi vatikanski koncil”, traži imperativno, da vjernici “budu dobro informirani o problemima, koji su gorući u današnjoj Crkvi, a onda osobito o onome, što je pravi duh Koncila”.
Zapad kao ideal
Eto, sugerira nam se, da se i mi, hrvatski i jugoslavenski katolici, ugledamo u savremeni “katolički Zapad”, u “zapadno kršćanstvo”, i da od njega primamo i učimo. Da, što spremnije i što integralnije, prihvatimo njegov, novi i “koncilski”, način religioznog doživljavanja kršćanstva, njegove teološke i asketske ideje i metode, njegov stil crkvenoga života, njegove organizacijske i pastoralne forme, i da se, na toj bazi, svi okupimo i ujedinimo, pa stvorimo novi, homogen, profil našega modernog katolicizma: solidan, jak, napredan, kulturan, evropski.
A predstavlja nam se to kao ideal. I ne samo kao ideal, nego i kao imperativ, postulat, vremena i prilika, pa dapače i kao volja Crkve: kao nešto, što je očito u planovima Providnosti i bez čega se, praktično, kršćanstvo u današnjim vremenima, barem po ljudski i bez čuda milosti, ne može ni održati. Radi mu se o “biti ili ne biti”, kako to danas, na zapadu i u Americi, vole naglašivati poznatom formulom o “survival”-u: o pitanju, problemu, kako da u današnjem svijetu kršćanstvo, vjera, svećeništvo, redovništvo, uopće “prežive”. Kao da eksistencija kršćanstva ovisi o ovozemaljskim organizacijskim “strukturama” i o milosti svijeta, a ne o snazi Božjoj i o Kristovim obećanjima! Sve će, misle oni, propasti, ako se u Crkvi ne provedu radikalne “reforme”, koje, na zapadu, predlažu i forsiraju “napredni katolici”, “progresisti”, i njihovi ideolozi od “nove teologije”.
Motivacija je, dakako, više u podtekstu. Najprije u, navodnim, historijskim, tradicionalnim, karakternim, prednostima Zapada. U njegovoj nutarnjoj duhovnoj nadmoći; u njegovoj trajnoj vodstvenoj ulozi, na svim područjima. Tamo su, — i danas, kao i kroz historiju, — mislioci i stvaraoci, tamo je kultura, tamo je čovještvo, tamo je sloboda, tamo su idealne društvene forme. Zapad je predestinirani nosilac jedine logične evolucije svijeta prema savršenijim oblicima i boljim vremenima. Od njega čovječanstvu dolaze, više manje, sve zdrave i pozitivne ideje i inicijative. A mi smo, eto, s te strane u zaostajanju. Nije nam povijest dala, da se razvijemo: bili smo odviše daleko od stvarnih centara te, životvorne i plodne, zapadne kulture. I ako smo još nekako, najviše preko religije, u njezinoj sferi, ostajali smo to samo kao njezini graničari; kao daleka periferija i provincija Zapada: zapadale su nas samo mrvice sa njezinih bogatih stolova. Kasnili smo iza drugih za nekoliko stoljeća; ostajali pri arhajičkim i primitivnim formama kulturnog života; igrali ulogu kolonije. Jedva smo šta mogli doprinijeti u zajednčku kulturnu riznicu Zapada: osim, možda, krvi.
A, onda, isto to vrijedi, barem u glavnim crtama, i za religiozno i crkveno područje. Zapad se uvijek lakše izdiže do autentičnog i čišćeg shvaćanja religiozne ideje, i lakše se k tome shvaćanju vraća. Njegovo je kršćanstvo življe, dublje, dosljednije. Pokazalo se to, eto, i na II. vatikanskom koncilu, i iza njega. Zapad ga je razumio; on ga primjenjuje; on nosi i propagira njegove ideje. A na nama je sada, da se, ako želimo dobro sebi i svome kršćanstvu, — osobito pred pojavom “naglog procesa industrijalizacije i urbanizacije”, — bez otezanja i što spontanije, integriramo, inkorporiramo, u te tokove katoličkog Zapada, “zapadnog kršćanstva”. Moramo mu postati svjesni i aktivni suradnici. Punim plućima moramo, i mi, udisati taj njegov, svježiji i zdraviji, duhovni zrak. Bez mnogo rezerve. Ne smijemo se bojati njegovih novosti, ni njegovih smionih zaleta naprijed: u bolju budućnost kršćanstva i čovječanstva. Moramo i mi jedanput osjetiti kršćansku punoljetnost i radost odgovornoga stvaranja. Sustizati moramo druge, naprednije, katoličke narode sa Zapada: u proširivanju vidika, u kršćanskoj slobodi, — i onoj znanstvenoj, — u sve odlučnijoj adaptaciji vjerskog i crkvenog života savremenim tečevinama čovječanstva: onome, što je u današnjoj, zapadnoj, kulturi definitivno pobijedilo i što predstavlja progres i napredak, nasuprot starim koncepcijama, uz koje je Crkva, — kod nas napose, — do sada ostajala: uvijek na štetu svoje vitalnosti i ugleda.
Zapad i kršćanstvo
Da odmah kažemo, nama se to rezoniranje ne čini ispravno, a ni takvo shvaćanje prihvatljivo. Ni sa historijsko-kultumog stanovišta. Jednostrano je i paušalno: premalo je kritično.
Uvijek je Zapad imao svojih izrazito dobrih strana, — svi su kulturni historičari bili s tim na čistu. Ljudi su se i narodi iz zapadnog kulturnog pojasa odlikovali realizmom, trijeznošću, radinošću i praktičnošću, organizatornim talentima, smislom za red i za sistematiku, prirodnim, logičnim, kritičnim, načinom mišljenja i zaključivanja. A bili su, općenito, i upogled seksualnog i bračnog morala, — valjda već i zbog oštrije klime i težih životnih uvjeta, — tvrđi, otporniji, uzdržljiviji, discipliniraniji. I produktivniji su bili. U materijalnom i tehničkom pogledu svakako. Ali imali su, — to je isto tako notorno, — u konfrontaciji s drugim kulturnim sredinama, i svojih slabih strana. Nijesu nikada predstavljali neki, ni relativni, kulturni ili etički “čisti” ideal. Istok je, na primjer, uvijek bio ljudskiji, dušom širi, spekulativniji, intuitivniji, maštovitiji, originalniji, od Zapada, ali i plodniji velikim idejama i koncepcijama. I umniji i darovitiji, možda. Religije i filozofije dolazile su skoro uvijek sa Istoka. U milenijskim perspektivama Azija i Istok puno su više dali čovječanstvu nego Zapad. Kakvu sjajnu povijest imaju Kina, Indija, Japan, srednji i daleki Istok! Klasična, grčko-rimska, kultura rodila se je puno kasnije, a i to uz posredovanje i pod utjecajem Istoka. Zapadu je, zadnja dva tisućljeća, dalo primat i hegemoniju istom kršćanstvo. A i ono je nadovezivalo na starozavjetnu objavu, lokalno povezanu više sa Istokom nego sa Zapadom. Providencijalno je za nj bilo, da se je centar kršćanstva našao na njegovu području: u Italiji; u Rimu. Zapad je učinilo velikim i vitalnim kršćanstvo. Njegove su se preporodne i životvorne ideje simbiozirale sa elementima reda i discipline u zapadnom svijetu i stvorile tako današnju kulturu “kršćanskog zapada”. No: više je u njoj kršćanskog nego zapadnog. Od kršćanstva joj najviše dolazi konstruktivnost i duhovna snaga. I samo dokle je i u koliko je ona kršćanska, ona je pozitivna i može predstavljati objektivni historijsko-kulturni ideal. Svaka kriza kršćanstva na Zapadu i njegova je kriza: nužno iskrivljuje njegov lik i otkriva i njegove loše strane: u prvom redu njegovu sklonost k pragmatizmu i materijalizmu.
Dekristijanizacija Zapada
To mu se je i danas dogodilo. Već stoljećima Zapad se sve više emancipira od kršćanstva: od Crkve. Da li samo ili, barem, uglavnom njezinom krivnjom, kako hoće neki katolički “progresisti”, drugo je pitanje. Kad bi bilo tako, onda bismo morali zaboraviti na “mysterium iniquitatis” (2. Sol 2, 7.) u svijetu i na njegov tragični utjecaj. I morali bismo dati za pravo onima, koji su u zapadnom svijetu, uvijek iznova, jurišali na katoličku Crkvu i sustavno i zlonamjerno raskršćanjivali Evropu i Zapad. A baš je protivno istina. I ono, što se danas općenito knjiži Crkvi, — zapadnoj napose, — u historijski minus, najviše joj je bilo nametano izvana: od mentaliteta i prirodnih negativnih sklonosti zapadnih naroda, odnosno od socijalno-političkih sistema, koji su se bili formirali na toj bazi. Kmetstva i feudalizma, — pa ni onoga u Crkvi, — nije stvorila Crkva: infiltrirao ih je u nju vlastodržački i materijalistički duh zapadnjačkih naroda, među kojima je djelovala. Ni renesansno poganstvo sa svojim apostatskim humanizmom i potiskivanjem Boga, objave i kršćanskih tradicija iz života i sa svim onim, što se je na to nadovezivalo kroz stoljeća, nije niklo u krilu Crkve: bio je to, po svojim dubljim korijenima, originalan produkt i “akvizicija” oživljene pretkršćanske, evropske i zapadne, civilizacije; bilo je to kopiranje antike i Rima. I novije evropske i zapadne filozofije, — i one danas kurentne: eksisteneijalizam, fenomenaiizam, strukturalizam, — koje su, uza sve propagandno deklariranje za razum i humanost, od reda iracionalne i po svojim kulturnim i socijalnim konsekvencijama anarhične, pa i antihumane, nikada se nijesu inspirirale Evanđeljem. Sve su areligiozne i antireligiozne: originalan su plod Zapada, koji se je emancipirao od kršćanstva i pošao za svojim vlastitim porivima, afinitetima, simpatijama. Pobožanstvenio je čovjeka, materijalizirao život, relativizirao moral, ubio auktoritet, licencirao nagonsko u čovjeku: na račun morala, samodiscipline, života. Kako to u praksi izgleda, vidimo oko sebe svaki dan u poplavi najodurnijeg seksualizma i panerotike, u žalosnoj općoj i kulturnoj i moralnoj dekadenciji omladine, u krizi braka i svih drugih prirodnih institucija, koja već direktno, baš zapadnim narodima, ugrožuje i fizičku eksistenciju, u političkoj i socijalnoj anarhiji na sve strane, u međunarodnom bespravlju i obezglavljenosti, u permanentnoj psihozi revolucije i rata, sve do samouništenja, u surovoj materijalizaciji života, u gotovo isključivo tehnokratskoj i potrošačkoj strukturi suvremene civilizacije, u očito degeneriranim formama književnosti i umjetnosti. Sve elementi, koji puno više vape za liječnikom, nego za glorifikatorom.
Elementi sekularizacije u Crkvi
Ima, eto, u zapadnom svijetu i u njegovoj kulturi mnogo toga, što nikada nije bilo kršćansko. A kršćanstvo i Crkva ipak s njom i u njoj žive. I, posve shvatljivo, pod recipročnim su utjecajem s njom. Jak je bio, osobito u nekim, ranijim, periodama, utjecaj Crkve na zapadnu kulturu, ali se je i ta kultura neprestano i uporno nametala kršćanstvu i prodirala, u nj: na sto načina, kroz sto pora. I po svojim negativnim elementima. U znanosti, u literaturi, u umjetnosti, u socijalno-političkim idejama, u komunikacionim sredstvima, u društvenim formama. I, dakako, razvodnjivala je na taj način kršćanstvo. Slabila ga iznutra. Profanirala ga i sekularizirala. Unosila u nj i nekršćanske elemente i ideje. Pokušavala da od njega iznudi i načelne kompromise. Htjela da ga po svom ukusu preoblikuje i revidira. Potiskivala u njemu u pozadinu ono nadnaravno, a sugerirala mu ideale i rješenja, u koja je ona vjerovala: naturalistička, pozitivistička, materijalistička. Ugrožavala je, riječ u jednu, njegovu evanđeosku autentičnost, njegov duhovni integritet, njegov objavno-božanski karakter.
Potreba rezerve
Bilo bi, po našemu mišljenju, naivno ignorirati tu fundamentalnu činjenicu. Nije, sa kršćanskog stanovišta, sve dobro, što se stvara na zapadu i što nosi etiketu Zapada. Nije ni u Crkvi sve zdravo, što se u nju unosi iz idejnog svijeta te zapadne kulture. Valja svim takvim elementima i pojavama pristupati s rezervom. S to većom rezervom, što su više “nove”: što više odudaraju od tradicije. Valja ih, prije, analizirati i klasificirati sa, — za nas jedino mjerodavnog, — stanovišta evanđeoske, Kristove, istine i nauke. Samo ono, što je u njima u tom svjetlu pozitivno, smijemo, — i moramo, — prihvatiti. Ono, što je u njima negativno, — i u biti nekršćansko, — bilo to po formama ili po inspiraciji, treba otkloniti; treba pobijati. Od toga se valja duhovno izolirati.
A uvijek kod toga moramo polaziti od pretpostavke, da nije svijet, — ni njegova kultura, — onaj, koji treba da uči Crkvu, nego da je Crkva, — sa božanskim darom, karizmom, objavljene istine u sebi, — ona, koja treba da uči, odgaja i popravlja svijet. Vas svijet: i onaj zapadni.
Glavni kriterij
Kriterij i norma nije za nas zapadnost: kriterij je za nas objava, Evanđelje, kršćanstvo. I u problemima od ovoga svijeta, — u koliko su oni principijelni i u koliko tangiraju moral; — a pogotovu u specifično religioznim i crkvenim problemima.
Mislimo, da taj princip, da taj kriterij, valja primijeniti i pri pokušajima konkretne orijentacije Crkve u našim krajevima i u savremenim prilikama.
Ne moramo i ne smijemo slijepo kopirati ni tuđih ideja ni tuđega iskustva i prakse, pa ni kad se to, samovlasno, pokriva etiketom “zapadnog kršćanstva” i “zapadnog katolicizma”. Jači ćemo biti i kao katolici i kao nosioci jedne specifične nacionalne “kršćanske kulture”, ako i prema “Zapadu” budemo nastupali kritički i oprezno, pa eformirali svoj sud i zauzeli svoje stavove samostalno i prema objektivnim i, jedino, ispravnim kriterijima objave. Bez apriorizama.
A ne ćemo tim biti nepravedni ni nelojalni prema Zapadu. Te pogibli kod nas, hrvatskih i slovenskih katolika, uopće nema. Mi smo, po čitavoj svojoj tisućljetnoj tradiciji, unaprijed disponirani, da se solidariziramo, pa i identificiramo, sa Zapadom i sa Evropom. Činili smo to, mnogo puta dosada, i nekritično, i na svoju štetu. I plaćali za to račun. Danas ne treba da ponavljamo tih pogrešaka. Nešto smo ipak i mi naučili iz povijesti. I ovdje je na mjestu Apostolov savjet: “Omnia probate: quod bonum est, tenete” (1. Sol 5, 21.). Podići ćemo tim svoj auktoritet i u očima zapadnoga svijeta, — kako je toga svjestan kardinal Wyszynski za svoju Poljsku i kako to ponosno ističe svakom prilikom: i na biskupskom sinodu u Rimu; — nastupat ćemo kao samostalni, originalni, mislioci i stvaraoci, a ne kao kimavci, epigoni, sateliti, prepisivači, a naš će prinos općoj stvari Crkve, kršćanstva, pa i Zapada, biti nesravnjivo vrjedniji, korisniji i konstruktivniji: i ako, to se zna, bez megalomanske ambicije, da se uvrstimo među velike i vodeće; to nam kao malom narodu nikada ne će biti moguće, kao što nam nije bilo moguće ni u prošlosti. Nastupat ćemo kao, makar i skromni, branitelji svega onoga zdravoga u tradicijama katoličke prošlosti i kao nositelji balansa i ekvilibrija između staroga i novoga. Znat će se za nas: gledat će se u nas kao u ljude, koji imaju šta da kažu, — kažu i pokažu, — i velikim kršćanskim, nacijama. Kao u ljude, koji rado od drugih primaju sve, što im se čini dobro, ali koji i opominju, gdje treba, i na taj način osiguravaju najbolja i najkršćanskija rješenja. Ili ih, barem, pripravljaju: stavljaju ih na dnevni red, proučavaju ih.
Treba polaziti od Evanđelja.
Treba gledati u Rim
A najbolje ćemo, u praksi, riješiti tu svoju zadaću vraćajući se s jedne strane na prve izvore kršćanstva, — na nauku Evanđelja i apostola, u autentičnoj i kontinuiranoj interpretaciji Crkve, — a s druge usaglašujući, ponizno i lojalno, svoje stavove i shvaćanja sa auktoritativnim i nepogrješivim učenjem Crkve, oličenim u Papi i u zboru biskupa oko njega.
Budimo posve praktični! Kad treba da biramo, — pa i od onoga, što nam dolazi sa Zapada i što se u njemu događa, — birat ćemo i preuzimat ćemo samo ono, što prihvaća, odobrava, hvali, Rim, Sveta Stolica. Ona će nam u svemu tome biti konkretni arbitar: nešto kao “norma proxima”. A Zapad, ako hoće da nam imponira i da nas povede, mora najprije sebi pribaviti verifikaciju i legitimaciju Rima. On najprije mora, pred Rimom, dokazati svoje pravovjerje i svoju, evanđeosku i kršćansku, autentičnost. Samo, dokle je kršćanski i evanđeoski, on nama može biti velik.
Jedina moguća baza okupljanja.
Identični bitni ideali
Smijemo li ovo aplicirati i na naš problem “zapadnjaštva”? I na naše domaće izbore? I na naše “kućne” simpatije, antipatije, polaritete?
Mjesto da se parbimo i sporimo, tko ima pravo, čije su ideje zdravije i shvaćanja konstruktivnija, šta je dobro, a šta zlo u novostima i inicijativama sa Zapada, koje se reklamiraju kao “koncilske”, prihvatimo mi jednostavno, svi i kompaktno, ono, što u ime Koncila preporučuju i traže Crkva i Papa! I to sasvim otvoreno i sasvim jasno: bez ikakvih ekvivokacija.
A tih stvari ima, čini nam se, mnogo. I fundamentalne su. I u današnjim vremenima, i u današnjoj situaciji. Produbljivanje molitvenoga i duhovnoga života, napose u vezi sa Euharistijom i s liturgijom. Kult kršćanske askeze, Bogu posvećenog djevičanstva, svećeničkog celibata. Intenziviranje apostolata i duhovne pastve u svim smjerovima i formama, što dosljedniji odgoj omladine i vjernika za cjelovito i primijenjeno kršćanstvo. Preporod kršćanske obitelji i vraćanje seksualnog i bračnog života u okvire evanđeoskih koncepcija, nasuprot modernom, materijalističkom, divljanju i anarhiji. Afirmacija životnog idealizma i potiskivanje izrazito nekršćanskog mentaliteta u komercijaliziranom, potrošačko-uživačkom društvu oko nas. Misijska aktivnost svećenika i vjernika u službi evangelizacije nekršćanskih zemalja i naroda. Posvećenje i nutarnja obnova u redovničkim, samostanskim, zajednicama, u duhu siromaštva, samozataje i discipline. Propaganda svećeničkih i duhovnih zvanja. Borba za rekristijanizaciju paganiziranog javnog života: baš na Zapadu prije svega. Forsiranje eshatološkog smisla eksistencije i života i Božjega suvereniteta nad svijetom i nad društvom. Insistiranje na socijalnoj pravdi u svim njezinim vidovima: u principima i praksi. Karitativno djelovanje. Mirotvornost i plemenita tolerancija među svim ljudima dobre volje. Sve su to stvari, koje izrazito spadaju na djelokrug Crkve i među njezine prve zadatke: to je praktični “raison d’etre” kršćanstva. A sve su to i stvari, za sve katolike, iznad i izvan diskusije. Oko toga se možemo lako svi okupiti. Na to se možemo i moramo, svi i složno, koncentrirati. Svaka ozbiljna inicijativa u tom okviru, na tim područjima, bit će jednako pozdravljena i podržana od svih katolika dobre volje: bili oni etiketirani ovako ili onako; bili oni više za novosti ili više insistirali na tradiciji. Osjećaj će nas vjere i crkvenosti, ljubav prema našim zajedničkim kršćanskim idealima, svijest obveze i dužnosti prema Crkvi i dušama, siliti na suradnju; neprijeporni će nas auktoritet Rima držati na okupu. Nitko se ne će moći izvlačiti od programa, koji bude nosio takav karakter: nitko ne će imati duše, da takovu radu oponira, da se od njega apstinira, da ga bojkotira. Pa ni kad se, eventualno, bude radilo o novim, organizacijskim i pastoralnim, metodama, formama, uzusima. Pa ni kad se bude radilo o katoličkoj knjizi, pa i onoj uvoznoj, prijevodnoj.
A za ono drugo, što se na zapadu reklamira, propagira, prakticira, a što je i među samim zapadnim katolicima prijeporno i kontroverzno, treba da nam se, u najmanju ruku, ostavi sloboda opredjeljenja i kritike: barem dotle, dok Crkva, eventualno, i te “novosti” ne akceptira i ne legalizira. Nema ih uopće smisla puno forsirati, a pogotovu nam ih nitko ne smije nametati kao neku kolektivnu obvezu i kao znak, pod kojim i uz koji valja da se svi okupimo i ujedinimo. Ni s pretenzijama, da to imperativno traži “novi koncilski duh”.
Pojam “koncilskoga”
Danas se uopće pojam “koncilskoga” mnogo zlorabi. I izvrću ga neki. Nije “koncilsko” sve ono, što netko, samovoljno, na svoju ruku i po svom ukusu, proglasi za koncilsko. Nije koncilsko ni sve, što se je na Koncilu govorilo, iznosilo, spominjalo, predlagalo, željelo, forsiralo, branilo: s raznih strana; saborskih ili izvansaborskih (u teološkim kampanjama, kroz novinstvo i štampu). Nije bilo nijednoga, ni općega, crkvenoga sabora, na kojemu pojedinci, pa i od saborskih otaca, nijesu iznosili i ideja, koje Crkva nikada nije prihvatila, nego ih je, često puta, i osuđivala. Koncilsko je samo ono, što je Sabor, na koncu svih rasprava, prihvatio i auktoritativno formulirao i kodificirao, u svojim zakonito donesenim, definitivnim, dokumentima, a Papa potvrdio. I što je u ime Koncila, — opet na zakonit način, — promulgirano. Nijesu pojedini saborski oci, — a pogotovu nijesu teolozi i “periti”, — nosioci saborskog auktoriteta, nijesu ni pojedine saborske skupine: to je samo Sabor kao takav, u svojim, zakonitim, kolegijalnim, zaključcima. Tko stoga hoće da nas u ime Koncila na nešto duži, mora to i dokumentirati koncilskim citatima: i to lojalno, bez trganja pojedinih pasusa iz konteksta.
Jasno formulirana stanovišta
Dvije stvari mi, eto, konkretno očekujemo od propagatora takvih kontroverznih apela na našu crkvenu i katoličku javnost i svijest. Treba da nam svima, jasno, — bez svake ezopovštine, — kažu, što bismo to mi morali učiniti, da budemo pravi “koncilski” katolici i pravi, idealni, zapadnjaci: što sve pod tim katoličkim “zapadnjaštvom” razumijevaju. I, — treba da nam sve takve zahtjeve, — ako im se daje epitet “koncilstva”, — tekstualno motiviraju: iz saborskih dokumenata, konstitucija, dekreta, deklaracija, odluka. Ili iz auktoritativnih izjava Papinih. Šta o tom pišu, — pišu ili izjavljuju, — teolozi, profesori, publicisti, novinari, pa i biskupi — pojedinci, — svejedno, da li na Zapadu ili kod nas, — nije, po sebi, ni za koga od nas mjerodavno. Ni što pišu časopisi, pa i teološki, pa i “katolički”. Ni što pišu knjige. Sve su to privatna mišljenja: sve je to još uvijek “sub iudice”. I, svatko, — i od svećenika; i od katoličkih vjernika, — ima pravo, da to ne primi i da to osporava. Pa i da to pobija, i da se protiv toga bori. Pa i da to smatra zastranjenjem, zabludom, ekstravagancijom, ekscentričnošću.
Što mi ne možemo prihvatiti?
A, ako se već valja objašnjavati, i ako već od drugih zahtijevamo, da nam kažu, što od nas, konkretno, traže ili očekuju, — i u ime čega, — lojalno je, a valjda i potrebno, da i mi, otvoreno, kažemo, što mi od tih, eventualnih, “zapadnjačkih” i “koncilskih” sugestija otklanjamo.
Kratki ćemo biti:
Ne priznajemo nikakva apriornog auktoriteta t. zv. “progresističkim” glasilima na Zapadu. Ne slažemo se, na primjer, s mnogo štošta, što izlazi u rimskom “Concilium”-u, u pariškim “Informations Catholiques Internationales”, u američkom (denverskom) “The National Register”-u. Smatramo mnoga stanovišta, mnoge tvrdnje, mnoge nastupe, u njima krivima, štetnima, sablažnjivima, necrkvenima, modernističkima, racionalističkima, naturalističkima.
Odlučno smo protiv popularizacije i reklamiranja “Holandskog katekizma” (a, dakako, i njegovih auktora i izdavača), doklegod se u njemu ne provedu korekture i dopune, koje je zatražila Sveta Stolica i bez kojih se on, po njezinoj odredbi, ne smije tiskati s privolom crkvenih faktora. Treba samo, u splitskoj “Crkvi u svijetu”, u 4. broju iz g. 1969., u članku (prijevodu s talijanskog) A. Žica: “Sporne točke Holandskog katekizma”, pročitati, što rimski časopis “Ecclesia”, doslovce, citira iz papinsko-kardinalske deklaracije o potrebnim ispravcima i dopunama u “Holandskom katekizmu”, i to komparirati sa tekstovima iz Katekizma, na koje se ta deklaracija odnosi (a koje “Ecclesia” također doslovce citira), pa da čovjek odmah vidi, s koliko lakoumne dvoznačnosti taj Katekizam operira s tradicionalnom naukom Crkve (opstojnost anđela, supstancijalnost duše, istočni grijeh, nadnaravno začeće i porođenje Isusovo, djevičanstvo Marijino, karakter otkupiteljske žrtve Kristove, euharistijska pretvorba, žrtveni karakter Mise, nezabludivost Crkve, sakramentalno svećeništvo, itd.) i kako upravo žonglira na rubu krivovjerja, pa kako on stoga, s takvim konfuznim, modernističkim, formulacijama, ne može biti zdrava ni sigurna duhovna hrana vjernicima, kojima je namijenjena. Ali i kako njegovi auktori, koji sve do danas odbijaju da usvoje zahtjeve rimske kardinalske komisije, nijesu ljudi živog crkvenog osjećaja, ni duboke i ponizne vjere. Ni oni, ni njihovi idejni teološki sumišljenici, branitelji, simpatizeri.
Jednako odlučno osuđujemo i komplimente, koji se, — na sve strane, po “progresističkim” časopisima, publikacijama, edicijama, — daju filozofsko-teološkim tezama Teilharda de Chardin-a. Ako su Chardin-ove teze, — Dietrich von Hildebrand nazvao ih je uprijeko “novom religijom”, — istinite, onda je Evanđelje legenda, a sva (soteriološka) teologija Crkve od sv. Pavla pa dalje obična fantazmagorija i primitivističko buncanje.
Otvoreno je krivovjerje i bogohula, — po našemu mišljenju, — “demitologizacija” Evanđelja: osporavanje realnosti i historičnosti Isusovih čudesa, proglašavanje legendom evanđeoske povijesti o djetinjstvu Isusovu. Sve je to čitava Crkva do danas i vjerovala i ispovijedala.
Isto je tako rehabilitacija hereziarha kao ljudi dobre volje i neshvaćenih nosilaca obnove crkvenoga života samo sablažljivo, ali i naivno, igranje sa kršćanskim pojmovima vjere i milosti. Nema tada više ni crkvenih dogmi ni, u konsekvencijama, jedne svete, katoličke i apostolske Crkve.
Svaku kritiku, i direktnu i indirektnu, Papina “Creda” i njegovih enciklika “Humanae vitae” i “Sacerdotalis coelibatus”, u katoličkoj štampi i u katoličkoj javnosti, smatramo mi atakom na najviši učeći auktoritet Crkve i aktom formalnoga neposluha Papi, a svako registriranje takvih izjava, — bez komentara i otklona, — u katoličkoj štampi nedopustivim postupkom: štetnim i po vjeru i po crkvenu disciplinu.
Energično otklanjamo i metode “dijalogiziranja” sa višim, i najvišim, crkvenim vlastima od strane svećenika i vjernika, kako one sve više ulaze u modu u katoličkoj javnosti Zapada, a u posljednje vrijeme i kod nas. Očito ne odgovaraju ni tradicionalnoj kršćanskoj interpretaciji crkvenog auktoriteta, još od apostolskih vremena, ali ni najelementarnijem dobrom ukusu. Svećenici i vjernici mogu, sigurno, izricati svoje mišljenje o aktualnim problemima unutar Crkve i valja im omogućiti, da ga, — u pravo vrijeme, na pravom mjestu, na pravi način, — i prezentiraju crkvenoj hijerarhiji, ali to niti smije niti može biti na način anarhičan, revolucionaran, prepotentan, s visoka, “na ravnoj nozi” s hijerarhijom. Ne smije tu nikada biti “zahtjeva” i diktovanja, a pogotovu ne smije biti polemike, ironije, ultimatuma, sumnjičenja, vrijeđanja, javnog obračunavanja, dijeljenja lekcija i ukora. Auktoritet je crkvene vlasti nadnaravan, on dolazi od Boga: ne smiju se na nj primjenjivati principi političke demokracije, a najmanje one neposredne. Ni traga takvoj demokraciji nema ni u apostolskim poslanicama, ni u postupcima hijerarha prve Crkve. Ni kad se radi o karizmatičarima iz redova vjernika. Odnos je poglavara i vjernika u Crkvi očinsko-sinovski, a nije ni onaj parlamentarni, ni onaj korteško-demagoški ili pučko-tribunski. Tko se za takve metode opredjeljuje, ruši uprijeko sam princip crkvenosti i religiozno-objavne discipline.
Uvijek nas i žalosti i izaziva svako iskazivanje simpatija u katoličkoj javnosti i štampi prema očito negativnim pojavama u kleru ili po redovničkim družbama, pa i katoličkim organizacijama, kao što su pobune, štrajkovi, demonstracije, bojkoti, nasilja na svetom mjestu, ignoriranje crkvenog prava ili liturgijskih zakona, otkazivanje posluha biskupima, samovoljno organizovanje, revolucionarni, ljevičarski, ekstremizam. Ako se već takve stvari notiraju u katoličkoj štampi, valja ih uvijek požaliti i pokuditi, a nikada u njima gledati simptome obnove i napretka i registrirati ih s neskrivenim zadovoljstvom. A kad čovjek još doživi, da se i među aktivnim katolicima (i svećenicima) osnivaju formalne “grupe za pritisak” (“pressure-groups”) sa zadatkom, da direktnim nasiljem ucjenjuju službenu Crkvu i od nje iznuđuju reforme” i kad takve metode javno zagovara i “jedan od najvećih teologa današnjice” (londonski “The Tablet”, 26. VII. 1969.), onda je to ne samo rasap crkvene discipline, nego i diranje u, inače toliko teoretski razvikanu, slobodu ličnosti i savjesti, pa dapače i, virtualno, prihvaćanje principa, da svrha opravdava sredstvo: principa, koji svakako nije kršćanski.
Uvijek smo bili i uvijek ćemo biti protiv tendencija, koje se na Zapadu sve češće osjećaju, da se organizacija Crkve pomakne više prema lokalnim i nacionalnim crkvama i njihovoj što većoj autonomiji od Rima, pa tako uvede religiozno-crkveni pluralizam, najprije u disciplini, a onda i u teologiji i formama paktičnog religioznog života. U koliko se tu puca i na dogmtički i moralni pluralizam, bilo bi to formalno kidanje jedinstva vjere i Crkve, ali i u blažim formama oslabilo bi, u najmanju raku, homogenost Crkve i smanjilo providencijalni utjecaj primata na crkveni život i, malo pomalo, utiralo put stvaranju samostalnih “nacionalnih crkava”, kao u pravoslavlju. Snaga je katoličke Crkve sva u primatu i u njegovu, trajnom i neposrednom, utjecaju na njezin život po čitavu svijetu.
Sve sugestije, da se svećenički i samostanski život desakralizira: lajicizacijom nošnje, napuštanjem specifičnih asketskih obveza, vraćanjem, makar i djelomičnim, k svjetovnjačkom profesionalizmu, da i ne spominjemo teorija o lajičkom svećeništvu, bez sv. Reda, pobijat ćemo mi na sve načine i svakom prilikom. Bio bi to načelan lom sa kršćanskom i evanđeoskom idejom staleške i sakramentalne posvećenosti Bogu.
Pobijat ćemo i svaki pokušaj, da se ozbiljno i odgovorno kršćansko shvaćanje seksusa, erotike, braka i odgoja mladeži za čistoću zamijeni onim danas modnim i da se prave aluzije na reviziju principa bračne nerazrješivosti, kao tobože crkveno-pravnog, a ne dogmatičkog, te da se koedukacija praktično uvede i u katoličku pedagogiju, organizacioni život, apostolat. Više vjerujemo tisućljetnim iskustvima Crkve nego teoretičarima psihoanalize, pa ni kad su u mantijama ili redovničkim uniformama. Mi smo za odgojne metode svetaca: za praksu sv. Ivana don Bosca i našega Merza. A kršćanstvo nije više vječna istina života, ako polazi za znanstvenim i kulturnim modama.
Borit ćemo se uvijek i protiv potiskivanja redovitog, čestog, ranog, ispovijedanja iz pastoralne prakse, pod bilo kakvom izlikom. Bio bi to, uvjereni smo, najkraći put u kronični nazadak religioznog i moralnog života i fatalna prijetnja i zapreka istinskom kršćanskom preporodu.
I sve vidljivije nastojanje u nekim katoličkim krugovima na Zapadu, da se u vjerskoj pouci i u religioznoj literaturi i štampi što manje govori o “svetim” i “pobožnim” stvarima, a što više o humanitarnim, socijalnim, političkim, očit je znak krize vjerskog i katoličkog života: simptom religijskog naturalizma. O Bogu i o duši ne smijemo nikada šutjeti. To mora uvijek ostati i prva tema i prva briga ispravno shvaćene pastoralne i apostolske akcije Crkve. Na to se mora oslanjati, na tome se mora orijentirati, od toga mora živjeti, sva druga katolička aktivnost: i ona socijalna i karitativna. Svećenička pogotovu. Katolički vjerski časopisi, koji o religiozno-moralnim temama šute, nijesu uopće vjerski časopisi, osim, valjda, po naslovu: to je profana literatura.
Napokon, i kad se pokoncilska Crkva i pokoncilsko kršćanstvo uzimlju, odnosno prikazuju, kao nešto posve novo u kršćanstvu i stavljaju u opreku sa pretkoncilskim shvaćanjem Crkve, nama je to i teološka besmislica i grubo pomanjkanje počitanja prema Crkvi i njezinim velikim ljudima sviju prijašnjih kršćanskih stoljeća. Nije Crkvi, kako kojiput govore neozbiljni “progresistički” ideolozi, istom II. vatikanski koncil otvorio oči i izveo je iz mraka na svjetlo, dao joj, ili povratio, njezino autentično obličje i mjesto. Nije Crkva istom po II. vatikanskom koncilu postala “Crkva Boga živoga, stup i tvrđa istine” (1. Tim 3, 15.), ona je to bila i jučer, i prekjučer, i svih dvadeset stoljeća svoga postojanja. Nikada ona nije mogla zabluditi. Ako su u njoj griješili i posrtali ljudi, nije Duh Sveti. Ako je ona napredovala i organski se, izvana, razvijala, sa oscilacijama, koje su neizbježne u svemu, u čemu sudjeluju ljudi, nije se nikada, objektivno, izmijenila njezina vjera i moral: a vazda je ona, — u onim svojim udima, u kojima je u punini djelovala milost otkupljenja, — bila i vođena istim duhom, kojim se i danas, iza Koncila, nadahnjuje i vodi: bila sveta, prosvijetljena i životvorna.
Jedinstvo ili polarizacija?
Eto, mi smo rekli svoje. Kratko. To su tek neke teze, za dalju obradu. Naveli smo ih samo, da ilustriramo situaciju s tim našim “koncilstvom” i “zapadnjaštvom”. Dokle to, jedno i drugo, ostaje u granicama svima nama zajedničkih ideala i priznaje za konkretnu normu papinske ideje i direktive, i bit ćemo jedno. Ne bude li toga, — pokuša li tko pod “koncilstvo”, “zapadnjaštvo”, “katoličko jedinstvo” u našemu katoličkom životu poturati i stvari, koje smo spomenuli; bude li tko preko katoličkih listova i edicija popularizirao samo “progresističke” ideje, “progresističke” teologe, “progresističke” knjige, mjesto objektivne informacije o svemu vrijednu i dobronamjernu na Zapadu, — “polarizacija” je i kod nas neminovna i neizbježiva: baš kao i u Francuskoj, i u Njemačkoj, i u Italiji, i u Americi, i drugdje. Moramo se s tim pomiriti. Tko za sebe traži punu slobodu, mora je priznavati i drugima. Što se, napose, tiče štampe, mi smo na tu neminovnost upozorili još u članku: “Naša nova katolička štampa”, u “Službi Božjoj” (g. 1967., br. 3., str. 204. i 205.). A to će vrijediti sve, dok eventualna intervencija Duha Svetoga i prosvijetljena, nadahnuta, mudrost Crkve auktoritativno ne riješi problema, oko kojih se ljudi u Crkvi danas spore. Ili, dok vrijeme i događaji ne pokažu, “ad hominem”, tko je imao pravo i koliko je imao pravo. “Plodovi” će na koncu odlučiti. Kao uvijek.
A molit ćemo se, da to bude što prije. “Cogitationes enim mortalium timidae, et incertae providentiae nostrae. — Sensum autem tuum quis sciet, nisi tu dederis sapientiam, et miseris spiritum sanctum tuum de altissimis, et sic correctae sint semitae eorum qui sunt in terris, et quae tibi placent, didicerint homines?” (Mudr. 9, 14. 17. 18.).
Možda ni ne treba, da izrijekom kažemo, da ovaj članak nijesmo napisali ni po čijoj narudžbi ili delegaciji; ni u ime koje bilo skupine u našemu crkvenom životu. Osobno je mišljenje potpisanoga. Držimo ipak, da ga, u bitnosti, dijele mnogi među našim svećenicima i našim, praktičnim, vjernicima. Ne dirajući, razumije se, kao ni mi, ni u čiju subjektivnu dobru volju. Ne arogirajući sebi prava da ikoga udaraju cenzurama. Podlažući se u svemu zakonitim direktivama onih kompetentnih u Crkvi!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 2/1970. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 127-144. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.
