Zar su molitve vjernoga puka dokaz „Gospinih ukazanja“?

Prenosi se četvrto poglavlje iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 70–77.

Podbrdo iznad Bijakovića, u fenomenu prozvano „Brdo ukazanja“

U Splitu 29. svibnja 2002., prigodom prezentacije knjige Ogledalo Pravde, svjedoci ispričaše dvije-tri poučne zgode ili epizode: Jedan čovjek nabavio knjigu na hodniku kod bogoslova Mile. Domalo se kupac vraća i kaže: „Mogu li vratiti?“ – „Možete, što ne možete?“, veli mu Mile. „Ja mislio da je knjiga za Međugorje, a kad tamo piše: navodna ukazanja. Kako stavljate ovako sveti naslov i varate ljude obarajući se protiv međugorskih ukazanja?“ prigovara kupac. Kaže mu bogoslov: „Gospodine, kada ste vidjeli na obavijesti tko knjigu predstavlja, mogli ste pretpostaviti da su ‘ukazanja’ i pod navodnikom i pod upitnikom.“

Stoga je pošteno reći u početku: ako je netko, zaveden, kupio knjigu ili, prevaren, ušao u ovu dvoranu, još se može ispraviti i vratiti. Tko je došao slušati dokaze o vjerodostojnosti ukazanja, ne će se obogatiti. Štoviše. Želimo govoriti iskreno, argumentirano i dokumentirano. Zato i ovakav jasan biblijski i litanijski naslov Ogledalo Pravde, tj. istine.

Drugi prizor iz Splita: Ulazi jedna žena u veliku sjemenišnu dvoranu i svomu suputniku govori naglas tako da je i drugi okolo čuju: „Ne znam što ću ja ovdje, kad sam ionako protiv biskupa!“ Nitko nije bolje od te gospođe pogodio što je to ljudski apriorizam i vjerski fanatizam. Ja sam protiv biskupa, pa neka on priča što mu duša hoće. Mene ne zanima ni njegova istina, ni njegova služba u Crkvi. Mene zanimaju moji idoli, koje sam na svoju sliku u priliku skrojila i posložila kroz ova desetljeća ustrajnih i dnevno uzastopnih „ukazanja“.

Stoga, makar ušlo Prijestolje Mudrosti ili Ogledalo Pravde u njezin hram tih „ukazanja“, njezini zamišljeni idoli – bili vidioci ili vodioci vidjelaca – ne padaju ni pred kakvom Škrinjom Zavjetnom, kao što se u Ašdodu dogodilo Dagonu, idolu filistejskomu, koji ničice ležaše pred Kovčegom Gospodinovim, a ruke mu i glava na pragu hramskom (1 Sam 5,1–5).

Treći splitski prizor: za predstavljanja knjige, jedna se žena diže i ode iz dvorane plačući i naričući. Kritiziraju joj „vidioce“. Napadaju joj pojedine međugorske „mage i demagoge“ ili, kako bi biskup Žanić rekao, „mistifikatore“.[1] Stoga tko nije voljan podnijeti kritiku i ne želi vidjeti i drugu stranu medaljice, tko nije spreman čuti primjedbe i na vlastite poglede, „viđenja“ i „ukazanja“, čuvat će se da se ne ogleda u „Ogledalu Pravde“.

Tema je: čitanje Ogledala Pravde pod vidom molitve kao međugorske poruke i preporuke.

1. Molitva kao kontekst

Molitva je značajan faktor u međugorskim nazovi-ukazanjima. U kontekstu molitve Očenaša uglavnom počinju „ukazanja vidiocima“. Čak utihne molitva da se prati „ukazanje“ od nekoliko minuta.

2. Smijeh pod Vjerovanjem

Dne 12. studenoga 1981.:

„Gospa je s djecom bila deset minuta. Čim je došla, započela je Vjerovanje, što su djeca i prihvatila. Kad su došli do: rođen od Marije vazda Djevice, ona se od dragosti iz sveg grla smijala“.[2]

Vidiš i sam da je to podobro sumnjivo. Pod jednom od najsvetijih molitava Crkve, dogmatskim sažetkom onoga što kršćani vjeruju od apostolâ do danas, međugorska se pojava „iz sveg grla“ smije, i to kada se spomene da je Marija začela Sina Božjega i rodila ga kao Djevica. Zar to nije ismijavanje Djevice premudre kakvu Crkva zaziva u Litanijama? Ako ti mene uvjeriš biblijski, crkveno-učiteljski i razumski, da je taj smijeh ozbiljna pojava, i ta pojava ozbiljno ukazanje, bio bih ti ozbiljno zahvalan svega vijeka svoga.

3. Poruka bez molitve

Dne 16. rujna 1981.:

„Također im je rekla da ne trebaju moliti za se jer da ih je ona najbolje nagradila. Nek mole za druge“.[3]

Biblijska Gospa, Djevica razborita, premudra, ne će nikada reći, pa ni međugorskim „vidiocima“, da ne trebaju moliti za sebe i da im „nagrada“ „ukazanja“ zamjenjuje osobnu molitvu. Mi smo dužni u prvome redu moliti i činiti pokoru za sebe i za svoje spasenje, a onda za sav svijet. I sam je Isus najprije molio za sebe da proslavi Oca i Otac njega po križu i uskrsnuću, zatim za apostole da ih Otac posveti u istini i učvrsti u ljubavi, i konačno za sav svijet da svi budu jedno (Iv 17). Sv. Pavao za sebe kaže da udara svoje tijelo, „da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao“ (1 Kor 9,26). A ovdje se javlja poruka da „vidioci“ ne moraju moliti za sebe. Njima su „viđenja“ nagrada, umjesto molitve. Zar ta poruka ne uvjerava da je to kriva nauka!

4. Poruka da se moli za biskupa Žanića da „shvati ukazanja“

Tj. da ih prihvati. Fra Tomislav Vlašić 8. siječnja 1984. piše da je zamolio

„vidjelicu Mariju Pavlović da pita Gospu: ‘Što možemo učiniti za o. Biskupa da shvati ukazanja?’ Odgovorila je Gospa: ‘Samo molite i postite!’ I tako nas je stalno poticala dosad. Od proljeća prošle godine (1983.) cijela župa moli za nj. Mnogi i poste“.[4]

Ako je sve točno o molitvama i postovima za obraćenje biskupa Žanića, kako kroničar bilježi, onda je moguće uočiti da je dobri Bog molitvama i postovima međugorskih vjernika i „vidjelaca“ utvrđivao biskupa Žanića u shvaćanju da u Međugorju nema nijednoga autentična ukazanja ni poruke! I to upravo na temelju takvih poziva i poruka s obzirom na njegovo „obraćenje“ međugorskim izmišljotinama i „porukama“ protiv njega samoga kao uzročnika svega nereda u hercegovačkom slučaju. S tim je dubokim i nepokolebljivim uvjerenjem u neistinitost ukazanja, braneći do kraja čast i dostojanstvo Bezgrješno začete, Djevice premudre, Bogorodice i na nebo Uznesene mirno otišao pred Lice Božje 11. siječnja 2000.

5. Molitvena grupa za biskupa Žanića

Od molitvene skupine, međugorskih duhovnih specijalaca,

„Gospa je tražila da 2 puta tjedno poste o kruhu i vodi. A već treći mjesec otkad po Gospinoj želji, postimo o kruhu i vodi 3 puta tjedno. Većinu svojih molitava prikazuje grupa za nj. Često namjenjujemo zajednička klanjanja, krunice, odlaske na mjesto ukazanja, gdje za nj dugo u noć molimo. Bog će pogledati na molitve i postove“.[5]

Tako fra Tomislav Vlašić, 8. siječnja 1984.

Samo onako usput spominjem još jednu splitsku epizodu, da se vidi koliko je specijalna grupa svojim krivim molitvenim nakanama uspjela „obratiti“ biskupa Žanića za Međugorje. Kada je 4. listopada 1998. Papa bio u Splitu, pošao sam po 80-godišnjega biskupa u Kaštel Novi da dođe u splitsku zračnu luku pozdraviti Svetoga Oca. Bilo mu je drago. A kako je bio prilično obamro, da malo živne, velim mu da je Papa zaželio poći u – Međugorje. On osta ko ukopan, tek sada obamro!

„Ne samo to, Preuzvišeni, nego želi nas dvojicu sebi jednoga s desne, a drugoga s lijeve strane u svome papamobilu da ga pratimo.“

On, onako skamenjen, pokoj mu duši: „Ne može meni Papa to narediti. Ja ne idem s njim u Međugorje. A ne bi trebao ni on, ni ti“.

„Biskupe, to je Papina želja. Kakav ste Vi biskup ako Papu ne slušate? Do sada ste uvijek bili vjerni, prevjerni, pravovjerni, a nu sada. Došao Vam na noge, da ga sada izdate?“, i ja se uozbiljio.

„Kako Papa može zaželjeti poći u Međugorje, kada tamo nema ništa?“ pita se u čudu marijanski biskup Pavao.

Lako ga se takvim razgovorom budilo iz mrtvila, a i uvjerilo da su to prijateljske šale.

Pojava je osnovala molitvenu skupina oko fra Tomislava Vlašića, koji se u pismu od 13. travnja 1984. predstavlja Papi kao onaj koji „po božanskoj providnosti vodi međugorske vidioce“.[6] I ta skupina mjesecima moli, moli dugo u noć, klanja, moli krunice, posti da biskup popusti priviđenjima. Zašto ne mole da Bog providi, da istina pobijedi? To je prava nakana. Grupa-udruga odlazi u Italiju. Gradi samostan u Međugorju, od stotinjak soba. Tu im ne pada na um da traže od biskupa dopuštenje. I razdijeli se skupina. I njezina misfitikatora Vlašića crkvene vlasti svrgnu s vodstva te molitvene i vjerničke udruge, nakon što je u Međugorju za vrijeme duhovnih vježbi pomiješao spiritualno sa spiritističkim!

6. Župa moli da Crkva prizna „ukazanja“

Dne 3. lipnja 1983.:

„Pitanje: Fra Tomislav [Vlašić] je naumio pozvati župu da moli i posti na nakanu da bi Crkva ove događaje priznala nadnaravnim. Smatra da je i to obveza župe: izmoliti taj dar. Da li je na pravom putu? Odg. Na pravom je putu. Neka župa moli za taj dar“.[7]

Evo prošle su godine, a Crkva ta „ukazanja“ nije priznala „nadnaravnima“. Ali Crkva, slijedeći Isusa Krista, sveudilj preporučuje molitvu i post ne samo u Međugorju, nego svakomu vjerniku po cijelome svijetu. I osobito preporučuje molitvu da se čuvamo krivih molitvenih nakana i da ne poklanjamo pozornosti izmišljenim „proročanstvima“, lakoumnim njihovim tumačenjima, „lažnim prorocima“ i „lažnim učiteljima“, kao što nas Sveto Pismo ozbiljno upozorava (2 Pet 2,1).[8]

7. Smiješne poruke o molitvi

Ukaza na svetkovinu Uzašašća Gospodinova 31. svibnja 1984. poručuje:

„Molite, nećete se pokajati“.[9]

– Zbilja duhovito. Kao da kaže: Kajte se, ne ćete se pokajati! Vjerujte u Boga, ne će vam biti zgorega! Postite, ne će vam biti na štetu i na odmet da smanjite malo kilaže i masnoće! Pa je li smisao tolikih dnevnih „poruka“ u tome da nagone vjernički svijet na vjerovanje u takva praznorječja!

8. Dokaz – molitva!

Ima crkvenih ljudi koji kažu: Ako se narod moli Bogu, pusti ga neka ide u Međugorje, neka hodočasti, neka se moli. Bolje je da se moli, nego da se ne moli, bolje je da „međugorsku Gospu“ štuje, nego da Gospu psuje i nikakvu ne štuje!

Crkva već 2000 godina svakomu vjerniku nalaže i preporučuje molitvu, post, pokoru, ispovijed, obraćenje. Nikomu ne brani da se moli Bogu gdje hoće. Ali ne odobrava da se u crkvi s oltara reklamiraju „hodočašća na mjesto ukazanja“, koja nisu priznata nadnaravnima, kako bi se razlikovala istina od laži, pravo od krivoga. Ako je naša BK imala smjelosti da, suprot tolikim znatiželjnim dolaznicima u Međugorje, suprot masovnim pričama i karizmatskim zanosima, na temelju ozbiljna, solidna i stručna istraživanja izjaviti da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim ukazanjima, to je znak da je Crkva i u XX. i XXI. stoljeću, ovdje u nas, „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15).[10]

Propustljive međugorske „poruke“ o molitvi, postu, vjeri, obraćenju i miru, svakodnevno ponavljane kao nove, a uvijek jedne te iste, toliko su naglašene u Svetom Pismu i u redovitu naučavanju Katoličke Crkve da svatko tko želi slušati i živjeti po Božjim zapovijedima i crkvenim zakonima može na svakom mjestu na svijetu moliti, postiti, obratiti se i za mir se zalagati. Toj kršćanskoj potrebi i dužnosti niti oduzima niti dodaje veću vrijednost i snagu ni jedno ni utvrđeno, a kamoli na tisuće neutvrđenih međugorskih nazovi-ukazanja.[11]

Kao da treba prevaliti tisuće kilometara iz Koreje u Međugorje da čovjek izmoli krunicu, da se Bogu pomoli, da se ispovjedi, ako Isus preporučuje „uđi u svoju sobu“ (Mt 6,6) i moli se!

Kao da oni koji kažu da su došli u Međugorje više od trideset puta time dokazuju da su se „obratili“. To bi im mogao biti pravi znak da se nisu obratili.[12] Pogotovo obraćen čovjek o tome ne kazuje, nego u životu pokazuje!

A ako se vjernici u međugorskoj crkvi sv. Jakova iskreno ispovijedaju i mole, bez obzira na sva čudesno umnožena „ukazanja“, sigurno primaju iste Božje milosti kao i vjernici koji se mole i valjano primaju sakramente u drugim katoličkim crkvama po svijetu. To je mjesna Crkva uvijek držala.[13]

9. Ratio et fides

Ako je naša vjera obsequium rationabile – razumna služba Bogu, duhovno, istinsko i zdravo bogoštovlje, a jest (Rim 12,1), ne može ta služba, leitūrgia, biti plod ničijega privatnoga priviđenja. To nam je mjerodavna reći samo Crkva, a ne privatni „vidioci“ sa svojim utvarama i buljucima navijača. Crkva je naša, nakon što je u njezino ime više od 30 izabranih svećenika i liječnika, koji su u trima komisijama, 10 godina savjesno i stručno u više od 30 zasjedanja, zajedno uzetih, ispitivali međugorski slučaj, donijela svoj doktrinarni pravorijek. I to ne samo biskup mostarski, nego 20 biskupa iz cijele BK, odgovorno su izjavili da se ne radi o nadnaravnim ukazanjima. Vjernik, koji poštuje oba načela: ratio et fides, razum i vjeru, drži se toga stajališta, uvjeren da ga Crkva ne vara. Neka ni on Crkvu ne ignorira!

Onomu koji nekritički prihvaća takve fenomene, koji se ne vodi logikom vjere nego instinktom osjećaja, ne će mu ništa značiti sud ni prve ni druge ni treće komisije, ni mjesnoga biskupa, ni BKJ, pa ni same Svete Stolice. Za njega je vjera emocionalan podražaj, a ne egzistencijalan sadržaj podnošenja dnevnoga križa i znoja. Takav samouvjerenik ushićen stoji pred desetcima šifriranih „tajni“ o kojima se govori već toliko godina; emocionalno napet pred stotinama „poruka“ uzetih iz pučke pobožnosti ili iz običnih propovijedi a nude se kao najsvježije „ukazanje“; zadivljen pred tisućama posjeta prikaze bez ikakve novosti, pred desetcima tisuća gotovo programiranih „ukazanja“ samim „vidiocima“ na raznim mjestima kamo oni dopiru. On je uzbuđen pred polovicom „vidjelaca“ koji tvrde da još uvijek imaju dnevna „viđenja“, a druga polovica ima privilegij samo jednom godišnje, raspoređeno po sezonama svaka tri mjeseca: i to licem na Božić (Jakov), u ožujku (Mirjana) i u lipnju na obljetnicu takozvanih ukazanja (Ivanka). Hoćeš li se kladiti da će, prema dosadašnjem programu, četvrti vidjelac, ako ikada prijeđe sa svakodnevnih na jednogodišnje ukazanje, ubuduće imati „ukazanja“ u devetom mjesecu oko Križeva ili Križevca, da se i jesenje doba pokrije tako da u međugorskom ćupu nikada ne ponestane hodočasničkoga brašna, a u vrču miomirisnoga ulja! (1 Kr 17,16).

Zaključak

Jedan je hrvatski publicist objavio Pismo Kraljici Hrvata. Ne može se vjernik-čitatelj u tome pismu s auktorom u mnogim točkama složiti. Naprotiv. Ali može se zamisliti nad ovim odlomkom upućenim Kraljici Hrvata u vezi s međugorskim slučajem: „U privilegiranim pastirčićima iz Lurda i Fatime bila je određena budućnost da, nakon beskrajnih unakrsnih ispitivanja bezbrojnih vjerskih nadglednika, sve svoje preostale dane provedu unutar debelih samostanskih zidova nekih od najstrožih kontemplativnih redova. Hercegovački je slučaj stubokom drukčiji. U Čitluku se natprirodno transformiralo u banalno, iznimno u svakodnevno, sveto u utilitarno, duhovno u praktično, misterij je postao kič. Nitko se tamo nije promijenio osim što se od Vas – obraća se Gospi – zatražilo da stupite u stalni radni odnos i dnevno odgovarate na telefonske upite sudionika vjerskog turizma. Djeca koja su doživjela najveću milost uredno su sazrijevala za ašikovanje i ženidbe, svoje svadbe slavili su u mondenim mjestima i s mnogo glamura. Ni u ocima franjevcima Vaša prisutnost nije učvrstila zavjet siromaštva i poslušnosti, nego su štoviše svoj stari spor s ‘petrovcima’ oko sve bogatijih župa podigli na razinu prvorazrednoga crkvenog skandala“.[14]

Naivni vjernici, žedni karizmatskih senzacija, napustit će zdence žive sakramentne milosti u svojim župama i vozariti preko bijela svijeta u Međugorje, izmoliti Gospinu krunicu, ispovjediti se, tumarati po brdu ili slijediti „vidioce“ koji su kroz toliko godina neumorna putovanja posjetili tisuće mjesta po svijetu, gdje im se jednako njihova ukaza ukazuje i poruke poručuje kao i u Međugorju. Vidiš li da su ta „ukazanja“ programirana uz njih, a ne uz Međugorje! A „vidioci“ se, zahvaljujući i „ukazanjima“, financijski osovili na noge, arhitektonski okućili i egzistencijalno osigurali, barem kako novine pišu.

Ima u svijetu vjernika, svećenika pa i crkvenih dostojanstvenika koji se više zanimaju je li se nešto prikazalo na hercegovačkom kamenjaru, u grmu, na brdu ili u podbrdu, nego što o svemu tome uči i poručuje mjerodavna crkvena vlast. Čovjek se pita: da nije upravo to taj toliko najavljivani međugorski „znak“ i jedna od tolikih „tajna“?! Da nas netko ne želi prevesti žedne preko vode?

Na kraju, ako se netko godinama sustavno uvjeravao u Međugorje, propagirao ga, posjećivao, o njemu pisao, drugima preporučivao, ne možeš od njega očekivati da se preko noći okani svojih ideja, ideala i idola. Ali neka ne kaže da ga je Crkva zavodila, da mu nije od mjesne do vrhovne razine, od početka do sada, jednako jasno i uporno govorila i 1982. i 2002.: Non constat de supernaturalitate, nikakva hodočašća koja pretpostavljaju nadnaravni karakter ukazanja, nikakvo Gospino svetište, ni autentične poruke, ni objave, nikakva istinita ukazanja!

Tako danas stvari stoje. A kako će sutra, u Božje ruke i pod Gospine skute!

[1] Pavao Žanić, La posizione attuale (non ufficiale) della Curia vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje, Mostar, 30 ottobre 1984., str. 22: „La più grande responsabilità cade sulle spalle del mistificatore e mago carismatico, fra Tomislav Vlašić, il quale nella sua strada ha rischiato di spergiurare purché difendesse la sua posizione“; Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 117.

[2] Kronika ukazanja – Početci, pod 12. XI. 1981.; Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., str. 113.

[3] Kronika ukazanja – Početci, pod 16. IX. 1981.; Ogledalo Pravde, str. 111.

[4] Kronika ukazanja, svezak II., str. 705 (pod 8. I. 1984.); Ogledalo Pravde, str. 126.

[5] Kronika ukazanja, svezak II., str. 705 (pod 8. I. 1984.); Ogledalo Pravde, str. 126.

[6] Faksimil pisma u: Ogledalo Pravde, str. 56.

[7] Kronika ukazanja, svezak II., str. 498 (pod 3. VI. 1983.); Ogledalo Pravde, str. 122.

[8] Ogledalo Pravde, str. 269.

[9] Kronika ukazanja, svezak II., str. 841 (pod 31. V. 1984.); Ogledalo Pravde, str. 129.

[10] Crkva na kamenu, br. 10/1993., str. 12; Ogledalo Pravde, str. 151.

[11] Prijestolje Mudrosti, Mostar, 1995., str. 283; Ogledalo Pravde, str. 199.

[12] Ogledalo Pravde, str. 229–230.

[13] Ante Luburić, u: Ogledalo Pravde, str. 268–269.