Skip to content

Život vječni između Boga i siromaha – razmišljanje uz 28. nedjelju kroz godinu (B)


Događaj koji nam zapisa sv. Marko u današnjem Evanđelju (Mk 10, 17-30) vrlo je izazovan, ne samo nekada, već i nama danas. Naime, pitanje koje postavlja ovaj mladić Isusu, pitanje je koje u biti muči svakoga čovjeka. Nema nikoga tko se ne bi zanimao za život vječni i za način kako doći do njega, bez obzira što nije u svakom trenutku jednako prisutna takva želja ili što pak ne mislimo svi da se do života vječnoga dolazi na istovjetan način. U konačnici, ne znaju svi jednako dobro kako se dolazi do života vječnoga. Zato i ne čudi da je ovaj mladić pitao Isusa, jer je ipak bilo za pretpostaviti da je Isus kao učitelj bolje znao što je život vječni i kako se dođe do života vječnoga.

I doista, pokazalo se da je on sasvim jasno znao što je život vječni, te da taj isti život ovisi ne samo o mogućoj spoznaji i teoriji koju možemo imati o Bogu, već s druge strane ovisi i o praksi, to jest našem djelovanju u korist čovjeka. Stoga i Isus ističe ovom čovjeku koji mu dolazi i pita ga o tome što mora činiti da bi baštinio život vječni, da treba vršiti zapovijedi Božje, dakle biti spreman na odnos prema Bogu i poslušnost prema svemu što od njega dolazi. Jer se ne može ući u život vječni bez temeljne vjernosti Bogu i spoznaje njegove volje. U tom duhu valja prihvatiti i same zapovijedi, jer život zapovijedi nije samo izvanjska askeza, već je to stav života najprije pred Bogom, a onda potom i pred ljudima. Biti vjeran zapovijedima, znači živjeti do kraja odgovorno pred živim Bogom, to jest u zajedništvu s njime, a ne se opredijeliti za neku vrstu mehaničkog izvršavanja.

Isto tako onaj tko odgovorno pred Bogom vrši zapovijedi, u njemu raste spoznaja odgovornosti i za čovjeka kao svoga brata i bližnjega. Tko istinski vrši zapovijedi, onda ih ne vrši radi izvršavanja, već kroz njih stječe snažnije iskustvo Boga, što ga onda vodi na pravi put odricanja u ime Boga s kojim je stvorio istinski odnos zajedništva. Zato Isus onda i govori tom mladiću da, nakon što je vršio zapovijedi, da mu nedostaje još jedno, a to je da proda sve i da podijeli siromasima, nakon čega može doći i slijediti ga. No ovakav korijenit potez može napraviti samo onaj kome duhovni život nije samo tehnika odricanja, već je utemeljen na samome Bogu i njegovu životu. To je jasno iz činjenice da ih je Isus najprije poučavao o Božjoj dobroti, to jest poticao je ljude da Boga spoznaju kao dobroga, da bi potom mogli napredovati u iskustvu vršenja zapovijedi, te naposljetku odrasti do mjere da mogu ići za Isusom. Jedino polazeći od zajedništva s Bogom koji je izvor zapovijedi, može se doći do mjere nasljedovanja Krista i njegova posvemašnjeg sebedarja.

I kao što je Isus istaknuo dotičnome čovjeku koji se zanimao za život vječni, koliko je bitno istinski vjerovati u Boga, te potom živjeti vršeći njegovu svetu volju, ali ne samo za sebe, već i živeći za druge, isto vrijedi i za nas danas. A koliko živimo za druge, očitujemo svojom skrbi za siromahe, to jest odvajanjem svojih dobara u njihovu korist. I mi se tako u našoj svakodnevnici nalazimo između Boga i siromaha, to jest svoju vjernost Bogu potvrđujemo živeći za druge. Ako istinski vjerujemo u Boga, onda doista i svjedočimo da nam je stalo do vlastitog spasenja, do kojega potom dolazimo vršeći njegovu volju i zapovijedi, ali i živeći za sve koji su potrebni naše skrbi. Isus i nama danas ukazuje što nam je činiti, to jest potiče i nas kao i čovjeka iz Evanđelja da, ako doista želimo ići u život vječni, idemo putem vjere, zapovijedi i milosrđa.

Doista, život vječni se nalazi između Boga i siromaha, to jest između duhovne spoznaje Boga i pretakanja u praksu i djela prema ljudima vlastite vjere u Boga. Isus očekuje od svakoga od nas da pođemo upravo tim putem, koji je potom put nasljedovanja. A za to nam nije dostatna samo ljudska snaga i odlučnost, već Božja milost i njegov dar. Jer teško se odreći navezanosti na zemaljska dobra u korist siromaha, ako nas iznutra ne potiče i ne snaži nadahnuće Božje. Zato je, počevši od vršenja zapovijedi, neophodno pravo zajedništvo s njime koje nam omogućuje napredak i jačanje u duhovnoj snazi koja nas otvara pravim potrebama braće ljudi, čime nam se otvaraju i vrata života vječnoga. Ukoliko ne bismo išli tim putem, pokazali bismo da ne živimo ispravan odnos s Bogom, te jest da nismo vjerodostojni u vršenju njegovih zapovijedi. Zato dopustimo Kristu da nas vodi snagom svoje riječi, ali i svoga primjera, kako bismo najozbiljnije shvatili koliko treba nastojati da steknemo baštinu života vječnoga.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

28. nedjelja kroz godinu (B) – homilija Snimio: Igor Brautović Uvod i pokajnički čin Često čujemo krilaticu – pogotovo prije izbora – da bi Hrvatska trebala biti zemlja znanja. ...
28. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin U samim je počecima Bog dao zapovijed čovjeku da zemlju sebi podloži i da njome mudro upravlja. Stari zavjet navo...
28. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evan... Što imaš, prodaj i idi za mnom! Mk 10, 17-30 I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, ...
Postići bitno u životu – razmišljanje uz 28.... Današnji evanđeoski odlomak opisuje susret Isusa s jednim čovjekom koji iznenada došao pred njega postavljajući pitanje što treba činiti da ...
28. nedjelja kroz godinu (B) Mudr 7,7.11 Mudrost, kao Božji dar, razlikuje se od pojedinih vrsta znanja po tome što ona omoguće čovjeku uvijek izabirati dobro koj...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!