Srijeda, 12 svibnja

Biskupsko ređenje

Ređenje biskupa Petenjaka


Povijesni pregled


Još je od apostolskih vremena uvođenje u pojedine službe bivalo polaganjem ruku. Tako su npr. Savao i Sila primili polaganje ruku prije nego što su bili upućeni na misijsko putovanje (Dj 13,2-3):

Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: “De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.” Onda, pošto su postili i molili i položili na njih ruke, otpustiše ih.

Kao što vidimo, molitva koju su tom prigodom molili, nije navedena. Tek u Apostolskoj predaji Hipolita Rimskog (početka 3. st.) nalazimo posvetnu molitvu biskupskoga ređenja. Ona spominje Abrahama i starozavjetne svećenike, te po Isusu Kristu zaziva Duha Svetoga da posveti izabranika da bi poput apostola vodio Crkvu. Ova je molitva, uz neznatne izmjene, uvrštena u novi obred.

Hipolitova se molitva, međutim, na zapadu vrlo brzo izgubila. Već u Sakramentaru iz Verone (6. st.) u br. 947 nalazimo drugu molitvu koju preuzimaju svi dosadašnji pontifikali. Ova je molitva znatno siromašnija, osobito u svom anamnetskom dijelu (praktički se zaustavlja na Aronu i njegovu velikosvećeničkom ruhu). U srednjem se vijeku javljaju k tome još neki dodaci obredu ređenja: ispit vjere i ispit vjernosti papi, polaganje evanđelistara na glavu, te predaja prstena i biskupskog štapa (u stilu srednjevjekovnih investitura). Posebno je zanimljivo pomazanje. Ono je u početku bilo rezervirano samo za svećeničko ređenje, a kasnije i za biskupe koji su bili pomazivani po čelu. Ondašnje bogoslužne knjige daju posebnu važnost upravo ovom obredu, tako da se dobivao dojam da je to bitni dio biskupskog ređenja. U obred ulaze još i predaja mitre i rukavica čime se ukazivalo na uzvišenost biskupske službe. Svečano ustoličenje na koncu obreda označava ulazak u zbor biskupa, te preuzimanje učiteljske i pastirske službe u svojoj biskupiji. Svi su ovi elementi nastali u franačko-germanskom ozračju koje i inače u bogoslužje rado uvodi znakove i simboličke radnje. U ovom su slučaju popratni obredi biskupskog ređenja pomalo zasjenili ono bitno, tako da je tek Pio XII. 1947. morao jasno definirati da je bitni sakramentalni znak u sva tri ređenja (biskupskom, prezbiterskom i đakonskom) polaganje ruku.


Pokoncilski pomaci


U pokoncilskoj obnovi se i ovdje uočava težnja za jednostavnošću i dostojanstvom. Uglavnom su zadržani popratni obredi, ali je jasno vidljivo središnje mjesto polaganja ruku. Obnovljeni se obred biskupskog ređenja pojavljuje već 1968., a u nas je cjelokupni Pontifikal objavljen 1988. Umjesto dotadašnje posvetne molitve iz Sakramentara iz Verone ponovno se uzima Hipolitova molitva:

Bože Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe, koji u visinama stanuješ, a nizine motriš; ti sve znadeš prije no što se dogodi; ti se milosnom riječju svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od Abrahama; prvake si i svećenike postavljao i svetišta svoga nisi ostavio bez službe, od početka se svijeta proslavljaš u onima koje odabireš. Izlij sad na ovog izabranika onu snagu koja je od tebe – Duha vodstva koga dade ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazdaše Crkvu po mnogim mjestima, tebi za svetište: na slavu i nezalaznu hvalu imena tvoga. Podaj, Oče, poznavaoče naših srdaca, ovom svome sluzi kojeg si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom ti svećeništva besprijekono služi danju i noću; da neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi ti darove tvoje svete Crkve, daj da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast otpuštati grijehe kako si zapovjedio; da darove dijeli po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; da ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu Tvome Isusu Kristu, po kojem tebi slava i moć i čast, s Duhom Svetim u svetoj Crkvi sada i dovijeka.

Zašto je preuzeta upravo ova molitva? Neka nova molitva nadahnuta prebogatim mislima iz dokumenta “Lumen gentium” mogla je svakako biti još bogatija. Osim što je Hipolitova molitva najstarija poznata, njoj su u prilog išli i ekumenski razlozi: ova je molitva barem djelomično prisutna u različitim istočnim liturgijama.


Sadašnji obred


Pontifikal određuje kako valja nastojati da slavlje ređenja bude nedjeljom ili blagdanom uz prisustvo što većeg broja kršćanskog puka. Glavni reditelj treba imati uza se barem još dva biskupa sureditelja. Ređenje je uvijek pod misom, a obredi započinju iza evanđelja. Evo sheme ređenja:

  1. Zaziv Duha Svetoga, predstavlja ređenike i čitanje apostolskog naloga.
  2. Nagovor glavnog posvetitelja.
  3. Upiti glede čuvanja vjere i vršenja službe.
  4. Litanije svih svetih.
  5. Polaganje ruku, posvetna molitva i polaganje evanđelja.
  6. Poljubac mira.
  7. Dodatni obredi: mazanje krizmenim uljem, predaja evanđelja, prstena, mitre i štapa; ustoličenje.
  8. Završni obredi nakon popričesne molitve: posvetitelji vode po crkvi novozaređenog biskupa koji blagoslivlje puk dok se pjeva “Tebe Boga, hvalimo”. Nakon toga novi biskup može uputiti koju riječ vjernicima.
  9. Svečani završni blagoslov.

Novi je red jednostavniji i razumljiviji. Slavi se na narodnom jeziku. Sudjelovanje puka je važno. Jer, biskup se postavlja za pastira živoj Crkvi, zaručnici Kristovoj.