Toma Akvinski o zapovijedi »Ne ubij!«
Tijekom ožujka 1273. Toma Akvinski (1225.–1274.)[1] držao je korizmene propovijedi u Napulju u kojima je, među ostalim, tumačio i Dvije zapovijedi ljubavi te Deset zapovijedi sa Sinaja. Propovijedao je pučkim jezikom, mješavinom napuljskoga i kampanijskoga narječja, a sadržaj glavnih točaka tih propovijedi na latinskom pribilježio je Tomin učenik dominikanac Petar iz Andrije. Na hrvatski ih je preveo fr. Augustin Pavlović (1916.–2004.).[2]
Koga se ne smije ubiti?
U Božjem zakonu, koji nas upravlja k ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ne zapovijeda se samo – činiti dobro, nego također – izbjegavati zlo. A jedno od najvećih zala koje se može nanijeti bližnjemu jest: ubiti ga. A to se zabranjuje kad se kaže: »Ne ubij!« (Izlazak 20, 13). Što se zapovijedi tiče, bile su tri vrste zabluda.
[1.] Neki[3] su učili da nije dopušteno ubiti životinje. Ali to je krivo, jer nije grijeh njima se služiti budući da su podvrgnute čovjekovu gospodstvu. Uistinu, prirodan je poredak da bilje bude za hranu životinjama, neke životinje za hranu drugim, a sve za hranu ljudima. U Knjizi Postanka 9, 3 Bog kaže ljudima: »Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje.« I Filozof [Aristotel] kaže u Politici: da je lov poput pravedna rata;[4] a Apostol [Pavao] u Prvoj poslanici Korinćanima 10, 25: »Sve što se prodaje na tržnici, jedite, ništa ne ispitujući poradi savjesti.« Dakle, smisao je zapovijedi: Ne ubij ljude.[5]
Po čijem se nalogu ne smije ubiti?
[2.] Drugi[6] su učili da je zabranjeno ubiti bilo kojega čovjeka. Zato su i sudce nazvali ubojicama, jer po zakonima osuđuju neke na smrt. Protiv njih je Augustin, koji kaže da Bog ovom zapovijeđu nije sebi oduzeo vlast ubiti.[7] Zato i kaže u Ponovljenom zakonu 32, 39: »Ja usmrćujem i oživljujem.« Dopušteno je, dakle, ubiti kad to čine oni kojima je Bog povjerio; u tom slučaju – može se reći – to Bog čini. Naime, svaki je zakon Božji nalog.[8] U Mudrim izrjekama 8, 15 stoji: »Po meni [mudrosti] kraljevi kraljuju i velikaši dijele pravdu.«, a Apostol u Poslanici Rimljanima 13, 4 piše: »Ako li zlo činiš, strahuj [od vlasti]!« Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj.« A Mojsiju je rečeno u Knjizi Izlaska 22, 17: »Ne dopuštaj da vračari žive!«[9]. Ono što je dopušteno Gospodinu, dopušteno je i njegovu službeniku po njegovu nalogu.[10] A Bog ne griješi kad kroz zakone što ih je dao nalaže smrt zbog grijeha, prema Poslanici Rimljanima 6, 23: »Plaća je grijeha smrt.«; tako ni njegov službenik. Dakle, smisao je zapovijedi, ne ubij svojevoljno[11] [svojom vlašću, propria auctoritate].[12]
Smije li se ubiti samoga sebe?
[3.] Bilo je i takvih koji su učili da je snagom te zapovijedi zabranjeno ubiti druge, ali da je dopušteno ubiti sebe. Tako je učinio Samson, kako priča Knjiga o sudcima 16, 28-30. Slično se priča o Katonu[13] i o nekim djevicama koje su se bacile u oganj, kako spominje Augustin.[14] On u vezi s tim primjećuje: »Tko sebe ubija, čovjeka ubija!«[15] Ako, dakle, nije dopušteno ubiti čovjeka, osim Božjim ovlaštenjem, onda nije dopušteno ni sebe ubiti, osim s Božjim ovlaštenjem ili s unutarnjim poticajem Duha Svetoga, kao što se pretpostavlja o Samsonu.[16]
O načinima ubijanjima
Treba primijetiti da se čovjeka može ubiti na više načina.
[1.] Vlastitom rukom. Tako Izaija 1, 15 navodi riječi Božje glavarima naroda: »Ruke su vam u krvi ogrezle.« To je protiv ljubavi koja zapovijeda da ljubiš bližnjega kao sebe samoga. U tom smislu piše u Prvoj Ivanovoj poslanici 3, 15: »Nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.« Ali je ubojstvo i protiv prirode, jer »svako živo biće ljubi svoju vrstu«, kako navodi Knjiga Sirahova 13, 15. Zato se i kaže u Knjizi Izlaska 21, 12: »Tko god udari čovjeka pa ga usmrti, neka se kazni smrću.« Taj je okrutniji od vuka, o kojem se priča (u spisu O životinjama, u četvrtoj knjizi) da, ako mu se dâ jesti vučje meso, da ga ne će jesti.«[17]
[2.] Može se ubiti ustima, riječju. To se zbiva kad dajemo savjet na štetu drugoga, huškamo protiv njega, optužujemo ili ocrnjujemo. O tome se čita u Psalmu 57, 5: »Zubi su im koplja i strijele, a jezik im mač je naoštren.«
[3.] Također pomaganjem. U Izrjekama 1, 15-16 piše: »Sine moj, ne idi s njima (grješnicima, ubojicama) na put, makni nogu od njihove staze. Jer na zlo trče svojim nogama i hite prolijevati krv.«
[4.] Isto tako odobravanjem. U Poslanici Rimljanima 1, 32 stoji: »Smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine.« Kad možeš spriječiti, a ne sprječavaš, na neki način odobravaš njihov čin.[18] U Izrjekama 24, 11-12 stoji napisano: »Izbavi one koje vode u smrt; i spašavaj one koji posrćući idu na stratište. Ako kažeš: ‘Nismo za to znali’, ne razumije li onaj koji ispituje srca? I ne zna li onaj koji ti čuva dušu? I ne plaća li on svakomu po njegovim djelima?« Slično griješiš ako imaš mogućnost i snagu, ali propustiš zbog nemara ili škrtosti. Ambrozije uči: »Nahrani onoga što umire; ako ga nisi nahranio, ubio si ga.«[19]
Dobro je upozoriti da neki ubijaju samo tijelo – o čemu smo već govorili – a drugi dušu oduzimajući život milosti, to jest mameći ga na teški grijeh. Tako Isus kaže o vragu, u Evanđelju po Ivanu 8, 44: »On bijaše čovjekoubojica od početka«, ukoliko je naveo na grijeh. A ima i takvih koji čine oboje, tj. usmrćuju i dušu i tijelo, primjerice kod samoubojstva ili kod pobačaja, pri čemu se ubija i tijelo i duša djeteta.
Ubojstvu prethodi srdžba
Krist u Evanđelju po Mateju 5, 20 uči da naša pravednost mora biti veća od pravednosti Zakona. Dosljedno, kršćani moraju obdržavati zapovijedi Zakona savršenije nego što to čine židovi. Razlog je ovaj: većim trudom stječe se veća nagrada, i obratno, kako veli Druga poslanica Korinćanima 9, 6: »Tko sije oskudno, oskudno će i žeti.« U Zakonu, naime, bila su obećana vremenita i zemaljska dobra, prema Izaiji 1, 19: »Htjednete li poslušati, uživat ćete plodove zemaljske«, dok se u Novom zakonu obećavaju dobra nebeska i vječna. Dosljedno, pravednost, koja se sastoji u opsluživanju zapovijedi, mora biti veća jer se očekuje veća nagrada.
Uz ostale zapovijedi, Isus navodi i ovu (»Ne ubij«) te u Evanđelju po Mateju 5, 21-22 uči: »Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu«, tj. kazni koju mu sud dosudi. A u Knjizi Izlaska 21, 14 čita se: »Tko hotimično navali na svoga bližnjega te ga podmuklo ubije, odvuci ga i s moga žrtvenika da se pogubi.«
Kako se čuvati srdžbe?
Čovjek se mora čuvati srdžbe na pet načina.
[1.] Ne smije se olako razdraživati. Jakovljeva poslanica 1, 19 upozorava: »Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu.« Razlog: srdžba je grijeh,[20] i Bog je kažnjava.
Ali, zar je svaka srdžba protiv krjeposti? O tom postoje dva mišljenja.[21] Stoici[22] su naučavali da nijedna strast ne pristaje mudracu,[23] čak da se istinska krjepost sastoji u duševnoj ravnodušnosti. Peripatetici[24] su, nasuprot, naučavali da srdžba pristaje mudracu, ali umjerena.[25] To mišljenje je pravilnije. Vidi se to iz Kristova primjera: u Evanđelju nalazimo da se Isus srdio[26] iako je u njemu bila punina i izvor mudrosti. To se također može i razumski dokučiti: kad bi, naime, sve strasti (osjetilna nagnuća) bile protiv krjeposti, neke bi duševne moći bile beskorisne, čak škodljive, jer se ne bi mogle očitovati odgovarajućim djelovanjem. To bi značilo da su moć žudnje [concupiscibilis] i moć rasrdljivosti [irascibilis] dane čovjeku uzalud.
Stoga je srdžba katkada krjepost, a katkada nije. Ima, naime, tri značenja:
Prvo: ona znači razumno rasuđivanje bez duševnoga uzbuđenja. To zapravo nije srdžba, nego sud. Kaže se naime da se Gospodin tako srdi kad kažnjava zle. U tom smislu u Miheja 7, 9 čitamo: »Moram podnositi srdžbu Gospodnju, jer sam protiv njega sagriješio.«
Drugo: ona označuje osjetilno nagnuće (strast)[27] koje je izraz osjetilne čuvstvenosti. To čuvstvo katkada se ravna po razumu te staje u razumnim granicama, tj. ako se netko ljuti kad treba, koliko treba, zbog čega treba i slično. To je onda krjepostan čin i zove se revnost.[28] I Filozof [Aristotel] kaže da blagoćudnost ne znači nikad se ne srditi.[29] Dakle, ta srdžba nije grijeh.
Treće: srdžba znači osjetilno nagnuće koje nije u skladu s razumskim rasuđivanjem. Takva srdžba uvijek je grijeh, kadšto lak, kadšto težak.[30] To ovisi o pobudi koja potiče na srdžbu, jer poticaj na srdžbu može biti lakše ili teže grješan.
Smrtni grijeh je težak ili po svojoj biti (naravi) ili zbog okolnosti. A ubojstvo je smrtni grijeh po svojoj naravi jer je u izravnoj suprotnosti s Božjom zapovijedi. Zato je pristanak na ubojstvo po svojoj biti smrtni grijeh, ali unutarnji poticaj na ubojstvo nije smrtni grijeh jer volja na nj ne pristaje. Slično se događa kad se u duši rodi nagnuće požude za bludnim djelom, ali volja ne pristane: tada to nije smrtni grijeh. Tako je i sa srdžbom. Srdžba je duševna težnja za osvetom zbog nanesene nepravde. Ako je ta težnja tako jaka da pridobije razum i volju, tada je riječ o smrtnom grijehu. Ako se to ne dogodi, onda je samo laki grijeh. Ako pak duševna težnja ne smjera nečemu što je po svojoj biti teški grijeh, tada – uza sav pristanak volje – nije riječ o teškom grijehu.
Kad, dakle, Isus kaže: »Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu.« (Matej 5, 22), govori o duševnom nagnuću (o strasti srdžbe) koje smjera da nanese bližnjemu štetu; ta srdžba je teški grijeh ako je uz pristanak volje. U Propovjedniku 12, 14 stoji: »Sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.«
Još je jedan razlog zašto se čovjek ne smije olako prepustiti srdžbi: svaki čovjek voli slobodu, a mrzi ropstvo; srdit čovjek ne gospodari sobom. U Izrjekama 27, 3-4 čitamo: »Težak je kamen i pijesak je težak, ali je od obojega teži bezumnikov bijes. Jarost je okrutna i srdžba žestoka, tko će odoljeti?«
[2.] Treba se čuvati da se ne ustraje dugo u srdžbi. Stoji u Psalmu 4, 5: »Promislite u srcima i ne griješite.«, a u Poslanici Efežanima 4, 26: »Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom.« A razlog navodi sam Isus u Evanđelju po Mateju 5, 25-26: »Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sudcu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Doista, kažem ti, ne ćeš izaći odande dok ne isplatiš do posljednjega novčića.«
[3.] Treba se čuvati da se srdžba ne rasplamti.[31] To se najprije može dogoditi u srcu, kad srdžba izraste u mržnju. Razlika je između srdžbe i mržnje: srdžba je časovita, a mržnja dugotrajna.[32] I zato je smrtni grijeh, kako uči Prva Ivanova poslanica 3, 15: »Tko god mrzi brata svoga, ubojica je.« Razlog je ovaj: lišavajući se ljubavi, ubija sebe i drugoga. Augustin kaže u svom Pravilu: »Ne svađajte se nikako ili barem nastalu svađu što prije okončajte [usp. Ef 4, 26. 31], da se srdžba ne izrodi u mržnju, a iz truna ne napravi brvno [usp. Mt 7, 3-5] i dušu učini ubojicom.«[33] U Izrjekama 15, 18 stoji: »Gnjevljiv čovjek zameće svađu«, a u Knjizi Postanka 49, 7: »Prokleta im srdžba, jer je prežestoka! Prokleta im obijest, jer je preokrutna!«
[4.] Treba se čuvati da se srdžba ne pretvori u gnjevne riječi. U Izrjekama 12, 16 piše: »Luđak odmah odaje svoj bijes.«. To čini na dva načina: vrijeđajući i oholo govoreći. O takvom vrijeđanju govori Isus u Evanđelju po Mateju 5, 22: »Tko bratu reče… ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.« A što se tiče ohologa govora, Isus kaže na istome mjestu: »Tko bratu reče ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću.« U Izrjekama 15, 1 piše: »Blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu.«
[5.] Treba paziti da se u srdžbi ne prijeđe na djelo. Naime, u svakom djelu valja imati pred očima pravdu i milosrđe, a srdžba upravo to priječi. Uistinu, »čovjekova srdžba ne čini pravdu Božju«, kako upozorava Jakovljeva poslanica 1, 20. Ako bi i htjela, ona to ne može. Stoga i neki filozof[34] reče svom protivniku: »Kaznio bih te da nisam ljut.« U Izrjekama 27, 4 piše: »Jarost je okrutna i srdžba žestoka«, a u Knjizi Postanka 49, 6: »U srdžbi su svojoj ljude ubijali.« Zbog toga je Krist učio da se čuvamo ne samo ubojstava nego i srdžbe. Dobar liječnik ne liječi jedino znakove bolesti nego i sam uzrok, kako se bolest ne bi povratila. Krist, dakle, hoće da se klonimo izvora grijeha, dosljedno i srdžbe, koja je korijen ubojstva.«[35]
Autor: sv. Toma Akvinski
[1] Sva djela sv. Tome u latinskom izvorniku dostupna su na Internetu: www.corpusthomisticum.org. Najvažnije od Tome i o Tomi na hrvatskom: Izabrano djelo, Zagreb, 1981. i 2005., Stožeri kršćanske vjere, Split, 1981., Izbor iz djela, I-II, Zagreb, 1990., Razgovor s pravoslavnima i muslimanima, Zagreb, 1992., Suma protiv pogana, 1-2, Zagreb, 1993.-1994., Opuscula philosophica, I-II, Zagreb, 1995.-1996., Pariške rasprave, Zagreb, 2001. O njemu: Pavao VI., Lumen Ecclesiae – Svjetlo Crkve, Zagreb, 1975. (Dokumenti 45); Ivan Pavao II., Doctor humanitatis – Naučitelj čovječnosti, Zagreb, 1998. (Dokumenti 111); Dominikanski časoslov, Zagreb, 2002., str. 163-194; Jacques Maritain, Anđeoski naučitelj, Zagreb, 1936.; Gilbert Keith Chesterton, Otac zapadne kulture, Zagreb, 1939.; Jacint Bošković, Sv. Toma Akvinski i Duns Skot, Zagreb, 1940.; Jordan Kuničić, Čovjek svih vremena, Korčula, 1971.; Tomo Vereš, Iskonski mislilac, Zagreb, 1978., Srednjovjekovna filozofija, prir. Stjepan Kušar, Zagreb, 1996., str. 453-470; Gilbert Keith Chesterton, Sveti Toma Akvinski, Split, 1999.; Louis de Wohl, Tiho svjetlo, Split, 2006.; Benedikt XVI., Gospino pozdravljenje 28. siječnja 2007.; Benedikt XVI., kateheze od 2., 9. i 16. lipnja 2010.; Hijacint Bošković, Suvremenost tomističke baštine, Zagreb, 2011.; Jan-Heiner Tück, Dar prisutnosti : teologija i pjesništvo euharistije kod Tome Akvinskoga, Zagreb, 2014.
[2] Objavljeno u knjizi: Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, Split: Symposion, 1981., str. 183-189.
[3] Manihejci, prema Augustinu, Contra Faustum, VI, c. 6 i 8 (Patrologia latina – PL, svezak 42, stupci 232-236; Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum – CSEL 25, 292-299); usp. također De civitate Dei, I, c. 20 (PL 41, 34; CSEL 40, 37); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 61-62: »Neki pokušavaju tu zapovijed proširiti i na zvijeri i životinje, tvrdeći kako se nijedna od njih ne smije ubijati. Zašto se to onda ne bi ticalo i biljaka i bilo čega ostalog što se zemlje drži korijenjem i njime se hrani? Jer i taj rod stvari, iako ne posjeduje čuvstvo, kažu kako živi, pa prema tome može i umrijeti, te stoga i poginuti ako se primijeni nasilje. Otuda i Apostol, kad govori o toj vrsti sjemenja, kaže: »Ono što ti siješ, ne oživljuje, ako ne umre« (Prva Korinćanima 15, 36), a u psalmu je pisano: »Vinograde im tučom udari.« (Psalam 78, 47). Hoćemo li, dakle, zaključiti kako je grijeh iščupati šiblje, kad čujemo: ‘Ne ubij!’, te tako bezumno počiniti manihejsku zabludu? Stoga, odbacivši takve tlapnje, kad pročitamo zapovijed ‘Ne ubij!’ – ako je ne shvatimo da se tiče grmlja, jer u njemu nema nikakva čuvstva; a ni nerazumnih životinja što lete, plivaju, hodaju ili gmižu, jer one s nama ne druguju po razboru, koji njima nije dan da ga dijele s nama (te se otuda prema posve pravičnoj odredbi Stvoritelja i njihov život i smrt podređuju našim potrebama) – preostaje da shvatimo kako se zapisana zapovijed ‘Ne ubij!’ tiče čovjeka; ‘Ne ubij!’ niti koga drugoga, niti sebe sama. Jer i onaj tko ubije sebe ne ubija nikoga drugog negoli čovjeka.« Animističko gledanje manihejaca bolesno je pretjerivanje prema kojem bi bilo zabranjeno svako poljodjelstvo. Slično su, da nije dopušteno ubijati životinje, zastupali i marcionisti, kako svjedoče Epifanije, Panarium, XLII, 24: Patrologia graeca – PG, 41, stupci 739-742, i sv. Jeronim, usp. G. J. M. Bartelink, Hieronymus über die Minuta animalia, Vigiliae Christianae, 32 (1978.), str. 299-300.
[4] Politica, 1256 b 24-27; Aristotelis Opera omnia, Parisiis, Firmin-Didot, vol. 1, str. 488, 22 i str. 489, 41. »Stoga će i ratno umijeće biti naravlju neko umijeće stjecanja (jer lovno je umijeće njegov dio), kojim se po naravi ima vladati, a oni to ne će, tako te je naravlju i pravedan takav rat.« – Aristotel, Politika, Zagreb, 1988., str. 16.
[5] Usp. Toma Akvinski, Liber de veritate catholicae fidei contra errores infidelium (Summa contra gentiles), liber III, caput 112; Suma protiv pogana, 2, Zagreb, 1994., str. 511: »Time se odbacuje zabluda onih koji postavljaju da je čovjeku grijeh ako ubije nerazumne životinje. Naime po Božjoj providnosti one su naravnim poretkom usmjerene na uporabu čovjeku. Stoga se čovjek bez grijeha njima služi, bilo ubijajući ih, bilo na koji drugi način. Zbog toga je i Gospodin rekao Noi u Knjizi Postanka 9, 3: ‘Sve što se kreće i živi… dajem vam kao što vam dadoh zeleno bilje’.«
[6] Usp. sv. Augustin, De civitate Dei, I, c. 17 i dalje (PL 41, 30ss; CSEL 40, 31ss); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 53 i dalje.
[7] Usp. De civitate Dei, liber I, c. 21 (PL 41, 35; CSEL 40, 39-40); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 63.
[8] Toma ima visoku svijest o potrebi poštovanja zakona jer se njima uređuju odnosi u zajednici, a apostol Pavao uči: »Nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene« (Rimljanima 13, 1). No, Akvinac upozorava i da ima »zakona« koji su izraz nasilja ili puke samovolje, pa time postaju bezakonje: »Ljudski zakon ima vrijednost zakona ukoliko je u skladu s ispravnim razumom: u tom smislu on očigledno potječe od vječnog zakona. Ali, ukoliko se udaljava od razuma, naziva se nepravednim zakonom, a u tom smislu on nema vrijednost zakona, nego je naprotiv neka vrst nasilja.« (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II, q. 93, a. 3, ad 2; Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 483). Također: »Čini se da nepravedan zakon uopće nije zakon. Stoga zakon ima u sebi zakonske sile koliko ima udjela u pravednosti. Ako se ljudski zakon u čemu razilazi s naravnim zakonom, onda to više nije zakon, nego izopačenje zakona.« (Summa theologiae, I-II, q. 95, a. 2, odg.). – Za nositelje vlasti te za nevladine udruge i pojedince koji počinju dizati glas protiv zakonodavnoga stampeda kojemu smo izloženi znakovito je da sveti Toma tvrdi kako ljudski zakon ne treba mijenjati svaki put kad se pruži prigoda da bude poboljšan: »Ljudski zakon se mijenja s razlogom ukoliko se time pridonosi zajedničkom dobru. No već samo mijenjanje zakona, promatrano u sebi, nanosi stanovitu štetu zajedničkoj dobrobiti. Naime, običaj uvelike pridonosi opsluživanju zakona pa zato prekršaji protiv općega običaja, iako su po sebi neznatni, izgledaju teški. Prema tome, kada se zakon mijenja, umanjuje se obvezatna snaga zakona upravo time što se ukida običaj. Stoga ljudski zakon ne treba nikada mijenjati, osim ako se bar djelomično nadoknađuju gubici zajedničke dobrobiti što nastaju spomenutim ukidanjem. Takav slučaj imamo kada nova odredba donosi vrlo veliku i nedvosmisleno jasnu korist, ili kada se javlja nezaobilazna nužda zato što postojeći zakon sadrži očito bezakonje, odnosno zato što je njegovo opsluživanje jako škodljivo. Stoga Justinijan kaže da prigodom uvođenja novih stvari njihova korist mora biti jasna da bi se odstupilo od prava što se dugo vremena smatralo valjanim.« (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II, q. 97, a. 2, caput; Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 514).
[9] Prijevod prema grčkom (Septuaginta) i latinskom (Vulgata svetoga Jeronima). Takav su izričaj imali stariji hrvatski prijevodi. Tako Bartul Kašić: »Vilenike ne ćeš tarpieti da živu« (Biblia sacra Versio illyrica… 1625, I, Padeborn, 1999., str. 60) i Ivan Matija Škarić: »Čarovnike ne ćeš pustiti da živu« (Sveto Pismo, I, U Beču 1858., str. 392). Hebrejski izvornik i po njemu novi prijevodi imaju ženski rod. Đuro Daničić u redakciji Milana Rešatara (1895.): »Vještici ne daj da živi.« Ivan Evanđelist Šarić: »Čarovnici ne daj da živi!« (Sveto Pismo, I, Sarajevo, 1941., str. 133). Zagrebačka Biblija iz 1968. ima: »Ne dopuštaj da vračarica živi!« Silvije Grubišić kasnije je redigirao taj prijevod u: »Ne dopuštaj živjeti vračaricama« (Hrvatska Biblija, Chicago, 1973.; Franjevačka Biblija, Tomislavgrad-Zagreb, 2010., str. 82).
[10] Usp. sv. Toma Akvinski, Liber de veritate catholicae fidei contra errores infidelium (Summa contra gentiles), liber III, caput 146: Suma protiv pogana, 2, Zagreb, 1994., str. 645; Summa theologiae, II-II, q. 64, a. 2; Quaestiones disputatae de caritate, a. 8, ad 10.
[11] Usp. sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 65, a. 1, ad 2; Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 614: »Čitav čovjekov život nije usmjeren nekom osobnom čovjekovu dobru, nego su, bolje rečeno, sva osobna dobra usmjerena prema životu u cjelini. Stoga ni u kojem slučaju nije dopušteno čovjeka lišiti života; to može učiniti samo javna vlast kojoj se povjerava briga oko zajedničkoga dobra.«
[12] I u pogledu smrtne kazne u ime javne vlasti, suvremena pozicija Crkve vrlo je restriktivna. Sažetak Katekizma Katoličke Crkve koji je 28. lipnja 2005. proglasio Benedikt XVI. ističe: »Određena kazna mora biti razmjerna težini prijestupa. Danas, na temelju mogućnosti kojima država raspolaže za suzbijanje zločina tako da krivca ne ozlijede, slučajevi prijeke nužde za smrtnom kaznom ‘već su jako rijetki, ako ne čak praktički nepostojeći’ (Ivan Pavao II., Evangelium vitae, br. 56). Ako su nekrvna sredstva dovoljna, neka se vlast zadovolji tim sredstvima jer ona bolje odgovaraju konkretnim prilikama zajedničkoga dobra, sukladnija su s dostojanstvom ljudske osobe, a krivcu ne oduzimaju zauvijek mogućnost iskupljenja.« – Kompendij, Split, 2006., br. 469, str. 127.
[13] Sv. Augustin, De civitate Dei, I, c. 23 (PL 41, 36-37; CSEL 40, 43); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 65-67; usp. Ciceron, Tusculanes, I, c. 30, n. 74 (prir. M. Pohlenz, Leipzig 1967., str. 255); De officiis, I, c. 31, n. 112 (prir. C. Atzert, Leipzig 1949., str. 51).
[14] Sv. Augustin, De civitate Dei, I, c. 26 (PL 41, 39; CSEL 40, 46); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 71: »Ali, kažu oni, u doba progona stanovite svete žene, kako bi pobjegle progoniteljima svoje čednosti, bacale su se u rijeku koja ih je odnosila i davila.«; također i Ambrozije, De virginibus, III, c. 7 (PL 16, 229-232); Ep. 7 (I, 37), br. 36-38 (PL 16, 1093); Euzebije Cezarejski, Historia ecclesiastica, VIII, c. 12, 4 (PG, 20, 769-772; Sources chrétiennes – SC 55, 25-26), Crkvena povijest, Split, 2004., str. 654: »Rekla je [majka dvjema kćerima]: Od svake je smrti kao i od umiranja gore stavljanje duše u ropstvo zlodusima. Kao jedino rješenje kod svega toga predložila je bijeg Gospodinu. Potom su stvorile zajedničku odluku. … Same su se bacile u rijeku što je tu protjecala.«
[15] Sv. Augustin, De civitate Dei, I, c. 20 (PL 41, 35; CSEL 40, 39); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 63. Usp. također Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 59, a. 3, ad 2; Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 597: »Pojedinačna osoba može se promatrati na dva načina. Prvo, s obzirom na samu sebe. Ako u tom smislu sama sebi nanese neku štetu, to se može dogoditi i zbog nekoga drugog grijeha, recimo, iz neumjerenosti ili nerazboritosti, ali ne zbog nepravednosti, jer se pravednost jednako kao i nepravednost uvijek odnosi na drugoga. Na drugi način može se promatrati čovjek ukoliko pripada državi kao njezin dio, a Bogu kao stvorenje i njegova slika. I tako kad netko sam sebi oduzme život, ne nanosi nepravdu sebi, nego državi i Bogu. Zato i biva kažnjen i prema Božjem i prema ljudskom zakonu.«; Summa theologiae, II-II, q. 64, a. 5; Sententia libri Ethicorum [Izlaganje knjiga Aristotelove Etike], V, 17 (1138 a1-b14; t. 47, str. 326-329).
[16] Usp. Sudci 14, 6: »Duh Gospodnji zahvati Samsona, i on goloruk raskida lava kao što se raskida jare«; Sudci 14, 19: »Tada duh Gospodnji dođe na njega, te on siđe u Aškelon i ondje pobi trideset ljudi.«; Sudci 15, 14: »Kad ga dovedoše u Lehi i kad Filistejci, vičući od radosti, pojuriše na nj, Gospodinov duh zahvati ga i užeta na njegovim rukama postadoše kao laneni konci, spaljeni ognjem, i spadoše mu s ruku.« v. Ivan Fuček, Smije li svetac sebi oduzeti život?, Glasnik srca Isusova i Marijina (Zagreb), 93 (2002.) 10, str. 312-313.
[17] Usp. Aristotel, De animalibus (IX 44; 629 b 23-26) gdje se govori o lavu.
[18] Riječ je o grijehu propusta. Usp. misao pape Inocenta III. (1198.-1216.): »Odobrava se zabludu/grješku kojoj se ne opire i zatire se istinu koju se ne brani. – Error cui non resistitur, approbatur, et veritas quae non defenditur, opprimitur.«: Decretum Gratiani, distinctio 83, caput 3, error.
[19] Sv. Ambrozije, Sermo 81 (al. 64), Dominica VIII post Pentecosten, super Lucam 12, 18. No, nije riječ o autentičnom Ambrozijevu govoru, nego o prerađenoj propovijedi sv. Bazilija Velikog, Patrologia latina, 17, stupci 607-608 i 613-614. – Vjeru kao praksu solidarnosti na osnovi misli svetoga Bazilija posebno razvija glasoviti dubrovački propovjednik Arkanđeo Kalić (1739.-1816.) – v. Arkanđeo Kalić, Korizmene propovijedi i besjede, Dubrovnik, 1873., str. 254-270 (Ljubav siromahu).
[20] Usp. sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 158, a. 2.
[21] Usp. Toma Akvinski, De malo, q. 12, a. 1; Summa theologiae, II-II, q. 158, a. 1, ad 1.
[22] Sljedbenici stoičke filozofske škole koju je godine 308. prije Krista osnovao Zenon Citijski (Zenon Mlađi) (333.–264.). Škola je trajala do početka šestoga stoljeća po Kristu. Među predstavnicima mlađe stoičke škole ističu se Seneka Mlađi i Marko Aurelije. Uglavnom su se bavili etičkim problemima.
[23] Sv. Augustin, De civitate Dei, IX, c. 4 (PL 41, 258; CSEL 40, 410); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 625-627: »Ne dopuštaju uopće da strasti (trpnje, pometnje, stanja, čuvstva) mogu spopasti mudraca.«; Ciceron, Tusculanes, IV c. XV, 34-XVII, 38 IV, c. XVII, 48-c. XVIII, 42 (prir. M. Pohlenz, Leipzig, 1967., str. 380-381).
[24] Sljedbenici Aristotelove filozofije, nazvani su tako zato što im je Aristotel (384.-321. prije Krista) predavao u šetnji. Najpoznatiji su predstavnici: Teofrast, Eudem Rođanin i Straton.
[25] Sv. Augustin, De civitate Dei, IX, c. 4 (PL 41, 258; CSEL 40, 410); O državi Božjoj, I, Zagreb, 1982., str. 625: »Te pometnje, stanja ili strpnosti napadaju i mudraca, samo što se u njega svladavaju i podvrgavaju razboru, tako da im vladavina uma (dominatio mentis) na neki način nameće zakone kojima se svode na nužnu mjeru.«; Ciceron, Tusculanes, IV c. XVII, 38-c. XVIII, 42 (prir. M. Pohlenz, Leipzig, 1967., str. 380-381). Za Aristotela je mudrost jedna od razabirnih (dijanoetskih) krjeposti, a upravljena je prema djelovanju i istini. Mudračeva vlastitost je samodostatnost u promišljanju (kontemplativnoj djelatnosti). Strasti se smatraju jednom od kategorija kakvoće jer u osjetilima pobuđuju određeni osjet.
[26] Marko 3, 5: »A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom.«; Ivan 2, 13-17: »Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj [Ps 69,10].«; Toma Akvinski, Super Sententiis, III, d. 15, q. 2, a. 2, qc. 2; III, q. 15, a. 9; Toma Akvinski, Compendium theologiae, I, c. 232.
[27] Usp. sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 158, a. 1-2.
[28] Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 158, a. 1, ad 2, iz sv. Grgur Veliki, Moralia, V, c. 45: Patrologia latina 75, stupac 727; sv. Toma Akvinski, De malo, q. 12, a. 1, ad 4; Super Iob, XVII, 7, lin. 103-140 (t. 26, str. 107); Super Ephes. 4, 26; lect. 8 (Marietti 250).
[29] Ethica Nicomachea, liber 4, caput 5, alinea 11 (1125 b 26-35); Aristotelis opera omnia, II, Parisiis : Firmin-Didot, str. 47; Nikomahova etika, Beograd : Kultura, 1958., str. 100-101; Zagreb, 1992., str. 80.
[30] Usp. sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II, q. 88, a. 5, ad 1; II-II, q. 158, a. 2-3; De malo, q. 7, a. 4 i ad 1; q. 12.
[31] O tom opširnije sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II-II, q. 158, a. 7; De malo, q. 12, a. 5.
[32] Usp. sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II, q. 46, a. 6; II-II, q. 158, a. 4; De malo, q. 12, a. 4.
[33] Sv. Augustin, Regula ad servos Dei, br. 10; S. Augustini Opera omnia, Venetiis 1729., t. 1, str. 793; Patrologia latina 32, stupac 1383; Redovnička pravila, prir. Hadrijan Borak, Zagreb, 1985., str. 200; Knjiga konstitucija i naredbi braće Reda propovjednika, Zagreb, 2002., str. 16, br. 6. Također Epistola 211 ad Sanctimoniales, br. 14; S. Augustini Opera omnia, Venetiis 1729., t. 2, str. 786; Patrologia latina 33, stupac 964; CSEL 57, 368.
[34] Arhita iz Tarenta (428.-347. prije Krista), prema Tomi, De malo, q. 12, a. 1, arg 15; Valerius Maximus, Facta et dicta mirabilia, IV, c. 1 ext. 1 (Lugduni, 1592., str. 195); Ciceron, Tusculanes, IV, c. 36, br. 78 (prir. M. Pohlenz, Leipzig, 1967., str. 400). Usp. Hermann Diels, Predsokratovci : Fragmenti, I, Zagreb, 1983., 47 b 11, str. 372, br. 11.
[35] Sv. Toma Akvinski, Tractatus de preceptis, c. XXI-XXIII: prema Jean-Pierre Torrell, Les ‘Collationes de decem preceptis’ de saint Thomas d’Aquin, Revue des sciences philosophiques et théologiques (Paris), 69 (1985.), str. 244-250. Isto u: Jean-Pierre Torrell, Recherches thomasiennes : Études revues et augmentées, Paris : Vrin, 2000., str. 98-104. Objavljeno u knjizi: Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 86-91.