Skip to content

1. korizmena nedjelja (A) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Započinje korizma. Vrijeme je obraćenja i pokore. Pod obraćenjem prvenstveno razumijemo odvraćanje od zla i grijeha. Može izgledati neobično da smo mi kršćani toliko skloni grijehu, tako da se onda neki i pitaju, radi li se tu uopće o grijesima. Međutim, naša je nevolja u tome da se sam Sotona prerušuje u anđela svjetla, kako nas uči sveti Pavao (2 Kor 11,14). Zato ćemo danas, na početku ove svete mise i na početku ovog svetog korizmenog vremena, zamoliti Gospodina da nam pomogne da uvidimo svoju grešnost, da se za svoje grijehe pokajemo, da bismo tako mogli zadobiti Božje milosrđe i dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao svoga prijatelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, nakon čovjekova pada ti si ga novom nadom svoje besmrtnosti obnovio. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da se ove korizme opet vratimo tebi, slijedeći tvoje zapovijedi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Napasnika, đavla, sotonu slikari redovito prikazuju kao ružnu spodobu: s rogovima, magarećim repom i kopitima, slikaju ga crvenog i dlakavog. Međutim, svaka je napast u životu, zapravo, naizvan veoma privlačna. Napasnik je lukav, govori današnje prvo čitanje.


Ne, nećete umrijeti…


Prve stranice Svetoga pisma opisuju kako su prvi ljudi živjeli u posvemašnjem skladu sa samima sobom, jedno s drugim, s prirodom i s Bogom (Post 2, 7-9; 3, 1-7). Bog je čovjeka postavio da mudro upravlja svime stvorenim, dao je da muškarac i žena žive u ljubavi i stvaraju potomstvo… Bog im je bio prvi i pravi prijatelj… Međutim, veli slikovito Pismo, zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi. U zmiji je, naravno, prikazan napasnik, zavidnik, neprijatelj Boga i čovjeka. Pa i samo mu ime to govori: đavao (diabolos) na grčkom označava onoga koji razbacuje, razgrađuje, ruši… Međutim, napasnik je lukav. Ne otkriva svoje pravo lice. Ne želi pobuditi sumnju da on djeluje nedobronamjerno, iz čiste zavisti. On se pretvara. Pretvara se da im je prijatelj. Pa započinje izdaleka. Pita: Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu? Hini da se brine za njihovu prehranu i njihovu dobrobit. I žena, u svojoj jednostavnosti i lakovjernosti, objašnjava kako mogu jesti sa svakoga drveta, osim s onog jednoga, jer bi u tom slučaju umrli.

I sada se napasnik želi prijetvorno pokazati pravim prijateljem. Prikazuje Boga kao proračunatog, neiskrenog i zlonamjernog. Veli napasnik: Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. To je taj obrat. Napasnik prvo posije sjeme sumnje, a onda njegova laž ide do kraja: veli da im je Bog u zloj namjeri zabranio jesti baš s toga drveta. Upravo, obratno, veli sotona. Ne samo da ljudi s toga drveta mogu bez loših posljedica jesti, nego će, štoviše, postati kao bogovi. Neće im više trebati Bog: oni će samima sebi biti zakon i mjerilo jer, oni su – bogovi.

I, evo nam pouke. Na početku dolazimo do nečega pomalo staromodnoga. Latinska poslovica in fuga salus (“u bijegu je spas”) govori kako je u nekim slučajevima najrazboritije kloniti se nečega, jednostavno pobjeći. Naše su bake upozoravale kako je važno birati društvo u kojem se krećemo, djedovi su govorili kako je teško ostati trijezan u gostionici… Početak naše ludosti redovito je u tome što se opuštamo i dopuštamo da nas dokolica, dosada, nerazboritost, junačenje, ludost dovode do takozvane bliže grešne prigode. Veli, opet, jedna staromodna poslovica. Ako sam sebi ne nađeš nekog posla, đavao će ti ga već naći… I tako to krene. I onda se čudimo, kako to da nam se dogodilo ovo ili ono. Kad se čovjek opasno približi nečemu što vodi k stranputici, uvelike uvećava opasnost da se na istoj stranputici i nađe.

Veli napasnik dalje: Bit ćete kao bogovi! Stvarno je ta zgoda baš za nas danas napisana. Kako li se samo u tome možemo prepoznati! Kako nam samo zlo može primamljivo izgledati! Naime, nikada čovjek ne čini zlo radi zla sama. Ne. On to uvijek čini pod vidom nekoga dobra. I oni nasilni osvajači i zločinci koji su porobljivali tuđe zemlje, ubijali one koje bi tamo zatekli, čak su ,velim, i ti osvajači imali “plemenit” cilj: dobrobit i širenje vlastitog naroda. A zapravo je u tome bila ona strašna i sotonska potreba – biti kao bog! I upravo to činimo. Borimo se za vlastita prava i prava svoje obitelji, svojih prijatelja i kumova – a pri tome gazimo osnovna prava drugih ljudi. Idemo za tim da se provedemo i zabavimo, a zapravo time dovodimo u pitanje živote svojih bližnjih, pa i svoj vlastiti što se osobito vidi u prometu). Idemo se “samo malo” zabaviti, a u kladionicama i kockarnicama ostavljamo ne samo svoj novac, nego i svoj život, jer samo na to mislimo, zaboravljajući sve oko sebe, pa i ljude koji nas okružuju i koji nas trebaju. Hoćemo se “samo malo” zabaviti – a, evo, upadamo u alkoholizam, ljenčarenje… Hoćemo biti kao bogovi, pa onda svoja “prava” utjerujemo silom i nasiljem.


Upoznaju da su goli


I onda dolazi otrježnjenje. Nakon što su pojeli plod s onoga drveta, prvi ljudi nisu postali kao bogovi. Ne, nego su izgubili i ono što su imali. Spoznali su da su goli. To je ona praznina, stid i sram, to je ono otrježnjenje. Baš kao što pripovijedaju bivši ovisnici o drogama: najteža su im bila jutra nakon opijanja. Praznina, tupost, tjeskoba. To je ono što nam se kasnije govori, to je ona rečenica koji suci izgovaraju u presudama: Trebali ste prije na to misliti.

Grijeh nikada ne donosi mira. Veli Isus: Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. A plod grijeha uvijek se stid, tjeskoba, osjećaj prevarenosti, praznine. Barem mi vjernici trebamo imati jasnoću što nam je činiti. Božja nas riječ poučava. Duh Sveti nas prosvjetljuje. Sakramenti nas jačaju. Božja nas ljubav okružuje. Poučeni smo. Osnaženi sakramentima. Zaštićeni okriljem Crkve. Zato bi doista bilo ludo da nas prevari napasnik. Stoga nas Isus drugom mjestu opominje: Đavao bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži (Iv 8,44).


Odlazi, sotono!


Isus nam danas u svojoj kušnji daje jednostavan odgovor (Mt 4, 1-11). Nije popustio ni jednoj đavlovoj napasti. Na koncu je jednostavno i odrješito rekao: Odlazi, Sotono! Ta pisano je: “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” Mudrost je u jednostavnosti. S napasnikom se ne ulazi u rasprave. Mi znamo svoj put i njime idemo. Ne želimo se nepotrebno izlagati opasnostima zla, ma kako ono izgledalo, baš kao što veli Pavao: Svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,22).

Evo, započela je korizma. Mnogi su od nas odlučili činiti neku pokoru, u ovome se vremenu nečega odreći. to je veoma pohvalno. Kršćani su to oduvijek činili. Međutim, ne smijemo zaboraviti ono temeljno: trebamo postiti tako da se odreknemo grijeha. Zato je veoma važno da vidimo i uvidimo u čemu najviše griješimo, gdje su naše slabe točke, pa da onda u ovoj korizmi pomoću naše pokore, obnovimo i očistimo, da bismo onda u punoj radosti mogli slaviti uskrsnuće Kristovo i uskrsnuće naše.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kamo i kako nas Duh vodi – uz evanđelje 1. k... Mt 4, 1-11 Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi ...
Ući u korizmu vođeni Duhom – razmišljanje uz... Evanđeoski odlomak (Mt 4, 1-11) koji smo čuli danas u prvu korizmenu nedjelju govori nam o tome što se dogodilo nakon što je Isus završio svoj...
1. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Isus posti četrdeset dana u pustinji te biva iskušavan! Mt 4,1-11 Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši ...
1. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Prošle smo srijede započeli svoj korizmeni hod. Danas, prve nedjelje korizme stojimo sa svom ozbiljnošću pred Bog...
1. nedjelja korizme – A  Post 2,7-9; 3,1-7 Od zemlje Bog stvara zemljano biće, čovjeka, baš kao što lončar uzima glinu i modelira je. U nju je duhnuo i udijelio joj svoj dah...