1. korizmena nedjelja (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Započinje korizma, vrijeme u kojem Bog na poseban način progovara našemu srcu. Sveti Pavao govori: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano (Rim 15,4). Tako ćemo danas čuti drevni izvještaj o pravednom Noi s kojim je Bog sklopio savez (Post 9, 8-15). Bog od samih početaka uzima čovjeka kao svoga sugovornika i suradnika, unatoč čovjekovoj nestalnosti. Uvijek iznova Bog je sklapao savez s ljudima, da bi, u punini vremena, progovorio nama u svome Sinu te uspostavio s nama Novi savez smrću i uskrsnućem svojega Sina. Silna su i nadspoznatljiva Božja djela i neistraživi njegovi putovi. Htjeli bismo ovu riječ čuti i prihvatiti i ova sveta otajstva dostojno proslaviti. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe.
- Gospodine, ti si spasio Nou i njegovu obitelj od općega potopa. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, svojom smrću i uskrsnućem sklopio si s nama novi savez po kojem postajemo dionici tvoje božanske naravi. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da se obratimo i povjerujemo radosnoj vijesti spasenja. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Još od starina narodi i države međusobno su sklapali saveze. I naša država smatra svojim dobitkom činjenicu da je ušla u jedan ili drugi savez s drugim državama. U starini je ponajčešće neki moćni narod sklapao savez s nekim slabim narodom. Pri tome je onaj slabiji morao poštovati starijega i plaćati mu određeni danak, na osnovu čega je onda onaj jači štitio slabijega od njegovih neprijatelja. Upravo tom slikom se izražava odnos Boga i njegova naroda od samih početaka, pa do danas.
Sklapam Savez svoj s vama
U Knjizi Postanka opsuje se događaj iz daleke ljudske povijesti (Post 9, 8-15). Bog je stvorio čovjeka kao svoga prijatelja i suradnika. Međutim, čovjek je iznevjerio Boga i sagriješio. Nakon toga se zlo samo počelo širiti: ljudi su gomilali grijeh na grijeh. I onda, pripovijeda Knjiga Postanka, Bog je pustio potop na svu zemlju, da bi iskorijenio zlo na zemlji. Poštedio je samo Nou i njegovu obitelj. I evo, nakon tih strašnih događaja, čuli smo u današnjem čitanju, Bog sklapa savez s Noom i njegovom obitelji. Veli: Evo, ja sklapam Savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas i sa svim živim stvorovima. (…) Nikada više vode potopne neće uništiti živa bića… I onda, kao spomen na taj savez Bog uzima dugu, koja se redovito javlja poslije ljetne kiše.
Evo, već ovdje, u Starom zavjetu, odnosno, Starom savezu vidimo Božju zauzetost za čovjeka i Božju ljubav prema njemu: Bog sklapa savez s čovjekom. Pogledajmo. S jedne je strane Bog, Svemogući, Jedini, Apsolutni, Onaj po kome je sve i bez kojega ništa ne postoji, Onaj koji je savršen i kojemu ništa ne nedostaje, Onaj koji je oduvijek i koji je vječan. S druge je strane čovjek koji je stvorenje, čovjek koji je ograničen i malen, koji je nepostojan i nepouzdan, često nevjeran i nezahvalan. I evo, takav Bog, vječan i savršen, sklapa savez s čovjekom slabim i grešnim. Pri tome čovjek dobiva sve: Božju pomoć i zaštitu, a Bog, što on može dobiti od čovjeka? Ta Bog sve ime i po njemu je sve! Bog sklapa savez s čovjekom bez kakvih osobnih interesa, sklapa savez s čovjekom isključivo radi čovjeka sama.
Tko to može pojmiti? Tko to može razumjeti? To je otajstvo. To je Tajna. Tajna Božje ljubavi koju nikad do kraja nećemo i ne možemo dokučiti i nazrijeti. Možemo i trebamo samo na tome Bogu uvijek zahvaljivati.
Krštenje – protulik potopnih voda
U današnjoj nam poslanici Petar govori o tome kako je taj savez bio tek slika onoga pravoga (1Pt 3, 18-22). A slika je stvarno posebna. Kroz vode općega potopa izašla je spašena tek Noina obitelj, a kroz vodu krštenja spašava se svatko tko uzvjeruje. Čuli smo: … u vrijeme Noino … nekolicina, to jest osam duša bi spašena vodom. Njezin protulik, krštenje … i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista.
I opet nailazimo na čudesnost Božjeg izabranja i Božjeg Saveza. U savez s nama sada Bog ulaže ne samo svoju naklonost, svoju dobrohotnost, svoju ljubav, nego u ovaj novi savez Bog ulaže samoga sebe: Bog ulaže svoga Jedinorođenoga Sina koji se utjelovio da bude nama u svemu jednak, osim u grijehu i koji je, kako veli Vjerovanje, radi nas i radi našega spasenja umro i uskrsnuo. Uvijek iznova ostajemo zadivljeni Božjim čudesnim svijetom i Božjom ljubavlju. Bog naš saveznik! I to na takav način! I to po cijenu neprocjenjivoga – Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega!
Obratite se i vjerujte evanđelju
Zadivljeni ovim silnim Božjim djelom i mi bismo duboko potreseni htjeli s onim zadivljenim mnoštvom na dan Pedesetnice reći: Što nam je činiti, braćo (Dj 2,37)? Sam Isus nam daje odgovor u današnjem evanđelju (Mk 1, 12-15). Veli jednostavno: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! Čuli smo. Gospodin veli da se ispunilo vrijeme. Evo nas na početku korizme. Uvjereni smo da je doista i Božja riječ i Božja milost na poseban način djelotvorna baš u ovome sadašnjem trenutku. Zato dalje veli: obratite se. Za obraćenje jest temeljno upravo to da se čovjek odluči, sada, u ovome trenutku, danas promijeniti u svome životu ono što valja promijeniti. Svatko od nas u dubini svoga srca dobro zna što je to. Možda sebičnost, lijenost, neuviđavnost. Možda ovisnost o zabavi, isključivo materijalnim probicima. Možda… Sami to najbolje znamo.
I sada dolazi ono najljepše: Vjerujte evanđelju! Nije smisao naše vjere u odricanju radi samog odricanja. Krivo je, čak i zlobno tvrditi da je istinski život kulučenje, muka i odricanje od životnih radosti. Baš naprotiv! Mi se odričemo ispraznosti, zloće i mržnje, odričemo se isprazne radosti koja uvijek završava gorčinom i prazninom, a zadobivamo radosnu vijest, evanđelje koje nam govori da smo Božji izabranici, Božji miljenici, da je s nama sklopio savez ljubavi, da za nas daje svojega Sina, da nas čini dionicima nebeskoga kraljevstva, da nas čini svojim ukućanima, da nam otvara cijelu vječnost u kojoj nema ni boli ni jauka ni smrti u kojoj je ljudsko srce ispunjeno Bogom u kojemu je sve i po kojemu je sve.
