Ponedjeljak, 24 siječnja

1. nedjelja došašća (A) – homilija

planina


Uvod i pokajnički čin


U došašću Crkva na poseban način slavi Kristov dolazak: onaj kada je Riječ postala Tijelom u krilu djevice Marije, ali i onaj Kristov dolazak na koncu vremena, kada Bog bude bio sve u svemu. Bog provodi svoj naum spasenja, kraljevstvo se Božje ostvaruje među nama. On nas poziva da svojim životom budemo svjedoci i nositelji njegova spasenja u svijetu. Nažalost, svjesni smo da nismo u potpunosti dobri Kristovi svjedoci. Zato ćemo se pokajati za svoje propuste, da bismo tako dostojno mogli proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si stvorio čovjeka kao svoga prijatelja i nisi ga odbacio kad se odmetnuo od tebe. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću i uskrsnućem ti si podigao paloga čovjeka i učinio ga dionikom svoje božanske naravi. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo graditelji tvoga Nebeskog kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Sposoban će poslovan čovjek među prvima primijetiti novu poslovnu mogućnost i upravo na tome području uložiti svoj novac. Jasno: mudar je čovjek onaj koji vidi dalje i jasnije nego većina drugih. Pronicljiv čovjek bistro vidi i ono što većini promiče. Na duhovnom planu tako možemo primijetiti, kako Božji čovjek vidi ono što je slabim ljudima nevidljivo i razumije ono što čovjek svojim razumom ne može shvatiti. Takav će čovjek onda uočiti i spoznati prave, neprolazne i vječne vrijednosti koje ostali ljudi – zarobljeni blještavilom ovoga svijeta – neće zamijetiti.

Evo, slično danas govori prorok Izaija (Iz 2, 1-5). Za sliku uzima Sion, malenu uzvisinu na kojoj je bio sazidan jeruzalemski hram. U ono je vrijeme Judeja bila maleno i neznatno kraljevstvo, okruženo silnim i jakim carstvima. Samo neko kratko vrijeme bili su relativno samostalni. Najveći dio svoje povijesti ili su bili vazali tuđinskih vladara ili uopće nisu imali političku samostalnost. Drugi su narodi bili daleko brojniji i moćniji, imali su sjajne i velebne hramove.


Gora Doma Gospodnjega bit će
postavljena vrh svih gora


Međutim Božji čovjek, prorok Izaija vidi i dalje i bolje i jasnije nego što je bilo tko u ono vrijeme mogao nazrijeti. Veli: Dogodit će se na kraju dana: Gora Doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena… Tko bi to u ono vrijeme mogao i zamisliti, a kamo li povjerovati? Hram je u međuvremenu razoren, a narod odveden u prognanstvo. Nitko nije vidio nikakvu svjetlu točku pred sobom. Narod je politički i gospodarski bio uništen, zgažen mu je ponos, pouzdanje u Boga gotovo nikakvo. Pa ipak, Božjim okom prorok vidi daleku budućnost. Mi kršćani znamo da se dogodilo upravo ono što je prorok bio navijestio. Ne samo da su se prognanici vratili u svoju domovinu i ponovno izradili svoj hram, nego se dogodilo još nešto, puno uzvišenije. Iz tog malenog naroda potekao je Spasitelj, Krist Gospodin i upravo u tome svetom gradu Jeruzalemu on je ustanovio Novi savez. I tom je prigodom, doista, spasenje otvoreno svim narodima.

Ova nam Božja riječ izgleda osobito važna upravo u ovim našim vremenima. Sve donedavno bili smo uvjereni kako smo kršćanski narod i kako živimo u kršćanskoj kulturi, sve tamo od stoljeća sedmog. Međutim, u trenucima malodušnosti, malo toga kršćanskog i Božjeg vidimo u sebi i oko sebe. Naše se društvo baš i ne vodi evanđeoskim vrednotama. Pogledajmo, na primjer, koliko se cijene obiteljske vrednote? Koliko je prisutna kršćanska solidarnost i ljubav, a koliko praštanje? Koliko uopće težimo za duhovnim stvarima? A pogledajmo, nasuprot tome, u kojoj smo mjeri obuzeti trkom za užicima i posjedovanjem? Stvarno, možemo li reći da smo kršćansko društvo? Ponekad nam se čini da su istinski kršćani izrazita manjina. Pa onda, u svojoj malodušnosti, idemo i korak dalje: bojimo se da su nepovratno prošla vremena kada je Isusova riječ bila sveta na našim usnama i kada je crkveni nauk bio poštovan i uvažavan. Bilo pa prošlo! Došla su neka nova vremena i neka nova potrošačka religija koja želi imati, imati uvijek više i bjesomučno uživati sve do gubitka razuma i do gubitka svake mjere.

Pa ipak, Crkva nadahnuta Duhom Svetim proglašava i naviješta Kristovo evanđelje. Naviješta Kristova blaženstva. Naviješta Kristove riječi da čovjek ne živi samo o kruhu, naviješta da je blago mirotvorcima, onima koji su čista srca, onima koji su progonjeni zbog pravednosti. Crkva naviješta praštanje, milosrđe, ljubav, naviješta obitelj utemeljenu na ljubavi muškarca i žene. Crkva poziva na molitvu, na slavljenje dana Gospodnjega. Poziva na solidarnost, čovjekoljublje, brigu za siromahe… Moguće je da to zvuči kao “glas vapijućeg u pustinji”. Međutim, što god se protivi Božjem naumu sa svijetom i ljudima, propast će. Koliko god izgledala velebnim kultura smrti, uživanja pod svaku cijenu, kultura nasilništva, gaženja prava najmanjih, kultura izvrtanja istinskih vrijednosti, sve je to osuđeno na propast, jer je sve to plod ljudske sebičnosti i grešnosti. Evo kako to slikovito veli sveti Pavao:

Nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj (1 Kor 3,11-15).


On će nas naučiti svojim putovima,
hodit ćemo stazama njegovim


Veli dalje prorok: On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema riječ Gospodnja. Ni jedna Božja riječ nije u prazno pala. Ne varajmo se. Na drugom mjestu Bog preko proroka progovara: Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah. (Iz 55,10-11). Mi to znamo i vjerujemo. Puni smo pouzdanja. Veli Isus: Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! (Lk 12, 49). Kraljevstvo će Božje doći. S našom suradnjom ili bez nje.

Upravo zbog toga, na poseban način u ovom blaženom vremenu došašća, mi bismo trebali biti nositeljima te poruke, mi koji se nadahnjujemo Kristovim evanđeljem i živimo u njegovoj milosti i hranimo se njegovim sakramentima. Tko će, ako ne kršćani biti nositeljima i navjestiteljima blage vijesti Kristova spasenja? Tko će, ako ne kršćani, predstavljati živoga Krista u ovome svijetu? Na nama je posebna odgovornost. Zato ne želimo dopustiti da nas obuzme i zabljesne Kralj ovoga svijeta, zlo, zavist, mržnja, pohlepa i svaki drugi grijeh. Možemo sebi i drugima izgledati kao manjina, kao glas vapijućeg u pustinji, kao sanjari koji ne žele vidjeti stvarnost kakva jest… Međutim, nije li Isus u očima svijeta bio sam na križu? Nisu li apostoli na početku svoga djelovanja bili kap u moru? Nije li Crkva, zapravo, oduvijek bila glas one snažne, uvjerene, istinske Božje manjine? Veli Isus: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. (Iv 15,16). Zato, ovoga došašća želimo u potpunosti povjerovati riječi Božjoj. Želimo se u potpunosti prepustiti milosti Kristovoj. Samo tako ćemo moći svojim životom svjedočiti Božje kraljevstvo koje se i danas otvara svakom čovjeku i svakom narodu pod nebom.