Četvrtak, 20 siječnja

1. nedjelja došašća (A) – nacrt za homiliju

sveti-pavao


Uvod i pokajnički čin


Danas započinjemo došašće, vrijeme priprave za Božić. Osnovna poruka ovoga vremena oduvijek je bila – budnost. Bdijte, govori nam Gospodin. Bdijte – govori nam cjelokupno adventsko bogoslužje. Koliko god se mi trudili oko dobra, koliko god nastojali voljeti Boga i bližnje, ipak se tako lako u nas uvuče sivilo svakodnevice i onda zaboravimo na svoje dobre odluke, na svoje dužnosti, zaboravimo na naše bližnje i njihove potrebe, zaboravimo na svoj duhovni život… Veli apostol: “Vrijeme je da se oda sna prenemo”. Želimo to učiniti danas, na početku došašća, na početku ove svete mise. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, Ti svoj narod pozivaš na budnost, na obraćenje i ustrajnost u dobru. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas potičeš da budemo pripravni na tvoj dolazak. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nam daruješ ovo vrijeme da se zauzimamo za sve što je dobro i plemenito. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zasigurno ima u našem društvu onih koji pomalo žale za onim vremenima jednoumlja, kada je ipak vladala određena socijalna sigurnost. Nije se puno imalo, standard baš i nije bio osobito visok, ali je zaposlen čovjek mogao teško dobiti otkaz, a bila je nepoznata pojava da netko ne dobije plaću. Istina, novac se nemilice tiskao, inflacija je bila strašna, ali su svi nekako živjeli. A sada, uz očito bolji standard, i oni koji misle da dobro zarađuju neprestano moraju biti budni. Jer, posao je lako izgubiti, a bogatstvo i ugled veoma prevrtljivi. Koliko li ih je izgubilo i posao i ušteđevinu pa i vlastitu kuću jer su lakomisleno na nju stavili hipoteku ili su još lakomislenije bili jamci nečijeg kredita. Onaj tko se opusti, lako može puno izgubiti. Traže se oni koji su mladi, okretni, sposobni… Ostali ispadaju iz igre. Zato svaki uspješan čovjek živi pomalo u tjeskobi, jer zna da mora stalno biti dobar, stalno u formi, da se ne smije “uspavati”. I, evo, osnovna poruka ove prve nedjelje došašća, pa i cijelog došašća jest upravo budnost, pripravnost. Želi li nas to Božja riječ ispuniti tjeskobom kako nikad nismo dovoljno dobri?


Vrijeme je da se oda sna prenemo


Današnje drugo čitanje (Rim 13, 11-14a) se ove, prve nedjelje došašća čitalo na misi više od tisuću godina. Pavao ozbiljno opominje svoje vjernike, a preko njega danas Gospodin opominje nas. Veli: “Shvaćate ovaj čas: vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo”. Jednostavna je poruka, ona koju Božja riječ često govori: Evo, sad je vrijeme, evo sad je pravi čas. Znademo iz svoga svakodnevnog života kako to ide. Ako netko neku važnu stvar odgađa, redovito od toga ništa i ne bude. Već je poslovično kako završavaju dijete za mršavljenje s kojima bi trebalo započeti od ponedjeljka… Svatko je od nas itekako svjestan svojih propusta, svatko je od nas itekako svjestan kako je krajnje vrijeme za neke odluke i neke promjene. “Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa”, veli nam Božja riječ.


Odložimo djela tame


Znate kako to izgleda kada dadete zadatak djeci da pospreme kuhinju ili svoju sobu, pa kad dijete dođe nakon deset minuta i kaže da je sve sređeno. Naravno, to redovito znači da ni polovica posla nije završena. Dijete jednostavno ne vidi (možda ne želi vidjeti) neke stvari koje čine nered. Za pospremanje je potrebno i dobro oko i spremnost i snaga da se to i dovede u red. Slično tome Pavao piše svojim vjernicima da odlože “djela tame”. Može zvučati neobično, gotovo nevjerojatno o čemu to Pavao piše vjernicima grada rima, vjernicima onog prvog naraštaja, učenicima apostola. Ta zar je moguće da je toga i među njima bilo? Pavao nabraja čega to ne bi trebalo biti među njima: pijanke, pijančevanja, razvratnosti, svađe, ljubomora… Stvarno bismo onda i mi trebali biti više samokritični. Evo, ako je u tom prvom naraštaju kršćana bilo takvih stvari, zar ne da bi svatko mogao u sebi naći dosta toga što bi trebalo urediti. To izgleda kao kad čovjek odluči očistiti podrum nakon godine dana. Čega tamo sve nema! Tako i u našoj duši, tako i u našim životima. Evo. Ako Pavao govori o pijankama, zar nam se ne čini da smo i mi previše popuštali svojemu tijelu u pretjeranom piću, jelu, pušenju, ljenčarenju… Zasigurno smo zanemarivali neke svoje dužnosti u školi, u kući, na poslu. Govori se, nadalje, o razvratnostima i priležništvima. Mislimo li da smo svoje tjelesne požude stvarno uvijek imali pod nadzorom? Da smo uvijek poštovali ljudsko tijelo? Nažalost, u tome nam odmažu sva sredstva društvenog priopćavanja, novine, televizija, tako da i ne primijetimo u što se pretvaramo. A kada su pitanju svađe i ljubomora? Nikada kraja. Vrijeme je da se oda sna prenemo i da odložimo djela tame. Sada je trenutak da se ne ponašamo kao površna djeca koja misle da na brzinu mogu srediti svoju sobu i onda odjuriti na igru. Naprotiv, možemo i trebamo na trenutak zastati, promotriti svoj život i, uz Božju pomoć, odlučno mijenjati ono što je potrebno.


Zaodjenimo se Isusom Kristom


Danas su sve više u modi majice s natpisima i različitim simbolima. Mladi se rado poistovjećuju s nekim poznatim osobama. Tako se nose majice i jakne s imenima igrača, nogometnih klubova, nekih posebnih proizvođača. I mnogima je jako važno koje natpise nose. Kao da time žele reći da i oni vrijede barem dio one osobe ili onoga čije ispisano ime nose na odjeći. Osobito u Italiji se susreće strast da se nose “potpisane” (Talijani vele “firmate”) stvari. To su ti tzv. “statusni simboli” po kojima se netko osjeća veći, važniji… Međutim, na koncu današnjeg odlomka Pavao kratko veli nešto što stvarno može zvučati staromodno: “Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom.” Zvuči jednostavno, ali u tome je sva mudrost pravoga života. Čovjek se ne bi trebao povoditi za svojim požudama, nego bi s svaki od nas trebao odjenuti Isusom Kristom. To znači da se njemu trebamo suobličiti, da trebamo nastojati biti njemu što sličniji. A to je osnovni i najstariji recept kršćanskog življenja: Krista nasljedovati. A njegov nam je život poznat. Uvijek je nastojao vršiti volju Božju. Prema svima je bio dobrostiv. Pomagao je i praštao. Prihvaćao sve životne nedaće. Na koncu je i smrt podnio jer je bio svome Ocu vjeran i jer nas je ljubio. Ta sam je bio rekao: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje…” Onaj tko se zaodjene u Krista može biti siguran da ta odjeća i taj znak čovjeka stvarno preobražavaju i stvarno suobličuju Isusu Kristu. Jer, ako se njemu suobličujemo u ovome životu, Bog će nas u konačnici suobličiti s njime i u njegovoj nebeskoj proslavi. To je ime i to je “marka” koja nikada ne propada, nego ostaje kroza svu vječnost.