Srijeda, 16 lipnja

1. nedjelja došašća (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja blagdana Gospodinova rođenja, dok su naše oči usmjerene i u drugi Kristov dolazak. Htjeli bismo da nas zatekne spremne. Zato je potrebno da napredujemo u međusobnoj ljubavi, u svetosti i u vršenju zapovijedi. U svemu tome nismo bili na visini. Zato ćemo zazvati na nas Božje smilovanje.

  • Gospodine, ti nas pozivaš da napredujemo u međusobnoj ljubavi, a mi smo toliko puta bili zahvaćeni isključivo sebeljubljem. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas pozivaš da napredujemo u svemu dobru, da budemo sveti pred tobom, a mi se tako često suobličujemo ovome svijetu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da vršimo tvoje zapovijedi, a mi se toliko puta povodimo zakonima ovoga svijeta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Naše se potrošačko društvo sve brže i brže mijenja. Preplavljuju nas nove ponude i novi proizvodi novih imena i novih mogućnosti. Očito je mnogo onih koji svojim znanjem i umješnošću traže i iznalaze uvijek nove mogućnosti i nove pogodnosti za stvaranje novih proizvoda. Upravo je to filozofija nove industrije: onoga časa kada na tržište šalješ jedan proizvod, počni raditi na njegovu novom, boljem modelu. U ovom užurbanom svijetu tko tako ne radi, propada. Praktički se ni dana ne može živjeti na postignutome, na “staroj slavi”.

U Prvoj poslanici Solunjanima, svojoj prvoj poslanici i prvome spisu Novoga zavjeta općenito, Pavao upravo na to opominje svoje vjernike (1Sol 3, 12 – 4, 2). Oni su se od idola obratili pravome Bogu i spasitelju Isusu Kristu. Međutim, obraćenje je trajni proces. Novi život u Bogu treba neprestano rasti i napredovati.


Jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju


Uz dužno poštovanje prema prvom naraštaju kršćana iz Soluna, moglo bi se reći da su oni bili tek početnici. Solun je bio grad u kojem su živjeli ljudi različitih kultura i svjetonazora i životnih navika. Uz najbolju volju, nakon što su se krstili, nisu mogli odmah usvojiti baš sve kršćanske zasade i kršćansku nauku. Bili su, kako to kasnije veli u Prvoj Korinćanima “nejačad” (1 Kor 3,1), koja nije mogla odmah sve prihvatiti. I što onda, kao temeljno i bitno stavlja Pavao pred vjernike iz Soluna koji su još nedoučeni i neupućeni? Čuli smo. Prvo im veli: Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama. Upravo to. Nemaju oni, vjerojatno, puno znanja o evanđelju – ta do jučer su bili pogani! – ni ponašanje im, vjerojatno, nije uvijek u skladu s kršćanskim svjetonazorom – ta do jučer su živjeli po načelima ovoga svijeta! – još uvijek su nejačad i djeca koja se mlijekom hrane. Za to im Pavao stavlja ono temeljno pred oči i na srce. Da se međusobno ljube. To će isto Pavao kasnije reći Rimljanima: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon (Rim 13,8). Ta je misao u Crkvi uvijek prisutna. Sveti Ivan Bosco, koji se sa svojom subraćom brinuo za beskućnike, svjestan da ni on ni oni nemaju u tome ni prikladne naobrazbe, a niti roditeljskog iskustva, govorio je svojim suradnicima: “Volite tu djecu!” To je, očito, temelj i jedini bitni sadržaj odgajanja.

To i nama danas Gospodin progovara po apostolu Pavlu. Trebamo obilovati ljubavlju jednih prema drugima. Obilno voljeti. Svim srcem. Sve naše bližnje. One s kojima živim u obitelji i oni s kojima radim, s kojima se susrećem. To je i poziv i zapovijed. Krist je s ljubavlju gledao na svoje mučitelje govoreći: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” Evo, ovo je vrijeme došašća pogodno upravo za to. Da pokušamo stvarno obilovati ljubavlju prema svojim bližnjima. Samo tako će nam u potpunosti biti radostan Božić koji iščekujemo.


Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta


Božja milost čini čuda. Gospodin je onaj, kako veli Apostol, koji nam učvršćuje srca da budu besprijekorno sveta. Nevolja je što se tijekom dugih stoljeća u vjernicima ustalilo mišljenje da je svetost za posebne ljude, za velikane, za junake vjere i da je takvih, s obzirom na broj ostalih vjernika, veoma malo. Takvi su, eto, ušli u crkveni kalendar. Svi mi, ostali, slabi smo i grešni ljudi koji tek ponešto tapkamo ne bismo li u nekim malim stvarima mogli nasljedovati te velikane. Zato se mi jednostavno molimo svecima da učine za nas ono za što mi – zapravo – i nismo sposobni. Međutim, Crkva nikada tako nije razumijevala svetost. Pa ni sveti Pavao. On, čuli smo, poziva sve vjernike u Solunu da budu besprijekorno sveti. Pa što onda znači biti svet? Povući se od svijeta? Trapiti se silnim postovima? Postati redovnik, misionar, mučenik? Biti svet znači jednostavno dopustiti da Božja slika u nama bude vidljiva i djelotvorna. Bog nas je stvorio, a Krist nas snagom Duha Svetoga posvećuje. Kada čovjek dopusti da u njemu zavlada zlo i grijeh, tada nagrđuje onu sliku po kojoj je stvoren. On se izobličuje, on se onečovječuje. Pravi, istinski čovjek je Božji čovjek, pravi čovjek jest svet čovjek, jer svetost je Božja milost u nama. Evo, Bog nas u ovom posvećenom vremenu došašća poziva da otkrijemo svoju pravu ljudsku narav, od Boga stvorenu i po Kristu – snagom duha Svetoga – posvećenu. Tako ćemo, snagom Božje milosti s Pavlom moći reći: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Tako ćemo, kako to Isus lijepo veli biti sol zemlje i svjetlost svijeta. A za takvim likovima žudi ovaj svijet koji je umoran od trke za bogatstvom, slavom i trkom za ispraznom zabavom.


Znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu


Neki bi s pravom mogli reći kako je govor o ljubavi i o svetosti nekako previše uopćen. Zato Pavao veli: za one koji se baš najbolje ne snalaze što posve određeno znači voljeti svoje bližnje i što bi konkretno značilo napredovati u svetosti, postoji jednostavno pomagalo. To su zapovijedi. One sasvim konkretno pokazuju što čovjek treba činiti d bi ostvario poziv na ljubav i na svetost. Tako zapovijedi onda nisu nešto što čovjeka ograničuje u njegovoj slobodi, nego su dragocjeno pomagalo da se čovjek vjernik lakše orijentira što mu je činiti. Dajući nam zapovijedi Bog nam govori s prorokom: Tvojem dobru te učim (Iz 48,17). Zato mudar čovjek dobro čini vršeći zapovijedi. Ne kao rob, ne kao nesvjestan vršitelj, nego kao čovjek koji Bogu vjeruje da ga vodi putem koji je za njegovo dobro, putem koji ga vodi do svetosti, do ostvarenja punine Kristove u njemu. Kao što će razborit vozač slijediti upute prometnih znakova, tako će mudar čovjek slijediti Božji zakon. Jer, kršimo li Božje zapovjedi unazađujemo i sebe i naše društvo i našu domovinu.

Došašće je vrijeme radosnog iščekivanja Spasitelja. Neka nas njegova milost prožme, oplemeni i preobrazi u nove ljude koji će svojom dobrotom, ljubavlju i svetošću pridonijeti da Kristovo evanđelje, ta radosna vijest ponovno zaživi i živi u nama i među nama.