Četvrtak, 7 srpnja

12. nedjelja kroz godinu (A): Ne bojte se ljudi


Čitanja: Jr 20, 10-13; Ps 69, 8-10.14.17.33-35; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33


Strah je urođen čovjeku i bitan je za preživljavanje. Svaki se normalan čovjek boji nečega što može ugroziti njegov život. S druge strane, hrabrost nije odsustvo straha, nego odlučnost da čovjek unatoč strahu ostane na mjestu gdje smatra da treba biti. Konačno, i Isus je pokazao strah prije svoje smrti i to tako – veli evanđelist – da su ga spopali „užas i tjeskoba“. Međutim, njegova veličina, hrabrost i predanost očitovala se upravo u tome da je unatoč smrtnom strahu izvršio do kraja svoje poslanje. I evo, jednom zgodom Isus objašnjava kakav bi trebao biti čovjekov odnos prema strahu. Veli: „Ne bojte se ljudi… Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.“ Duša je za kršćane ono neumrlo i neuništivo po čemu čovjek zadobiva vječnost. S druge strane, u ovom kontekstu „dušu“ možemo razumjeti kao onaj dio čovjeka koji je iznad redovitih zemaljskih probitaka, to su oni ideali zbog kojih je netko stvarno spreman žrtvovati svoj život. O tome nam svjedoče mnogi velikani. Evo nam sjajnog primjera iz naše nedavne prošlosti. Budući da u svoje vrijeme Stepinac nije htio Crkvu odvojiti od Rima i osnovati Hrvatsku Katoličku Crkvu, komunisti su ga na montiranom procesu optužili da je surađivao sa zločincima za vrijeme rata. Na suđenju Stepinac nije bio ni uplašen ni ogorčen. Između ostaloga, mirno je rekao: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, jer savjest mi je mirna.“ Eto, to. Gdje je mirna savjest, nema straha. Čista savjest, odnosno duboko nutarnje uvjerenje da činim dobro, izuzetno su snažna motivacija. Svatko od nas je to berem jednom u životu osjetio. Upravo zbog toga vidimo tolike obične ljude koji čine izuzetno velike stvari bez straha te s dubokim uvjerenjem i radošću.

Zato je važno njegovati vlastitu dušu, ono dobro i plemenito u nama. Čovjek se ne ostvaruje u onome što posjeduje ili u društvenom položaju. Čovjek se očovječuje i u najvišem smislu ostvaruje kao čovjek onda kada je voljen i kada voli. Bez interesa, iskreno i predano. To nam ne može oduzeti nikakav silnik. Jer, duboko u sebi osjećamo: ljubav je vječna, a ljubav je Božji dah u nama. Pavao će reći: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi.“ Možda vam se, poštovani čitatelji, ove riječi čine previše propovjedničkima, crkvenima, pobožnima… Moguće. Ipak – rekao bih – vrijedi pokušati ući u njih, baš kao što Isus reče: „Tko ima uši, neka čuje!“