Četvrtak, 7 srpnja

12. nedjelja kroz godinu (A): Sa mnom je Gospodin, što mi može učiniti čovjek?


Čitanja: Jr 20, 10-13; Ps 69, 8-10.14.17.33-35; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33


Danas je riječ o nevoljama ovoga svijeta i o strahu. Prorok Jeremija, neshvaćen i odbacivan jadikuje: “Svi koji mi bijahu prijatelji, čekahu moj pad.” I to je sudbina svih proroka. Bili su i neshvaćeni i nepriznati i proganjani, tako da će Isus Židovima kasnije spočitnuti: “Kojega od proroka ne progoniše oci vaši?” Tako je bilo i s Isusom, tako su prošli i apostoli kao i njihovi učenici, sve do današnjeg dana. Međutim, što nam o tome svemu govori današnja Božja riječ? Evo prvo proroka Jeremije: “Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati.” A onda, današnje evanđelje. Veli Isus: “Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti!” Zašto se čovjek ne bi trebao bojati ljudi, tj. onoga što mu se u životu može dogoditi? Isus dalje tumači: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.”

Evo, Isus nas podsjeća da se smisao našeg života ne iscrpljuje u ovozemnim probicima. Jer “prolazi ovaj svijet i slava njegova”. Naime, čovjek koji se podvrgava samo zakonima ovoga svijeta doživljava u sebi veliku prazninu, jer sav svijet ne može ispuniti ljudske duše. A kad čovjek teži za onim vječnim vrednotama kao što su vjernost, ljubav, pravednost, susretljivost, praštanje, milosrđe, dobrota; onda već sada u svom životu osjeća staloženost, mir i duboku radost. Zato nas Isus tješi: “Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. Vama su i vlasi na glavi izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste od mnogo vrabaca.”

I sad dolazimo do onog osnovnog. Strah nam je svima prirođen. On je duboko ljudski. Razumljivo je da se u čovjeku javljaju i dvojbe i sumnje i nesigurnosti. Ima trenutaka kada čovjeka može zahvatiti prava tjeskoba, baš kao ono Isusa u Maslinskom vrtu. Međutim, duboko u nama jest svijest o našem izabranju, svijet i sigurnost Kristova spasenja i Božje ljubavi prema nama. Nismo sami. U nama je snaga Duha Svetoga, spasenje Isusa Krista i sva ljubav nebeskog Oca. I to nas onda nosi i drži.

To vidimo na primjeru apostola i tolikih svetih. Pavao u 2. Poslanici Korinćanima nabraja sve nevolje kojima je izložen, ali zato tvrdi kako su, istina, u njemu obilate patnje Kristove, ali kako je u isto vrijeme u njemu obilata utjeha Kristova. Zato je i mogao reći da “uživa u uvredama i poteškoćama” koje je podnosio za Krista, jer ako je slab u očima ljudi, onda je zapravo jak jer je u njemu jaka Božja milost, a ne ljudska snaga.

Doista, koga i čega se trebamo plašiti? Tko nas to može odvojiti od ljubavi Kristove? Nevolje, teškoće, pogibli…? Toliki su sveci išli radosno kroz ovaj svijet i svojim životom svjedočili veliku i duboku radost otkupljenih. Iako su bili ljudi poput nas, Božjom milošću nisu dopuštali da ih strah paralizira, baš kako reče psalmist: “Sa mnom je Gospodin kao snažan junak; što mi može učiniti čovjek?”