Utorak, 18 siječnja

13. nedjelja kroz godinu (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Čovjek je oduvijek bio religiozno biće i njegovo je vjerovanje redovito uključivalo i nadu u onozemni život. Unatoč tomu ljudi su uvijek sa zebnjom gledali na smrt. Konačno, govori se, tko se odande vratio da bi nam ispričao kako je tamo. Mi kršćani znamo i vjerujemo da Isus nije samo govorio o vječnome životu, nego da je i sâm umro i uskrsnuo. On i nas poziva da, prošavši vrata ovozemne smrti, budemo dionici njegova uskrsnuća i njegove proslave. Vjera u uskrsnuće temelj je naše vjere, vjere koju katkad nagrizaju sumnje. Da bismo danas plodonosno mogli čuti Božju riječ koja nam govori o smislu smrti i vječnoga života te da bismo dostojno proslavili ova otajstva, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti nisi stvorio smrt niti se raduješ propasti živih. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću i svojim uskrsnućem dao si nam pristup vječnome životu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da tako hodimo ovom zemljom da mislimo na buduća dobra. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Smrt je jedina pravda, rado će reći ljudi misleći na to kako smo tu svi jednaki. Tako se donedavno pjevalo na rekvijemima u našim crkvama: Nitko ostat neće, svatko umrijet ima: kralj il sluga tko je, jerbo suđeno je – umrijet svima. Koliko se god netko junačio, ovako ili onako zadrhti pred smrću ili se barem upita, zašto sve to mora biti tako bolno, zar Bog to nije mogao drugačije urediti? Pa onda onima koji su slabiji u vjeri, a pogotovo onima koju su se od vjere udaljili, izgleda kao da se Bog okrutno šali s nama ljudima: pokaže nam ljepotu življenja, ulije nam u srce čežnju za beskrajnim životom, a onda slijedi neumitna smrt. Tako će jedan pjesnik teškim riječima opisati umiranje: Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.[1]


Bog nije stvorio smrt


Pa ipak, Božja nam riječ danas posve drugačije govori o smrti (Mudr 1, 13-15; 2, 23-24). Veli: Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Nije lako odmah u ovo povjerovati. Ta smrt je svuda oko nas! Pa ipak, mi vjerujemo Isusu kad kaže: Bog nije Bog mrtvih, nego živih (Mt 12,27). Upravo nam to i govori današnje prvo čitanje. Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga slikom svoje vlastite naravi. Hoće se reći, da Bog u svom prvotnom naumu nije imao smrt kao strahotu, kao tjeskobu i kao propadanje. I stvarno, zašto bi dobrostivi Bog dopustio da čovjek, vrhunac svega stvorenoga, drhti pred smrću? Otkuda smrt, otkud zlo u svijetu? I na to teško pitanje Božja riječ danas daje odgovor: Đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju. To je naša kršćanska vjera: zlo nije od Boga i ne može biti. Jednako tako ni strahota smrti. Po svojoj ludosti i po svome grijehu čovjek je dopao smrti. Grijeh je tako strašan da kvari ono iskonsko savršenstvo Božjega stvaranja, jer čovjek ima slobodu sve do ludosti grijeha kojom uništava sama sebe i unosi zlo i razdor u svijet.


Nije umrla, nego spava


Što da učini čovjek grešnik? Što je mogao učiniti Adam nakon svoje ludosti? Sagriješiti je mogao, ali on sâm nije bio kadar popraviti tu silnu štetu. Upravo nam zato Bog šalje Spasitelja – da nas izbavi od smrti vječne, kao što se vidi u dirljivoj evanđeoskoj zgodi koju smo danas čuli (Mk 5, 21-43). Dvanaestogodišnja djevojčica je iznenada umrla: šok, nevjerica i silna žalost. Teško da možemo i zamisliti kako je bilo njezinim roditeljima. A Isus – ne baš tankoćutno! – kaže: Što bučite i plačete, dijete nije umrlo već spava. Reći ćemo da je to lako bili kazati, jer je Isus znao da će djevojčicu vratiti u život. Međutim ta je riječ danas nama upućena. Nije umrla već spava, veli danas Isus. Kako nije umrla?, reći ćemo i pokazati na tolike tragične smrti našega doba i na neumitnu smrt koja nas sve očekuje. Isus veli spava i to je ključ današnjeg čitanja i naše vjere. Bog nas suobličuje svome Sinu koji je, istina, umro, ali je potom slavno uskrsnuo. Upravo nam o tome govori molitva Crkve: Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima, i, pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima. Smrt je, dakle, prijelaz. Prijelaz iz ovoga života u život vječni iz ovoga boravišta u boravište vječno, iz smrtnoga tijela u tijelo proslavljeno. Tako Pavao gleda na smrt i uskrsnuće kao na sijanje sjemena: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti (1 Kor 15,42). Život koji nam se po Kristu podaruje u uskrsnuću neizmjerno nadmašuje naš zemaljski život. Zato Pavao kao i tradicija crkve o svojim mrtvima govori kao o usnulima, onima koji iščekuju puninu života.


Vjera te spasila


A što je nama činiti? U današnjem evanđelju smo čuli kako je Isus, prije nego što je djevojčicu uskrisio, izliječio jednu ženu koja je imala silnu vjeru da joj Isus može pomoći. Dajući joj zdravlje Isus joj veli: Vjera te tvoja spasila! To je i naš put. Mi vjerujemo da je Isus naš Spasitelj. Vjerujemo da nas je spasio od grijeha i smrti. Vjerujemo da smo dionici njegove nebeske proslave. Naravno vjera nije samo u riječima niti u pustim osjećajima i uzdisajima, nego vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6). O tome se naime i radi: vjera je naša u nasljedovanju Krista koji je u svemu vršio volju svoga nebeskoga Oca. Tako i mi svoju vjeru iskazujemo i utvrđujemo neprestanim nastojanjem oko dobra i vjernim nošenjem Kristova križa. Vjeran je i dobrostiv Bog! Dobrostivo će pogledati i najmanje naše dobro djelo i na sve ono što podnosimo s Kristom, radi Krista. Zato ne drhtimo zbog prijelaza iz ovog života u drugi jer nismo sami: s Kristom umiremo, da bismo s njime i uskrsnuli. Zahvaljujući takvoj vjeri mirno hodimo ovim životom i blagoslivljamo Boga radi svih dobara koja nam je podario. Blagoslivljamo ga radi naših milih i dragih, radi nebrojenih malih životnih radosti, radi sunca i mjeseca i svega stvorenoga. Zahvaljujemo mu također što nas čini dionicima i svojih nevolja i patnja. Ta znamo, s njime trpimo, da bismo s njime bili i proslavljeni. Zato smo uvijek vedri i puni nade: s Isusom trpimo da bismo s njime bili i proslavljeni. Njegovom milošću i snagom njegovih sakramenata u Crkvi smo već dionici nebeskih dobara, da bismo u vječnosti postigli puninu svoga spasenja kada ćemo Boga gledati kakav jest.

Neka nas u toj vjeri ohrabri, utješi i ojača današnja Božja riječ i sveta otajstva koja slavimo.


[1] A. B. Šimić, Smrt.