13. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Biti vjeran Bogu i vlastitoj savjesti nije uvijek lako. Konačno, sve ono što vrijedi, košta truda i napora. Tako nam se i u današnjoj Božjoj riječi u prvi nam može činiti da je Bog jako zahtjevan. Međutim, Bog traži i nas i naše predanje, a zauzvrat nam daje sama sebe, sreću njegova Kraljevstva. Zamolit ćemo Gospodina da nas učini hrabrima vršenju njegove volje, da bi nas onda mogao učiniti i vrijednima svojih obećanja.

• Gospodine, ti si nas stvorio i pozvao da živimo kao tvoji sinovi i kćeri. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti nas pozivaš da zahtjevnost tvoga evanđelja u potpunosti prihvatimo u svome životu. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da uzmemo udjela u nebeskom kraljevstvu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi traže primjere velikana i dive im se. Tako se divimo i najbržem i najljepšoj i nobelovcu i istraživaču, kao što se divimo plemenitim, velikim i svetim ljudima. I sva ta naša divljenja i počast koju iskazujemo tim ljudima na neki način odražava i naše uvjerenje da mi sami nikada taj ideal nećemo postići. Tako je redovito i sa svecima koje slavimo. Što ih više uzdižemo, što više ističemo njihova velika i junačka djela, njihovu vjernosti i uzvišenost, to smo više uvjereni da to zapravo i nije za nas. U vjerskom smislu sebe stavljamo negdje u prosječnost i smatramo da smo time jako puno postigli. Međutim, Biblija nam pred oči stavlja obične, redovite ljude koji su nam pokazali da je moguće biti Bogu posvema vjeran.

Pred njim dvanaest jarmova

U vrijeme proroka Ilije jedna je haljina predstavljala određeno bogatstvo. Imati nekoliko ovaca i koza značilo je biti u dobroj mjeri siguran od gladi. A kad bi čovjek posjedovao jaram volova (jedan par) to se smatralo velikim bogatstvom. I onda je Ilija naišao na Elizeja koji je imao dvanaest jarmova volova. Očito, to je već bio vele-veleposjednik. Čuli smo u prvom čitanju (1Kr 19,16b.19-21). Kad je Ilija na nj bacio svoj plašt, Elizej žrtvova jaram volova, počasti ljude volujskim mesom i pođe za Ilijom da ga služi. Pomislimo: Ilija je u ono vrijeme bio velik i poznat prorok, čovjek Božji…, ali da čovjek ostavi onoliko bogatstvo te da sav svoj život stavi njemu u službu… To je doista velika gesta. Biblija nam govori da je tako i Elizej kasnije postao velikim prorokom, ali je ipak nevjerojatno, kako je on sve ostavio i svoj život posvema promijenio.

Isus izgleda jednako strog prema svojim učenicima (Lk 9, 51-62). Svom učeniku ne dopušta niti da pokopa vlastitog oca, niti da se osvrne kada ga počne slijediti. Takvi nam zahtjevi i takav stav mogu stvarno izgledati pretjerani, fanatični, neljudski, uskogrudni… Zar čovjek treba kidati sve ljudske veze, posvema se odreći i svoje obitelji i svoga roda i svojih ljudskih potreba i posvema se uključiti u neki mehanizam koji ga guta, „otuđuje“ i čini takvim da se čovjek sam više ne može prepoznati? Čovjek se može stvarno zapitati, nije li to sve skupa ludo, prestrogo, nestvarno, izvanzemaljsko, rezervirane za neke posebno obdarene svece, luđake, neshvatljive ljude.

Zahtjevnost redovitog života

Stvarno, je li to normalno da čovjek sve podredi Božjem planu – kao što je to bilo u slučaju Elizeja i u slučaju apostola? Da bismo to bolje shvatili, može nam pomoći primjer iz redovitog života. Pogledajmo kako čovjek zbog karijere ili zbog posla odlazi na kraj svijeta, kako doslovno ne može doći na pokop svome ocu, kako toliko toga žrtvuje: spava u barakama, radi prekovremeno, podnosi strašne napore jer je uvjeren da tako otvara bolju budućnost svojoj obitelji. Pogledajmo uz koliko napora čovjek podiže svoju obitelj, a da se u isto vrijeme ne smatra nesretnim, nastranim. Dakle, kada bolje pogledamo, nama je zapravo razumljivo da čovjek puno toga važnoga žrtvuje zbog posla, napredovanja, športskog uspjeha, zbog vlastite obitelji. Pri tome se, naravno, ne radi o tome da bi čovjek prezirao ono što je žrtvovao, nego jednostavno stvari stavlja na vlastitu ljestvicu vrednota, onu koju smatra za sebe ispravnom i dobrom. I još nešto veoma važno. Čovjek koji npr. zbog olimpijske medalje žrtvuje puno zabave, novca, vremena, boravka s vlastitom obitelji, koji provodi poseban režim života, prehrane, navika, čovjek koji praktički sve ili gotovo sve podređuje olimpijskim igrama, takav čovjek nipošto ne smatra sebe nesretnim. On je jednostavno uvjeren da je olimpijsko natjecanje toga vrijedno i on se veseli i vježbanju i natjecanju i eventualnoj medalji. I nitko te ljude neće smatrati ludima, fanaticima, nenormalnima…

Kristom zahvaćeni

Govoreći o svom pozivu i životnom putu kao apostol, Pavao jednom prigodom svjedoči: „Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista“ (Fil 3,12). Upravo to. Pavao je očaran Kristom, Pavao je Kristom zahvaćen. U istoj poslanici Pavao veli: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem“ (Fil 3,8-9).

Tko stavi ruku na plug…

Evo i nas kao Isusovih učenika. Što za nas znači to što smo kršćani, što za nas znači Kristov poziv? Je li evanđelje osnovni smisao i pokretač našega života, ili je to lijepi ukras. Ići za Bogom traži odlučnost. U slici spaljenog jarma i žrtvovanih volova, u slici trenutačnog ostavljanja svega, čak tako da se ne pokapa vlastiti otac, dano je razumjeti koliko mi treba biti važno kraljevstvo nebesko. Previše? Nipošto. Elizeju je proročki poziv bio najvažniji, bio je temeljna odrednica njegova života. Eto, upravo to hoće i Bog. Ne da mu usput služimo, ne da idemo k njemu samo kad nam je dosadno ili kad nam nužno treba pomoć. Ta to i mi ljudi preziremo! Posve je razumljiv Kristov zahtjev. Zato, evanđelje treba postati temeljem vlastitog života. Npr. evanđeoski zahtjev o poštovanju roditelja, o praštanju neprijateljima, o skrbi za slabe i nezaštićene, o čuvanju svetosti braka i obitelji, o poštovanju tuđeg vlasništva i dobrog glasa, o brizi za opće dobro…, svi ti zahtjevi i evanđeoski stavovi trebaju biti temeljem našega života. Zato i posao i zarada i slava i užici i bilo što od ovoga svijeta treba pred time ustuknuti. Evanđelje treba imati osnovnu ulogu u našem životu ili će za nas biti posve beskorisno. Ako to i ne možemo u potpunosti ostvariti i ostvarivati, za tim trebamo ići, oko toga nastojati, za to se boriti. Športaš koji se puno trudi i žrtvuje možda će osvojiti olimpijsku medalju. A onaj koji se žrtvuje i trudi oko Kristova evanđelja, uvijek daje duboki smisao vlastitom životu i Kristovom snagom dobiva nagradu vječnoga kraljevstva.