»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

15. nedjelja kroz godinu (A): Sa svom žudnjom


Čitanja: Iz 55, 10-11; Ps 65, 10-14; Rim 8, 18-23; Mt 13, 1-23


Donedavno su ljudi vjerovali da je na Zemlji i u svemiru sve savršeno skladno i nepromjenjivo. Sunce izlazi u točno određeno vrijeme, svaka je zvijezda na svome mjestu, planeti se kreću po svojim utabanim stazama… A onda je otkriveno da Zemljina os vrtnje ne miruje, tako da zvijezda Sjevernjača nije uvije bila točno na sjeveru, da Zemlja usporava svoju vrtnju, da se Mjesec u svojoj stazi pomalo udaljava od Zemlje, da zvijezde u našoj galaksiji uopće ne miruju, da se galaksije kreću, a cijeli svemir vrlo vjerojatno širi. Zvijezde imaju svoj životni vijek. Ništa u svemiru nije vječno. „Panta rhei – Sve teče“, rekao bi drevni grčki filozof.

To je očito bilo jasno i apostolu Pavlu. On prvo govori o preobrazbi i vječnom životu onih koji se u Krista uzdaju i zaključuje: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ Nakon toga Pavao ide korak dalje. Govori o preobrazbi cijeloga svemira. Pavao, dakle, govori da će preobrazba i spasenje obuhvatiti ne samo čovjeka – stvorena na sliku Božju – nego i cijeli svemir. Veli: „Stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih… I stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“

Tko može do kraja shvatiti zakone Zemlje i svemira? Tko može proniknuti u naume onoga koji je sve stvorio? Međutim, prema nadahnutim riječima apostola Pavla, vjerujemo da je Bog sve stvorio, da sve uzdržava i podržava, te da je u Božjoj ruci budućnost i čovjeka i cijelog svemira. Pavao veli da sve stvorenje sa svom žudnjom očekuje konačno otkupljenje. Ta žudnja je u duboko u nama. Ništa na ovome svijetu ne može je do kraja ispuniti. Ni sila, ni moć ni bogatstvo. Koji su za tim išli, nikad se smirili nisu. Naprotiv, i mi i cijeli svemir žudimo za nečim drugim, mi smo, kaže Pavao, kao u porođajnim bolima. Zato nam valja uzdignuti pogled iznad ove zemlje, koja je Božji dar, ali nije vječna, iznad ovoga života koji je prebogat Božji dar, ali nije trajan. Veli Pavao: „I stvorenje sa svom žudnjom očekuje konačno spasenje.“ Ta duboka žudnja je i u svakom od nas. Baš kao što kaže često citirana Augustinova misao: „Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.“