15. nedjelja kroz godinu (C) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Za stare Židove nije bilo rasprave o Božjim zapovijedima. Njih je trebalo vršiti, a ne o njima mudro raspravljati. Puno kasnije ljudi su postavljali sve u pitanje, pa su rušili svu vlast i sve autoritete. To su bile revolucije. I danas je to prisutno. Rado se otimamo svim propisima, zapovijedima i zakonima, a žudimo za nesputanom slobodom. Današnja nam Božja riječ govori o smislu Božjega zakona. Da bismo tu riječ mogli plodonosno čuti i ova sveta otajstva dostojno proslaviti, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, ti si svoj izabrani narod poučavao po prorocima. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si svome Ocu bio poslušan sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti i nas blago pozivaš da slijedimo tvoju riječ, sebi na spasenje i na blagoslov našim bližnjima Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Čovjek (pogotovo mlad čovjek) teško prihvaća pravila, odredbe, zakone. Tako onda govorimo: Čemu zakoni? Nije li čovjeku dovoljna savjest? Zar Božji zakon nije čvrsto upisan u našem srcu? Pa mi sami dobro znamo da treba poštovati tuđi život i tuđu imovinu? Zašto umnažati propise i zakone? Tako onda znamo s (blagim) podsmjehom gledati na one koji dosljedno, doslovno i rigorozno obdržavaju sve propise svoje vjere, kao npr. kad je u pitanju post (onako kako ga stari obdržavaju) ili održavanje blagdanskog počinka, kada naše bake ne žele ni iglu uzeti u ruke…
Čuvaj zapovijedi njegove
U današnjem prvom čitanju (Pnz 30, 10-14) Mojsije govori narodu: Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega! Čuvaj zapovijedi njegove i njegove naredbe, zapisane u knjizi ovoga Zakona! U tim davnim vremenima bilo je dovoljno reći da su neki propisi Božji, pa da ih se onda bespogovorno slijedi. Nije se raspravljalo, zašto postoji taj zakon, koja mu je svrha. Za njih je zakon jednostavno bio Zakon Božji i oni su ga vršili.
I onda su došla neka druga vremena. U središtu ljudske pozornosti više nije bio Bog niti neki drugi izvanjski autoritet. Čovjek se počeo smatrati jedinim mjerilom. Zato se rado govorilo o rušenju tabua, o skidanju okova prošlosti, o potrebi da se oslobodimo vjere koja je opijum za narod. Jednostavno, ne trpimo autoritet sa strane. Danas već mala djeca lupajući nogama o pod odlučno govore: „Ali, ja to želim!“ Na to ponosni tata veli: „Vidi kako moj mali jasno zna što hoće. Čvrst karakter!“ I, onda svome princu ispuni svaku njegovu želju. Još od vrtića.
Vratimo se, međutim na zakone koje Mojsije naziva Božjim zakonima. Jesu li to stvarno zakoni izvana nametnuti čovjeku? Je li to Bog jednostavno jednog dana odlučio da mlađi trebaju poštovati starije? Ili da je zabranjeno krasti? Neki su drevni mudraci također tvrdili, da je Bog mogao i suprotno odrediti, jer da se ovdje ne radi o tome da je nešto po sebi zlo ili dobro, nego da bi se radilo o tome da se Bogu jednostavno prohtjelo odlučiti onako kako je odlučio.
Međutim, mi kao vjernici drugačije na to gledamo. Za nas je istina jednostavna. Bog je savršen. Sama mudrost. Ali i sama dobrota. Bog je Ljubav. Pa onda, nadalje, ovako gledamo: Tko je stvorio čovjeka? Tko je satkao njegovu narav? Tko je u njega usadio svijest o dobru i zlu? Tko ga je učinio kadrim da voli i da bude voljen? Tko u njemu budi potrebu za praštanjem, razumijevanjem, tolerancijom? Od Boga je ljudska narav. Prema tome, kad bi čovjek u potpunosti bio svjestan svoje naravi i kad bi živio po nutarnjem glasu svoje savjesti, slijedio bi Božje zakone! Ta, na Božju smo sliku stvoreni! Kad bi netko odbacivao Boga zato da bi slijedio svoju ljudsku narav, on bi time, opet – i ne znajući! – slijedio Božje zakone i Božje zapovijedi, jer je Bog našu narav stvorio. Međutim, ostaje i dalje ovo pitanje: ako je od Boga naša narav, ako posjedujemo svijest o dobru i zlu, ako, štoviše, u nama postoji potreba da dobro činimo, a zlo izbjegavamo, čemu onda pisani zakon, pa bio on i od Boga?
Prvo, mi vjerujemo da je ljudska narav ranjena grijehom. Koji puta i sami ne vidimo sasvim razvidno što nam je činiti. Pogubimo se. Zato nam treba sigurnost zakona i propisa. Drugo, već su stari Rimljani rekli kako nitko ne može biti sudac u vlastitoj parnici. U dvojbenim situacijama lako i olako ćemo „prosuditi“ da je pravo i dobro ono što ide nama u korist. Zato će mudar čovjek počesto upitati druge, što oni misle o nekim njegovim postupcima i namjerama, a vjernik će pogledati što o tome kaže Božji zakon. Za nas, naravno, slijediti Božji zakon ne znači samo slijediti najbolji i najmudriji put. Za nas vršenje zapovijedi jest i naš izraz štovanja Boga, izraz naše zahvalnosti za sve ono što Bog za nas čini.
Ova zapovijed … nije za te preteška
Mojsije, nadalje, želi ohrabriti svoje sunarodnjake. Veli: Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška, niti je od tebe predaleko. Mi se pred zahtijevnošću evanđelja ponašamo koji put kao razmažena djeca, koja tvrde da je tablica množenja preteška, da je gradivo preobilno, da je nastavnik nepravedan… Tako će, onda, odrasli tvrditi kako je nemoguće ne prostačiti, kako se ponekad mora lagati, kako je u ovom društvu nužno varati ili kako se očijukanje izvan braka podrazumijeva. I tako onda postajemo sami sebi mjerilo…
A zapravo, slijediti evanđelje znači slijediti dobre životne navike, kao što je zdrava prehrana i zdrav načina života. Slijediti evanđelje koji put je teško, ono zahtijeva i muke i odricanja (na primjer kada doista trebam oprostiti), ali zato naše srce ispunja mirom i sviješću da ispravno činimo. Ne, uopće nije teško vršiti zapovijedi. Naprotiv, teško je, vratolomno i opasno slijediti svoje strasti, jer prije ili kasnije udarimo glavom u zid… Svevremenska je riječ koju Bog progovara na usta proroka Izaije: Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići (Iz 48,17).
Blizu ti je Riječ…
Konačno, Mojsije veli narodu: Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš. Doista, braćo i sestre, blizu nam je Božja riječ, bliz nam je Božji zakon, on je u našem srcu. Kršteni smo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Od malih smo nogu sricali molitve. Još smo kao djeca bili poučavani Božjim zapovijedima. Primali smo i primamo svete sakramente. Nedjeljom slušamo njegovu riječ, slavimo otajstvo euharistije. Dakle, kao prvo, znamo i poznajemo što je dobro. Bog nas poučava što je dobro. O tome nam jasno govori njegova riječ i nauk Crkve. Drugo, u nama djeluje Kristova milost, Božja snaga, da to možemo i vršiti. Dakle, imamo idealne uvjete da činimo dobro. Baš kao što, uglavnom, naša djeca imaju idealne uvjete da postignu sjajne uspjehe u školi.
Na koncu, evo kako još danas možemo pokazati da je moguće vršiti Božji zakon koji nas onda ispunja mirom i radošću. To je primjer milosrdnog Samarijanca (Lk 10, 25-37). Zar ne da svatko od nas, danas, može pokazati dobrote, razumijevanja i ljubavi prema svojima najbližima u kući. Dao Bog da naše vjera ne ostane samo na riječima, nego da se djelom pokazuje u svakom trenutku.
