15. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
„Nije dobro da čovjek bude sam“ jedna je od prvih rečenica koje je Bog u Svetom pismu izgovorio. Stvorio je čovjeka kao muško i žensko, dao da se ženidba bogati djecom, odredio da ljudi žive u zajedništvu kao obitelj i kao narod. Po svojoj naravi čovjek želi s drugima podijeliti i svoje sretne trenutke, kao i trenutke nesreće. Bog nas poziva da živimo u slozi i ljubavi kao braća i sestre, kao njegovi ljubljeni sinovi i kćeri. Da bismo dostojno proslavili ova otajstva zamolit ćemo Gospodina da od nas udalji svaku neslogu, razdor te da nas ispuni svojom ljubavlju.
- Gospodine, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, došao si na svijet otkupiti krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da jedni druge ljubimo onom ljubavlju kojim si ti nas ljubio. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Za vrijeme studija došao sam u jedan strani grda radi tečaja jezika. Po prvi put u tome gradu i u toj zemlji. Znanje jezika oskudno. Grad velik, sve vrvi od ljudi, a ja, ne poznajući nikoga, osjećao sam se posve sam. Toliko ljudi oko mene, a ja se osjećam sam… To je doista moguće među ljudima: biti sam u mnoštvu ljudi. Naravno, u mom slučaju uskoro sam našao svoje mjesto i svoje kolege, ali u prvi mah bio je to mučan osjećaj. Eto, o tome nam govori danas Isus (Lk 10, 25-37). Pripovijeda o čovjeku koji je bio u nevolji, a ipak, za neke ljude – kao da i nije postojao. Tom nam prispodobom Isus želi pokazati što znači riječ „bližnji“ i tko je naš bližnji.
Upao među razbojnike
Čovjek je upao među razbojnike. Oni nisu imali prema tome čovjeku nimalo razumijevanja ni sućuti. Prvo ga opljačkaše, svukoše mu odjeću, izraniše i onda još ostaviše pokraj puta da u onoj pustinji umre od rana i od strašne dnevne žege i noćne studeni. To je tajna ljudskoga zla. Uvijek se umnaža kao korov, širi se poput zarazne bolesti. Razbojnicima nije bilo dovoljno opljačkati čovjeka, nego ga još i izraniše i ostaviše u životnoj opasnosti.
Vidje ga i zaobiđe
Čovjek leži gol uz put, polumrtav na žarkom pustinjskom suncu. Prolazi svećenik. Vidje ga i zaobiđe. Čovjeku se možda žurilo. Možda se pobojao da razbojnici i njega iz zasjede ne napadnu. Možda se bojao zamke. Konačno, nije se htio miješati u problem drugih ljudi. Žuri kući svojoj obitelji nakon službe u hramu.
Sunce se već polagano spušta. Čovjek leži gol pokraj puta, teško ranjen. Za koji sat će i noć. Ako ostane onako gol preko noći, sigurno će stradati od studeni. Prolazi i levit. Vidje ga i zaobiđe. Tko zna što je bilo u glavi toga levita? Možda je žurio da stigne kući prije mraka. Evo, nakon onog grijeha razbojstva i okrutnosti, sada smo vidjeli ocrtan drugi grijeh – bešćutnost. Ravnodušnost. A bili su to ljudi od koji se to nikako nije moglo očekivati. Onaj nesretni ranjenik bio je Židov, dakle, sunarodnjak svećenika i levita. Nadalje, svećenik i levit, kao službenici hrama po sebi bi trebali biti osjetljiviji za vršenje Božje zapovijedi ljubavi i milosrđa. Kako li je strašna bešćutnost!
Pristupi mu i povije rane
Kako li je samo u nekoliko rečenica opisana veličina onoga Samarijanca! To jednostavno moramo nabrojiti. Prvo, Samarijanac je vidio ranjenika. Dakle, nije bio zabavljen samo sobom. Zapazio je potrebita čovjeka. Drugo, sažalio se. Nije bio bešćutan. Treće, pristupio je ranjeniku. Ušao je u rizik da i sam strada od razbojnika koji, možda, čekaju u zasjedi. Četvrto, povije rane i zalije ih uljem i vinom. Potrudio se i još potrošio svoje ulje i vino. Peto, posadio ga je na svoje živinče. Kraj svoje životinje Samarijanac je morao nastaviti put pješice! Šesto, smjestio ga u gostinjac i platio smještaj spreman još platiti bude li ustrebalo. Dva denara su bile dvije nadnice. Zbrojimo. Samarijanac je ušao u rizik da strada. Potrošio je svoje vrijeme, svoje ulje i vino, svoj novac, „potrošio“ je i svoje noge. I sve to za Židova, on, Samarijanac.
Mi Samarijanci?
Želimo li i mi biti kao onaj Samarijanac trebamo kao prvo primijetiti. I mi tu znademo griješiti. Vidimo jad i nevolju i onda okrećemo glavu. Velimo kako to nisu naše brige. Naravno, ne mora to značiti da se miješamo u poslove drugih ljudi, ali toliko toga možemo učiniti. Pomoći u različitim akcijama, biti pri ruci našim bližnjima. To se svakodnevno i više puta u jednom danu očituje u našem susretu s našim ukućanima, a i običnim ljudima koje susrećemo na poslu i na ulici. Koji put jednostavno ne vidimo naše najbliže, naše ukućane, ne želimo ih vidjeti. Učahurimo se bolesno, samodopadno i sebično samo u svoje probleme i u svoj život, da uopće ne primijetimo da naš najbliži žudi za našom pažnjom, pohvalom, lijepom riječju. Ne vidimo da možemo našim bližnjima pomoći. Pogledamo li koji put iskreno u oči naše najbliže i upitamo li ih: „Kako ti je? kako se osjećaš? Mogu li ti u nečemu pomoći? Hoćeš li da ti donesem čašu, da ti pomognem oko spremanja? Možeš mi reći što je bilo, koji te problemi muče…?“ Imaju li naši najbliži dojam da nam je stalo do njih, da smo uz njih, da ih primjećujemo? Nažalost, kad je u pitanju naš bližnji u potrebi, koliko li se puta i za nas može reći: „Vidje ga i zaobiđe“… A toliki mali znakovi pažnje u uredu, na poslu, u redu dok čekamo u pošti i u banci. A što reći o ljubaznosti onih koji rade s ljudima? Koliko se često događa da čovjek, npr. službenik, može svojim malenim naporom učiniti običnom malom čovjeku veliku uslugu. Ono što je njemu lako, malenom je čovjeku nepremostivo brdo.
Drugo, ne ispitivati uzroke, nego pomoći. To znači da se često zna dogoditi da je netko svojom krivnjom upao u nevolje. Nije naše da ispitujemo, da upiremo prstom i velimo: „Tako mu i treba…“ Mi svoje trebamo činiti, a Bog jedini sve zna, sve sudi i sve prosuđuje, naravno vođen svojom beskrajnom dobrotom.
Treće, inkomodirati se, tj. žrtvovati i svoga vremena i svojih dobara. Naravno, da nas pomoć košta. Košta vremena, „živaca“, napora, a košta nas koji put i napasti da pomislimo kako to baš i nema smisla, jer, eto, neki ljudi samo iskorištavaju moju dobrotu… Međutim, „dobro je činiti dobro“. Dobro radi dobra samoga.
Konačno, ne tražiti javna priznanja. Bog je onaj koji vidi, koji zna. Mi činimo dobro jednostavno zato što je to dobro. A onda – koliko smo puta to iskusili! – kad učinim dobro, ja se osjećam obogaćenim čak do te mjere da zapravo ja primam više od onoga što sam dao. Takav je Bog. On se ne da darom nadmašiti.
