16. nedjelja kroz godinu (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Pozvani smo živjeti po Bogu, dakle, pobožno i na taj način – dajući dobar primjer i drugima – surađivati na izgradnji Božjega kraljevstva. Po svojoj ljudskoj slabosti toliko puta to nismo činili. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste, da budemo dostojni ovih otajstava koja nas jačaju i čine djelotvornim Božjim suradnicima.
- Gospodine, stvorio si nas za sebe, da budemo tvoja slika u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si savršena slika Boga nevidljivoga. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da budemo tvoji suradnici u izgradnji tvojega Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Bog nas je stvorio na svoju sliku, sebi slične, da budemo suradnici njegovoga čudesnog djela spasenje. Krist je od nas učinio svoju Crkvu, postali smo udovi njegova tijela, da bi njegovo djelo spasenja po nama živjelo u ovome svijetu. Nažalost, po svojoj slabosti čovjek može učiniti dva zla, jedno gore od drugoga. Naime, nesuradnjom s Kristovim djelom spasenja, mi postajemo mrtav, beskoristan ud na njegovu tijelu, odnosno, prema drugoj Isusovoj slici, mi postajemo jalova, neplodna loza na trsu (čokotu). Od toga zla, nažalost, ima i gore: čovjek u svojoj ludosti može druge ljude ometati na njihovu putu spasenja, odnosno, može postati smetnja rastu Božjega kraljevstva, može postati Božjim neprijateljem. Zar je to moguće? Nažalost, jest.
Jao pastirima koji upropaštavaju
Upravo o tome govori današnje prvo čitanje (Jr 23, 1-6). Prorok Jeremija propovijeda u Jeruzalemu u vremenu kad se narod sve više odvraća od štovanja pravoga Boga. Pri tome je osobito bilo teško to što su narodni glavari u tome prednjačili. Oni koji su imali i utjecaja i znanja i moći, nisu činili ništa da narod spase od zla, nego su prednjačili u nevjeri, isprazno se nadajući da će ih spasiti njihovi saveznici Egipćani od osvajača koji se spremaju uništiti Grad. I onda prorok govori Božje riječi: Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – riječ je Gospodnja. Stoga ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj: „Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih.“
Teške su to riječi. Nerado ih slušaju svi građanski i crkveni glavari. Nerado ih i ja danas čitam pred vama. Treba naime znati: nevjera je nevjera i grijeh je grijeh. Međutim, Božja riječ govori da se grijeh ne računa jednako svakome čovjeku. Naime, ako čovjek griješi zato što je mlad ili dovoljno neupućen ili možda zaveden, to nije isto kao kada netko griješi posve svjesno i slobodno. Pri tome je osobito teško kada u grijehu prednjače odgojitelji, uglednici, roditelji, glavari, jer time daju i ton i loš primjer ostalima. Rekli bismo, osobito je teško kada griješe ili grijeh prikazuju prihvatljivim oni koji danas raspolažu medijima. Tako, spomenimo samo najstrašniji primjer naših dana, o pobačaju se govori kao o pravu žene, dok mediji u isto vrijeme šute o pravu nerođenoga djeteta. Jednako tako se govori o pravu na „potpomognutu“ oplodnju (u braku ili izvan braka, tako im je svejedno), a u isto vrijeme ne govore o pravu odbačenih ljudskih bića ili, na primjer, o pravu svakoga čovjeka da se rodi i raste u obitelji, odnosno da zna tko mu je otac. Očit je nemar društvenih struktura za kršćanske vrijednosti i prilično je očito da nekako naše strukture služe – ako se tako smije naglas reći – uglavnom kapitalu i profitu, a ne dobrobiti građana, kao u slučaju trgovačkih centara koji rade nedjeljom: pod krinkom slobode ljudi da kupuju kad im se prohtije, gazi se pravo tolikih žena (uglavnom žena!) koje nedjelju – dan kada su im djeca kod kuće! – provode na svojim radnim mjestima, čime se razbija osnovna društvena zajednica – obitelj. Zasigurno bismo pronašli zamjerke i nekim crkvenim ljudima. Isus veli: Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati (Lk 12,48). To su veoma ozbiljne stvari i po tome će se u i u ljudskoj povijesti i u povijesti spasenja suditi ovome naraštaju. Zato danas Bog osobito strogo opominje vladare, glavare, one koji daju ton i koji vode zajednicu.
Međutim, iako bismo se lako mogli složiti u mišljenju da naše vodeće strukture u mnogočemu griješe, bilo bi sada posve krivo upirati prst jedino u vodeće ljude ove zemlje ili, možda, u duhovne poglavare. Naime, ova je riječ, u ovome misnome slavlju prvenstveno upućena nama koji danas slavimo ova sveta otajstva. Uvijek je u našem duhovnom i vjerskom životu opasno upirati prstom u one druge i zaboravljati na svoje vlastite slabosti, odnosno na svoje vlastite dužnosti. Prema tome, možemo se slobodno upitati, koliko mi kao odrasli kršćani svojim životom svjedočimo svoju vjeru u prvom redu u svom vlastitom domu, svojoj djeci i svojim ukućanima. Koliko se u našem obiteljskom, društvenom i inom životu očituju naša vjerska načela? Evo već spomenutog primjera: ako smo kao vjernici spremni uprijeti prstom u one koji prisiljavaju prodavačice da rade nedjeljom, upitajmo se radije kupujemo li mi nedjeljom. Ili se možda događa da će „najpobožniji“ među nama poslije ove svete mise usput kupiti kruh, mlijeko i ono što im treba za današnji objed? Koliko mi, kao odrasli i svjesni kršćani, zastupamo koji puta načela koja se kršćanstvu protive, na primjer, prihvaćamo korupciju kada to nama odgovara, opravdavamo nemoral u vlastitoj obitelji i tome slično. Svaki grijeh nosi u sebi i određenu mjeru sablazni, kao što, sa svoje strane, svako dobro djelo služi na poticaj, za izgradnju svih.
Sam ću skupiti
Veli Bog dalje po proroku: Sam ću skupiti ostatak svojih ovaca. Bog želi sam prikupiti svoje ovce. Hoće reći: ako ovo društveno ozračje više nije povoljno za duhovni rast Božjega naroda, Bog sam će u srcu svakoga čovjeka činiti ono što su, njegovom milošću, trebali drugi. Ako određene ljudske strukture zakažu, Bog će svoj naum u svakom slučaju provesti. I onda govori još jasnije: naviješta dolazak Spasitelja. Veli: Podići ću Davidu izdanak pravedni… U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. Znamo i vjerujemo: to je Krist Gospodin. On je Put, Istina i Život. Njegovo nam je evanđelje putokaz, njegova smrt i uskrsnuće za naše su spasenje, njegova nas riječ i njegovi sakramenti spašavaju. Zato, kakav god bio ovaj svijet, što god on govorio i čime nas god mamio, mi znamo koji je i tko je naš put. Ta, zar su u prvim vremenima kršćani živjeli u pogodnom ozračju? Kad je po sebi bilo lako slijediti Krista. Zato, kada je u pitanju naš osobni vjerski život, ne trebamo se suviše osvrtati na izvanjske okolnosti u kojima živimo. Naravno, kao ljudi i kao građani ove zemlje zauzimat ćemo se koliko je god moguće da naše društvo bude i dobro i pravedno te da se uređuju po jedinoj istinu – onoj evanđeoskoj. Međutim, velimo, koliko god mi u tome uspjeli ili ne uspjeli, mi osobno želimo živjeti po nauku evanđelja, kao živi udovi Kristova tijela.
Veli današnja poslanica (Ef 2, 13-18) da je Krist mir naš. Neopterećeni ovim vremenima (a kad su to vremena bila zlatna i povoljna?), mi se trudimo živjeti s Kristom i po Kristu, trudimo se biti živi i životvorni udovi njegova tijela. I tako ćemo imati svoj mir. I pronosit ćemo mir i radost ovome svijetu. Zato smo prosvijetljeni, otkupljeni i posvećeni Duhom Svetim. Neka se to i ostvaruje u životu svakog od nas.
