17. nedjelja kroz godinu (A): Sav radostan

17. nedjelja kroz godinu (A): Sav radostan


Čitanja: 1Kr 3, 5.7-12; Ps 119, 57.72.76-77.127-130; Rim 8, 28-30; Mt 13, 44-52


Ako čovjek danas na svom posjedu u zemlji pronađe neko drevno nalazište novca ili drugih vrijednih predmeta (npr. iz rimskog vremena), po zakonu to ne pripada njemu, iako je on vlasnik zemljišta. Država polaže pravo na taj nalaz. U starini je to bilo puno povoljnije za običnog čovjeka. Što bi čovjek pronašao na svojoj njivi, pripadalo bi njemu. Isus tako pripovijeda kako je neki čovjek našao na njivi zakopano blago. Međutim, njiva nije bila njegova, a čovjek baš i nije bio imućan. Pa ipak, kada je našao to blago, pripovijeda Isus, čovjek ga „sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu“. To mu je blago bilo važnije od svega što je posjedovao. Isus hoće reći da je kraljevstvo nebesko nalik ovom događaju. Kad čovjek otkrije ljepotu evanđelja, sve mu drugo postane manje važno. I onda u tome svjetlu gledamo svetoga Leopolda Mandića ili Majku Tereziju. To su sveci, velikani i na svoj način, a u očima nekih ljudi – čudaci.

Međutim, da nije takve strasti, takve predanosti, ne bi bilo ni napretka čovjekova, niti svekolike umjetnosti. Da nije Michelangelo bio sav predan svome umjetničkom zanosu, što bi stvorio? Da nije Mozart sve podredio glazbi, što bi stvorio? Da roditelji i srce i dušu ne žrtvuju za svoju djecu, kakav bi to odgoj bio? Da toliki domoljubi nisu sve žrtvovali za boljitak domovine, kakva bi bila naša povijest?

Pa zašto onda u tolikih vjernika nema žara, nema strasti, nema predanosti za ono u što deklarativno vjeruju? Zašto onda moramo govoriti i „mlakim vjernicima“ i „kršćanima na papiru“? Odgovor je jednostavan: takvim ljudima vjera, evanđelje, spasenje koje po Bogu dolazi nije prioritet, nije nešto bitno. Vjerska načela i moral za takve vjernike su nešto usputno, nešto što je lijepo i plemenito, ali se može svrstati tek uz lijepe običaje. Nadalje, zbog manjka takve strasti, to jest zbog manjka vjere i oni koji misle da su vjernici, zapravo su gunđala i htjeli bi samo ovozemnu korist…

Onaj čovjek iz Isusove priče, nije se opterećivao rizicima i govorkanjima ljudi. Sav radostan je sve žrtvovao za ono blago koje mu je bilo najvažnije. Gdje bi moglo biti moje blago? Veli Isus pronicavo: “Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.”