18. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju
Čitanja: Iz 55, 1-3; Ps 145, 8-9.15-18; Rim 8, 35.37-39; Mt 14, 13-21
Uvod i pokajnički čin
Danas, na ovoj misi mi smo zapravo pozvani na gozbu. Gospodin nas okuplja. On nas poziva za stol svoje riječi i za stol njegova Tijela i Krvi. On nas želi pogostiti svojom vječnom mudrošću i euharistijskom hranom. Sve nam to nudi besplatno, punim srcem. Od nas samo traži da otvorimo svoje ruke i svoje srce, da ga prihvatimo iskreno i s ljubavlju. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste, da bismo tako bili dostojni ovih svetih otajstava.
Nacrt za homiliju
Sve više gledamo i slušamo kako je važno zdravo se hraniti i zdravo živjeti. Znademo već vrlo dobro da je puno zdravija prehrana u kojoj ima svježeg voća i povrća. Znamo da je dobro izbjegavati suviše masnu i prženu hranu. Poznato nam je da je važno kretanje, da valja izbjegavati pušenje i alkohol, i tako dalje i tako dalje. Pa ipak, imamo i dalje loše prehrambene i životne navike, pa se onda žalimo na poteškoće sa zdravljem. To je ono neobično kod nas ljudi: znamo što je dobro, priznajemo to kao dobro, a opet – postupamo drugačije. Nažalost, tako je često i u našem duhovnom životu.
Dođite na vodu
Po proroku Izaiji Bog nam danas u prvom čitanju (Iz 55, 1-3) poručuje: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu!” Bog nas poziva na hranu i piće. Poziva nas na vrelo svoje mudrosti i na okrepu svoje milosti. Za naše nam dobro poručuje. Valja zapaziti upravo to, da je Bog onaj koji se za nas brine, on nas poziva, to čini za naše dobro. Baš kao što roditelji upućuju svoju mališane ali i odrasliju djecu. Roditelji to čine redovito ne zbog vlastite koristi, nego zbog dobra djece. Od onoga da se obuku kad im je hladno, da se trude u školi, da nastoje oko svoga duhovnog života – ukratko, da postanu odgovorni ljudi i pravi kršćani. Djeca u svojoj naivnosti ili inatljivosti koji puta pomisle da to roditelji čine radi sebe, da njih djecu ne razumiju i ne žele razumjeti, međutim, redovito se događa da djeca kasnije uvide da su roditelji bili u pravu. Međutim, ako roditelji koji puta griješe i koji puta govore krive stvari, kod Boga je to bitno drugačije. On nas uvijek upućuje na dobro i samo dobro, on nas uvijek poziva da idemo putovima koji su za naše dobro. On je onaj koji neprestano poziva. To čini po svojoj riječi u Svetome pismu, to čini po naviještanju evanđelja u našoj Crkvi, to čini preko učiteljstva Crkve. Poziva i potiče.
Bez novaca i bez naplate
Veli prorok: “Bez novaca i bez naplate kupite…” U današnje vrijeme dobro su nam poznate reklame koje nešto “poklanjaju”, prema onome: “Ako kupite naš lonac, poklonit ćemo vam poklopac…” Kao da mi ne znamo da sve što “dobijemo” i te kako platimo. Nema besplatnih stvari u našem potrošačkom društvu. Sve što dobijemo platit ćemo ovako ili onako, prije ili kasnije. Čak i među takozvanim prijateljima često vlada ono pravilo: “Ruka ruku mije”, tj. “Učinit ću ti uslugu, ali ti meni onda duguješ uslugu…” Bog preko proroka poziva svoj narod da se obrati njemu, svome Bogu. Bilo koji drugi put, kao na primjer krivobožačke religije ili odavanje grijehu i razuzdanosti čovjeka ne oslobađaju, nego zarobljavaju. Uzimaju čovjeku slobodu, radost, zdravlje tjelesno i duhovno. Svi ti putovi žele čovjeka iskoristiti i otuđiti. Međutim, govori nam današnja Božja riječ, Bog nam stvarno sve daje besplatno i bez nekoga, recimo tako, vlastitog interesa. Jer, Bog je savršen, njemu po sebi ništa ne treba, ali on želi da i mi budemo sretni te da i mi dospijemo do njegova kraljevstva. Upravo se i mi tu pronalazimo. Trošimo i vrijeme i novac pa i vlastitu dušu na ispraznosti, na zavist i mržnju, na površne zabave, na trku za bogatstvom i vlašću. Gubimo prave prijatelje, gubimo sami sebe. Svoje užitke i svoje probitke skupo plaćamo, a onda nam preostaje gorčina i razočaranost. I to se događa nama koji tvrdimo da u Boga vjerujemo, u Boga koji sve daje besplatno.
Mene poslušajte i dobro ćete jesti
Doista, u velikoj mjeri živimo u opsjenama i potrošačko se društvo silno trudi da nas opsjeni. Nameću nam se neke vrijednosti kao apsolutne i jedine. Potrošačko društvo nam nameće nove vrijednosti. Dovoljno je samo pogledati što se i kako reklamira. Ili, pogledamo televiziju: filmovi prepuni nasilja, isprazni filmovi sumnjivog moralnog sadržaja, “sapunice”, isprane nagradne igre. Stvarno, kao da nam nude smeće i samo smeće. Poruka je: zaradi, uživaj, osvoji, budi jak, mlad, nasilan, kupuj, troši, nipošto nemoj razmišljati niti pošteno raditi. Sve nakazne svari i ono što je upitne moralne vrijednosti jako je moderno. A Gospodin nam veli: “Mene poslušajte i dobro ćete jesti…” To su one poruke, temeljne, tako poznate. Što to znači. Evo.
Zastati. Potrebno je malo zastati u ovom našem vremenu. Isključiti televizor, izići iz buke i gužve, osvrnuti se oko sebe, zapaziti s kim i kako živim, ne dopustiti da me neprestano vuče bujica ovoga svijeta, bujica potrošačkog društva i groznica zabave. Ukratko, u određenim trenucima ostati sam sa sobom.
Pomoliti se. Međutim, nismo mi sami kad se susretnemo sa samima sobom. Tu je naš Gospodin. Zato je potrebno obratiti se Bogu, pomoliti se. Pomoliti se već kako nam najbolje odgovara: na putu do posla izmoliti dio krunice, u mirnoj šetnji obraćati se slobodno Bogu, pročitati odlomak iz Svetog pisma i o tome razmišljati, doći pola sata ranije na nedjeljnu misu i stajati ili sjediti malo pred Gospodinom. Potrebno je u molitvi pred Bogom preispitati i preispitivati vlastiti život, baš kao što su se velikani znali povlačiti u pustinju. Pustinja za nas znači pronalaženje barem malih vremenskih prostora za svoju dušu i za Boga.
Vrijeme za sebe i za druge. Važno je odvojiti vrijeme za sebe, ali i za druge, prvenstveno za vlastitu obitelj. Ugasiti televizor, porazgovarati, prošetati, zanimati se za brige i razmišljanja onih s kojima živim. Svima nam je toliko potrebno i lijepe riječi i pozornosti i ljubaznosti. Čineći dobro drugima, posvećujući se bližnjima, slavimo Boga, obogaćujemo druge, ali i sami sebe.
Tako ćemo već sada osjetiti blagotvornost Božjega kraljevstva. Tako ćemo biti na blagoslov sebi i drugima.
