Nedjelja, 19 rujna

18. nedjelja kroz godinu (B): Kruh života


Zamislimo najfiniju gozbu i nama najdraža jela. Počnemo s predjelom, pa nekoliko sljedova mesa, priloga, salata. Pa onda deserti, voće, sladoled. Nakon toga slijedi možda druga večera. Divota. I što se događa? Problem. Sutradan – mi opet gladni! Kako s hranom, tako i sa svim ostalima stvarima. Ima li tome kraja? Veli pjesnik: „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije…“ Nikad nismo baš u svemu zadovoljni, uvijek nam nešto – barem malo – nedostaje. Isus uzima upravo hranu, odnosno kruh, da nam ukaže na pravo stanje stvari. Očito je, veli, da ćemo i od najfinijeg kruha opet ogladnjeti. Zato veli: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“

Pitanje je, dakle, kome idemo i što nas vodi. Znamo vrlo dobro – iako to nije uvijek lako priznati – da nas ništa, baš ništa što bi bilo samo od ovoga svijeta ne može do kraja ispuniti. Što god bilo. Bogatašima je uvijek malo i htjeli bi još više, političari i silnici bi htjeli uvijek još više vlasti i moći, taštim ljudima nikada dosta da ih hvale i uzdižu. A ako se uzdamo u mladost i ljepotu, onda tek ostajemo razočarani, unatoč posebnom režimu ishrane, njege kože, korekcije nosa i očiju, zatezanju lica… Nikad nećemo biti zadovoljni, baš kako s gorčinom veli Knjiga propovjednikova: „Isprazna je i mladost i doba tamnih kosa.“

Isus veli: „Ja sam kruh života.“ Ako i ostavimo po strani to što Crkva u ovim riječima vidi navještaj euharistije, Kristova Tijela koje vjernici primaju, Isus je kruh života i u svome nauku i u svome pristupu čovjeku i Bogu. On, na primjer, veli da ne živi čovjek samo o kruhu. Veli da se ne osvećujemo, nego da praštamo, štoviše da činimo dobro onima koji nas progone. Poziva nas da blagoslivljamo, a ne proklinjemo, govori nam da Bog svoje milosrđe na poseban način iskazuje onim slabima, a osobito raskajanom grešniku. Zato Isus dalje veli: „Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“ Čovjek koji živi prema evanđeoskim pravilima, u velikoj mjeri ima već ovdje i sada svoj mir, svoju radost, osjeća svoj život ispunjenim. A k tome, ako stvarno povjeruje Kristu – otvara mu se cijela vječnost. Koja slast ovoga svijeta je s time usporediva? Veli Isus: „Tko ima uši, neka čuje.“