18. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Božja nas riječ uči kako čovjek ne živi samo o kruhu. To jednostavno znači da je čovjeku kruh svagdanji potreban, pa zato za nj i molimo u Očenašu. Međutim, čovjek, osim kruha za vremeniti život, potrebuje i duhovnu hranu za duhovni život. Bog nam daje kruha svagdanjega, ali nam želi darovati i Kruh života – Tijelo i Krv svoga sina koji nam daju vječni život. O tome nam danas govori Krist Gospodin. Htjeli bismo čista i jednostavna srca poslušati tu njegovu riječ. Zazovimo, stoga, na nas njegovo milosrđe.
- Gospodine, ti si svoj narod u pustinji hranio kruhom s neba. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si u pustinji za gladno mnoštvo umnožio kruh i ribe. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti nas danas želiš nahraniti Kruhom života. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Jeste li možda doživjeli da vas iznenada nazove telefonom netko tko vas već dugo nije zvao i s kojim ste gotovo izgubili svaku vezu? Kad, eto, čovjek vas nazvao, sav je ljubazan, zanima se kako ste vi i vaša obitelj, zove vas na kavu, priča o starom i neraskidivom prijateljstvu koje veže vas i njega, tako da se u čudu pitate, što li će to biti? I onda, odjednom bude jasno. Treba mu vaša usluga. Treba mu vaš utjecaj, vaša mogućnost da nešto sredite „preko veze“, treba mu vaš novac. Pa vam onda bude žao. Nije stvar toliko u usluzi. Nego, jednostavno, u tome da taj čovjek ne cijeni vas, nego vašu uslugu, ne treba vas, nego vašu pomoć, odnosno, da čovjek ipak hini ljubav i prijateljstvo, a zapravo mu treba tek vaša usluga. I to čovjeka boli. Boli, jer mu je ipak važno prijateljstvo, naklonost, ljubav… Izgleda da je istu muku i bol ćutio Isus.
Učitelju, kad si ovamo došao?
Čuli smo prošle nedjelje (Iv 6, 1-15). Isus je učinio veleban znak. Od pet kruhova i dvije ribice nahranio je poveliko mnoštvo u kojem je samo muškaraca bilo pet tisuća. Ljudi su, naravno, bili oduševljeni. Osnovno i bitno što je potrebno za čovjekov ovozemni život jest hrana, a osnovna je namirnica upravo kruh. Imati među sobom čovjeka koji umnaža kruh! Koji umnaža ribice! Koji bolesne liječi, a mrtve uskrisuje! To bi bio kralj, to bi bio narodni vođa, to bi bio čovjek koji bi kao Božji Pomazanik – Mesija mogao otjerati mrske Rimljane, uspostaviti židovsku državu… i koji si se brinuo da uvijek bude kruha u zemlji, te da nema bolesnih i nemoćnih…!
Naravno, ljudima se hoće takvoga koji ih rješava svih ovozemnih i političkih problema. Zato, kad je Isus, začudo, bio nestao nakon što je umnožio kruh i ribice, došli su ga tražiti (Iv 6, 24-35). Naime, da Isus nije sve to bio učinio, tko bi mario za onim što je on propovijedao i naučavao? Jasno je, dakle, što znači pitanje koje su ti ljudi uputili Isusu: „Učitelju, kad si ovamo došao?“ Oni se zanimaju za Isusa ukoliko im on može ispuniti njihove ovozemne i političke želje i zato ga ne žele izgubiti iz vida.
Tražite me… što ste jeli od onih kruhova
Isus ne okoliša. Na njihovo pitanje kad je onamo došao s bolju u duši on odgovara: „Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ S gorčinom u srcu Isus primjećuje da većini od njegovih slušatelja nije bilo stalo do njegovih riječi i do njegova nauka. To je ona nevolja tolikih proroka koji govore, naviještaju, potiču, opominju, prijete, ali počesto nalaze na „tvrdovrate“ kojima je samo do kruha i igara i do političke premoći.
Radite, ali ne za hranu propadljivu
Isus ih opet strpljivo poučava. Veli: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.“ Naime, Isus, očito, nije protiv kruha, niti protiv materijalnoga blagostanja. Konačno, upravo je on liječio i umnožio kruh, upravo je on i mrtve uskrišavao. No, Isus želi pomaknuti naglasak s tih izvanjskih učinaka. Naime, sva čudesa koja je Isus činio bila su tek znak onoga drugoga, što je temeljno, važno i jedino bitno. U ono su vrijeme to tek rijetki shvaćali. A kasnije, kada je sišao Duh Sveti, „sjetiše se učenici“ svih njegovih riječi i značenja svega onoga što je učinio. Shvatili su, tako, da je umnoženi kruh, baš kao što je to bila mana u pustinji, tek znak one hrane koja ostaje za vječnost, znak euharistije, euharistijskog Isusa koji se za nas predaje i čije otajstvo slavimo svaki puta na svetoj misi, osobito onoj nedjeljnoj.
Za što mi radimo?
Gdje mi sebe tu vidimo? Postavimo si, evo, jedno još teže pitanje: Zašto smo mi kršćani? Zašto dolazimo na misu? Zašto se molimo? Zbog Isusovih obećanja ili zbog njega samoga? Evo primjera. U moralnoj teologiji razlikujemo nesavršeno i savršeno pokajanje. Nesavršeno pokajanje potaknuto je strahom od vječne kazne, a savršeno pokajanje potaknute je iz ljubavi prema Bogu i iz žalosti što smo Boga iznevjerili. Kako mi danas stojimo pred Isusom? Samo iz sebičnih razloga? Samo zbog toga da uspijemo u školi, u poslu, u karijeri? Samo zato da sačuvamo zdravlje svoje i zdravlje svoje obitelji? Samo zato da zavlada mir i red u našoj domovini i u cijelom svijetu? Ili ipak, malko, malčice stojimo ovdje pred Isusom jer ga volimo? Jer smo mu zahvalni. Jer smo svjesni koliko je za nas učinio i koliko čini. Jer smo svjesni koliko je ispravan i pravi put, put njegovih evanđeoskih naputaka.
Budimo ljudi. Budimo zahvalni. Zahvalimo Bogu danas na ovoj euharistiji. I zamolimo ga da nam podari dar zahvalnosti. Prema njemu i prema svakom čovjeku.
