18. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Kako razlikovati nešto istinsko od nečeg ispraznog? Ono što je isprazno može ispuniti čovjeka ushićenjem i velikom radošću, ali samo određeno vrijeme, da bi na koncu čovjek shvatio da ga to ne ispunjava trajnim zadovoljstvom. To su sve ovosvjetske radosti, ako bi se čovjek samo na njih usredotočio. Naprotiv, ono istinsko, ono trajno i istinito, to su one vrednote koje zauvijek ostaju i čovjeka ispunjaju dubokim mirom, makar nas to koštalo i napora i odricanja. To su svakako strpljivost, dobrota, praštanje, jednostavnost, to je ljubav. Bog nas danas poziva da odbacujemo ispraznost, a prianjamo uz sve ono što je dobro i plemenito. Pokajmo se za sve naše ispraznosti.

  • Gospodine, ti si sve ni iz čega stvorio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si na zemlju donio oganj ljubavi Božje. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas činiš dionicima kraljevstva tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Koje god oko sebe vidimo zlo, pomišljamo u svojoj ludosti: „Ne, to se mene ne tiče.“ Ili: „To se meni ne može dogoditi.“ Mi ako malo i popijemo, nikad nam se neće dogoditi da nekoga na cesti ubijemo. Ako se tu i tamo malo „snađemo“, nikad nam se neće dogoditi korupcija i pljačka. Ako smo malo nemarni u odgoju svoje djece, nama se nikad neće dogoditi da se naše dijete počne drogirati ili da upadne u neki kriminal… A u biti, sve se nama može dogoditi. I kada nabrajamo onih sedam glavnih grijeha, od kojega smo od njih imuni i zaštićeni sto posto?

Eto danas je govor o ispraznosti i o ispraznom stjecanju bogatstva. Hajde, pokušajmo ovoga puta izbaciti iz glave misao: „Ja nisam takav, to se meni ne može dogoditi“, pokušajmo otvorena srca razmisliti, što Gospodin svakome pojedinom od nas govori po svojoj riječi koju smo čuli u današnjim čitanjima (Prop 1, 2; 2, 21-23; Kol 3, 1-5.9-11; Lk 12, 13-21).


Sve svoje mora ostaviti


Evo ljudske muke. „Čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve svoje mora ostaviti čovjeku koji se oko toga nije trudio“. Zar nije to strašno? Vjerojatno i sami poznajemo neke primjere. Čovjek svoje zdravlje ostavi i trudi se cijeloga života teško radeći i mučno stječući. I ostvari u svome životu i kuću i vikendicu i račun na banci i dobar posao. I onda njegov nasljednik ne zna i ne želi to cijeniti, nego to malo po malo upropasti i uništi. Govorilo se u Slavoniji u stara vremena da tri naraštaja seljaka mučno stječu svoje bogatstvo, kupuju zemlju i stoku, izgrađuju kuće i staje i onda četvrti naraštaj – unuk ili praunuk prometne se u „bećara“ i kao onaj Đuka Begović iz hrvatske literature sve potroši i svede na ništicu trud tolikih naraštaja. A kolike su mučne dane oni provodili na njivi, kako su ljuto štedjeli i teško radili… Eto, to je jedna od gorčina stjecanja i bogatstva. Kakvo god bilo, može i nestati: „Kako došlo, tako prošlo“. I to je ispraznost i velika nevolja, veli današnje prvo čitanje (Prop 1, 2; 2, 21-23).


Čak mu ni noću srce ne miruje


Nadalje veli današnje prvo čitanje: „Svi su čovjekovi dani muka i poslovi njegovi jad; čak mu ni noću ne miruje srce.“ Kako je to strano. Oni koji su barem malo ušli u svijet poduzetništva, znaju jako dobro kako je sve nesigurno. Jer, moja tvrtka, moji poslovi mogu ići jako dobro, ali već sutra se može dogoditi nešto nepredviđeno, tako da se sve može staviti u pitanje. I čovjek je neprestano u brizi. Pa i u našim obiteljskim računima. Čovjek digne kredit, a onda je u tjeskobi, jer što ako izgubi posao, a kredit ostane? Što ako mu se nešto dogodi, pa da kredit ne može vraćati. Koliko smo se puta zbog toga vrtjeli u krevetu ne mogavši zaspati? Briga je to. Konačno, čovjek puno toga stekne, a ne može u tome uživati, jer više nije mlad, pa se pokaže duboko istinitom ona poslovica koja veli: „Čovjek potroši zdravlje, da bi stekao imutak, a onda daje sav svoj imutak za zdravlje.“ A što reći o onima koji su svoje zdravlje i svoj život ostavili na gradilištima u Njemačkoj, da bi u svome selu napravili čestitu kuću, uzorno obiteljsko imanje, sve najbolje i sve najplemenitije u kući i u dvorištu? A onda došao rat i sve je nestalo. Mučno je stjecati, a još mučnije zadržati stečeno. „I to je ispraznost“, veli naše prvo čitanje.


Bogatiti se u Bogu


U današnjem evanđelju (Lk 12, 13-21) Isus nas poučava govoreći: „Klonite se i čuvajte svako pohlepe.“ Nije, dakle, riječ jednostavno o dobrima ovoga svijeta, nije problem ni u bogatstvu, ako ćemo to baš tako nazvati. Problem je u pohlepi. Ako danas smatramo da je normalno imati neke kućanske uređaje, automobil, mobitele, mikrovalnu pećnicu i ne znam što već u kući i oko kuće, neka bude i toga. Međutim, riječ „pohlepa“ ukazuje na nešto drugo. Ukazuje na usredotočenost na takva dobra. Ukazuje na to da čovjek zaboravlja druge, ljudske i duhovne vrijednosti. Pohlepan čovjek uglavnom vidi samo stjecanje, dobitak, zaradu, provod. I onda Isus pripovijeda prispodobu o čovjeku koji je mislio da će biti sretan i presretan bude li u nove žitnice zgrnuo sva svoja bogatstva. Međutim, budući da tome čovjeku još iste noći dolazi smrt u pohode, što mu vrijedi bogatstvo. Zato Isus veli: „Klonite se svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje.“

Upravo to želimo za sebe. Bog nam je dao da obrađujemo ovu zemlju i „sebi je podložimo“. Bog nam je dao razum i sposobnosti da mudro upravljamo bogatstvima ove zemlje. Zato je svaki napredak suradnja s Božjim stvaranjem i na svoj način znak Božje brige za ovu zemlju. Hvala Bogu da ne moramo onako mučno sve ručno raditi na poljima, da ne moramo pješačiti, da imamo lijekove za tolike bolesti. Hvala Bogu i za škole i bolnice i ceste i automobile i svu moguću tehniku. Hvala Bogu i za toplinu doma i za ukusnu hranu i pristalu odjeću. Hvala Bogu i za mogućnost zabave i odmora. Ali, u isto vrijeme ne želimo da nam to bude najvažnije. Ono prvo oko čega se trudimo jest poštovanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Odnosno, ne želimo da zbog brige oko ovozemnog napretka zaboravimo ili zanemarimo sve ono što nam je sveto i važno. To je ljubav prema Bogu i bližnjemu i izbjegavanje svake zloće, pohlepe. Ne bismo htjeli da naš bog i naša religija postane ovozemno bogatstvo, slava, nadmetanje, trka za moći i društvenim utjecajem. Jer, veli nam današnja Božja riječ: Sva ta slava jest prolazna i ako samo za njom idemo, ona je isprazna i ostavlja gorčinu u ustima i srcu. Jer, veli nam sveti Ivan Apostol: Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“