Nedjelja, 19 rujna

19. nedjelja kroz godinu (B): Sin Josipov


Čitanja: 1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51


Određeni mediji daju razumjeti kako sinovi i kćeri poznatih glumaca moraju biti glumci ili barem neke glamurozne osobe. I onda – što je zapravo strašno! – nekome se kao posebna kvaliteta navodi da je urbani dečko ili urbana cura, za razliku od seljačina. Jako je važno odakle si, koja ti je društvena pozadina, u kojem ministarstvu sjedi tvoj ujak. Ako toga nemaš, jako ćeš se teško probijati na društvenoj ljestvici. A evo, povijest pokazuje nešto drugo. Nikola Tesla je rođen u malenom selu, a školovao se, zamislite, u Hrvatskoj, kasnije u Austriji, a ne na Oxfordu. Einstein je ponavljao razred, Matoš je imao nedovoljnu ocjenu iz hrvatskog…

Ni Isus nije bolje prošao. U Ivanovu evanđelju čitamo: „Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: ‘Ja sam kruh koji je sišao s neba.’ Govorahu: ‘Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: Sišao sam s neba?’“ Njegovi su protivnici bili uvjereni da Isus ne može biti pravi prorok – pogotovo ne Mesija – jednostavno zato što im je bio previše običan. Poznavali su ga od djetinjstva i znali su njegovu obitelj. Običan dečko iz Nazareta, pa se sad nešto pravi važan… Rekli bi kajkavci „Kaj god!“

Upravo tako. Predrasude nam svakodnevno zamućuju pogled. U novinama prvo pogledamo tko je nešto rekao, a nakon toga površno pročitamo ono što je rekao. Ako nešto kaže taj-i-taj, onda odmah znamo da to nema posebnu vrijednosti ili da je to zlonamjerno ili je rečeno ili učinjeno s nekom prikrivenom namjerom. Dočim, obratno, ako nešto rekne ili učini netko tko je važan u našim očima, to je uvijek i dobro i ispravno. I tako zamućujemo svoj pogled, zatiskujemo uši i zatvaramo svoje srce za tolike dobre riječi i geste običnih, neznatni ljudi ili onih iz nekog drugog tabora. Ne vidimo i ne cijenimo dobru volju, dobronamjernu riječ i pogled pun razumijevanja i ljubavi onih s kojima živimo. Važnije nam je mišljenje naše ekipe.

Ima proroka među nama. Ima dobrih i dobronamjernih ljudi. Potrebno je samo spustiti pogled s nekih umišljenih veličina. Ono što je obično i što izgleda kao stara priča, možda je to upravo ono što nam treba: na primjer pouzdanje u Boga i molitva, o čemu nam je govorila naša baka. Sve smo to čuli, sve to znamo još s vjeronauka, sve to može izgledati kao stara priča, pa ipak to može promijeniti naš život. Veličina je u jednostavnosti, kako veli Pismo: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje svoju milost“. Drevan je to put. I siguran.