Srijeda, 16 lipnja

2. korizmena nedjelja (A): Idi iz zemlje svoje


Čitanja: Post 12, 1-4a; Ps 33, 4-5.18-20.22; 2Tim 1, 8b-10; Mt 17, 1-9


U Knjizi Postanka govori se o Abrahamovom pozivu, odnosno o tome kako je on postao praocem Židova i Arapa. Abraham je živio u gradu koji se zvao Ur, u današnjem Iraku, kada ga je Bog pozvao da se preseli u zemlju Kanaan, današnji Izrael. Bog govori Abrahamu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti.“ Međutim, valja uzeti u obzir da je – prema Bibliji – u tome trenutku Abrahamu već sedamdeset i pet godina. Obećava mu Bog novu zemlju i brojno potomstvo tako da će od njega nastati nov i velik narod. Izgleda stvarno puno. Međutim, Abraham je već starac. Kako da čovjek u tim godinama započne posve novi život u tuđoj zemlji? Kako se čovjek u toj dobi može nadati potomstvu? Osim toga, u ono vrijeme biti stranac u tuđoj zemlji bilo je osobito teško. Čovjek nije mogao osjećati nikakvu sigurnost. U ondašnjem društvu nisu postojali zakoni o zaštiti azilanata, o zaštiti manjina, nije bilo nikakvih socijalnih programa. Međutim, Abraham se pokazao izuzetnim čovjekom. Vjerovao je Bogu da je moguće ostvariti ono na što je pozvan. Baš zato Novi zavjet naziva Abrahama „ocem naše vjere“. Iako je bio čovjek u godinama, te iako mu je žena bila nerotkinja, Abraham se upućuje u zemlju u koju ga Bog poziva vjerujući pri tom da će mu Bog podariti potomstvo. Kasnije će to Pavao komentirati riječima: „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih“.

Mi, za razliku od Abrahama, često nismo ni svjesni svoje vlastite snage i sposobnosti. Čovjek u određenim prigodama može učiniti ili podnijeti puno više nego što bi ikada mogao zamisliti. To mogu posvjedočiti oni koji su prošli rat. Čovjek vjernik vjeruje da je sva ta snaga od Boga – baš kao u Abrahamovom slučaju. On je stvarno došao u Obećanu zemlju i stvarno postao ocem velikog naroda. Možda je upravo korizma trenutak da se prenem i odvažim učiniti što već mjesecima ili godinama odgađam. Naravno da sam u stanju riješiti se nečega što me tišti. Naravno da mogu – samo ako želim – prestati pušiti ili se riješiti drugih, možda i većih, ovisnosti. Osim toga mogu – što je puno važnije! – izgraditi zdravije odnose u vlastitom braku i obitelji, mogu se izmiriti sa svojim rođenim bratom. Mogu biti odgovorniji na poslu, ljubazniji s ljudima s kojima živim u susjedstvu ili s kojima radim. Mogu se kloniti ogovaranja, osuđivanja drugih. Mogu biti uviđavniji, smireniji, strpljiviji. Unatoč svojim godinama, unatoč svojim ljudskim ograničenjima, ja sam kadar okrenuti novu stranicu u svome životu. Mogu postati drugačiji, mogu postati bolji čovjek. Bog koji je dao snage Abrahamu daje je i svakome od nas. Možda toga nismo svjesni, možda Boga i ne osjećamo u svome životu. Ali on je tu. Strpljiv, velikodušan, dobrohotan.