Petak, 3 prosinca

2. korizmena nedjelja (A): Nikomu ne kazujte


Čitanja: Post 12, 1-4a; Ps 33, 4-5.18-20.22; 2Tim 1, 8b-10; Mt 17, 1-9


Druge nedjelje korizme uvijek čitamo izvješće o Isusovu preobraženju. Ove je godine to iz Matejeva evanđelja. Događaj znademo: Isus je na jednu visoku goru sa sobom poveo Petra, Ivana i Jakova. I tada se dogodilo nešto posebno. Isus se preobrazio pred njima: pokazao se pred njima u nebeskoj sjajnosti u društvu s Mojsijem i Ilijom. Poseban je to osjećaj i poseban doživljaj, neopisiv i izvanzemaljski. Evanđeoski opis je kratak: “I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.” To je samo slika i blijedi pokušaj opisa onog posebnog, neopisivog doživljaja i iskustva koje su imala ta trojica apostola. Sve do tada poznato učinilo im se običnim i nevrijednim prema tim nebeskim doživljajima.

Razumljivo je, dakle, da je Petar bio sav izvan sebe, oduševljen ovim neviđenim i neopisivim događajem. I, spontan kakav je već bio, uzima riječ govoreći: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.”

To je ono, hoće nam se ljepote, hoće nam se posvemašnjeg uzdizanja iznad naših tjeskoba, dvojbi, nevolja, nesreća i križeva.

Isus ne čini onako kako mu Petar predlaže. Kad je nebesko viđenje završilo, on silazi s učenicima s gore i pripominje: “Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.”

Eto to. Ako govori o uskrsnuću, znači da uključuje i svoju smrt. Isus želi svoju gorku čašu ispiti do kraja prije nego što konačno i neopozivo uđe u nebesku slavu. A ovo viđenje je učenicima samo znak i predokus one slave koja očekuje i njega i njih.

Tu smo i mi. I nama koji put Gospodin dade da u nekoj prilici osjetimo predokus nebeske slave. Bilo je trenutaka kad smo na poseban način osjetili i Božju ljubav i ljubav naših bližnjih. Tada smo nekako lebdjeli, okruženi oblacima pažnje, miline i ljubavi. Bilo je to naše uspinjanje na Goru preobraženja.

A onda nam Gospodin veli da nam valja sići s te gore, i nositi svoj križ do kraja. Ovo je bio tek predah i predokus. Zato nam i naše nevolje i naši križevi u svjetlu ovog iskustva po Gospodnjoj riječi postaju slatki i laki. I još nešto. Za razliku od ovog evanđeoskog opisa, dat će Bog nama još pokoje iskustvo uspinjanja na Goru preobraženja. Jer nas Bog uvijek prati svojim milosnim pogledom.