2. korizmena nedjelja (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Ima ljudi koji u novinama prvo pogledaju crnu stranicu. Međutim, ima onih kojima su toliko dodijale senzacionalističke loše vijesti, da čitaju samo dobre vijesti. Čak ima nekih glasila i televizijskih kanala koji donose isključivo dobre vijesti. Kakav god bio naš stav o tome, znamo dobro da u našim životima ima i nevolja i nesreća. Bog nas nije od toga poštedio, kao što ni svoga Sina nije poštedio od muke i smrti. Međutim, Bog u Kristu daje puni i pravi smisao našim patnjama. Da bismo bili dostojni toga Božjega spasenja i nade u Kristu, zamolimo Gospodina da nas oslobodi od svih loših djela i misli.
- Gospodine, ti si nagradio vjeru svojega sluge Abrahama i učinio ga praocem naše vjere. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti nas činiš dionicima svoje patnje, da bismo bili dionicima i tvoje proslave. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da ti, poput tvoga Sina, ostanemo vjerni u svim životnim nedaćama. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Svećeniku je koji puta veoma teško tumačiti Božju riječ. Takav je, na primjer, govor o strpljivom nošenju križa. Ako je nekome najbliži član obitelji poginuo u ratu, ako je netko doživio obiteljsku tragediju (a koliko ih danas ima!), ako netko trpi zbog teško poremećenih obiteljskih i bračnih odnosa, onda takav čovjek može (s pravom?) reći: „Župniče, kako Vi možete znati kako je čovjeku kojemu je poginulo dijete?“ Doista, nije mi lako govoriti. Toliko puta. A onda velim, sebi i vjernicima, da ja ne naviještam svoju riječ, nego Božju. A vjerujemo i želimo vjerovati da je Božja riječ istinska, prava, spasonosna.
Uzmi svoga sina
U današnjem prvom čitanju (Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18) možemo vidjeti kako koji puta znade biti strašna Božja riječ. Upravo tako. Strašna. Znamo povijest. Bog je Abrahamu, starcu bez djece, obećao da će mu se roditi sin. Znademo kako je i danas duboka čežnja bračnih parova bez djece… I evo, posebnom se Božjom milošću Abrahamu rodio sin Izak. Kad je Izak već bio dječak, čuli smo kako Bog od Abrahama traži da mu žrtvuje upravo svoga sina. Te su riječi zacijelo razdirale Abrahamovo srce. Čuli smo, Bog veli: Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš… pa ga prinesi kao žrtvu paljenicu. Sina. Jedinca. Onoga kojega Abraham ljubi. Njega treba žrtvovati. Možemo li zamisliti da bi Abrahama išta drugo toliko pogodilo? Tko može razumjeti, zašto je Bog upravo to od Abrahama tražio? Znamo, samo nam čitanje veli da je time Bog htio iskušati Abrahamovu vjeru. Međutim, nije li Bogu sve jasno i bez kušnje? Prema tome, ne možemo znati i razumjeti one zadnje razloge ovakvog Božjeg postupka. Tko bi i u čemu mogao suditi i prosuđivati Božje naume i postupke?
Koji puta nam se čini da je ovo pisano upravo za nas. Tragedija i nesreća ima toliko… Pogotovo sada kada su nam dostupne vijesti iz cijeloga svijeta. I toliko puta duboko u sebi osjećamo vatru onoga pitanja: Bože, zašto? Što nam je činiti? Kao prvo, ovdje na zemlji nikada nećemo moći dokučiti, shvatiti, razumjeti… Tko je, na primjer, na dan Isusove muke i smrti mogao dokučiti Božji naum i vidjeti Božju ljubav? Pa ipak, znamo i vjerujemo da se Bog upravo toga dana na poseban način proslavio u svome Sinu… Dakle, uzaludno će nam biti umovanje i teološko obrazlaganje i mudrovanje. Možemo tek s apostolom reći: O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom? (Rim 11,33-34). Drugo, mi samo u poniznosti i ljubavi možemo i trebamo prihvaćati ono što Bog dopušta da se događa u našim životima. To je koji puta izuzetno teško, za to nam koji puta treba puno vremena, pa i nekoliko godina, ali to je jedini put mudrosti i spasenja.
Bog ni svojega Sina nije poštedio…
Evo nam u tome smislu utješne riječi iz današnje poslanice (Rim 8, 31b-34). Pavao veli: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? To je naša stvarnost. Vidjeli smo kako je Bog, na koncu, ipak poštedio Izaka. Znamo iz Svetoga pisma kako je Bog u Egiptu poštedio prvorođence svoga naroda. Međutim, kada je u pitanju njegov jedinorođeni i utjelovljeni Sin, Isus Krist, Bog ga ne pošteđuje, nego njega, svoga Sina, žrtvuje i predaje za sve nas. Rekosmo maloprije kako ne možemo do kraja dokučiti Božje naume kada vidimo nevolje i tragedije. Međutim, upravo po tome da Bog za nas predaje svoga Sina vidimo da u Bogu sve ima smisla te da će i naše nevolje, muke i umiranje sjediniti s Kristovim patnjama, da bismo onda i mi bili suproslavljeni u nebeskom kraljevstvu. Jedno sigurno znamo: Bog i hoće i može – u svojoj ljubavi – sve naše nevolje okrenuti na dobro. Ja ne mogu do kraja dokučiti kako i zašto i zašto baš na takav način vodi moj život, ali vjerujem da Bog vodi povijest svakoga od nas, kao što je do slave uskrsnuća proveo svojega Sina. Čuli smo, veli Pavao, ako je Bog za nas predao svojega Sina, kako nam onda s njime neće sve darovati? To je naša nada i naše pouzdanje u svim životnim nevoljama. Samo tako naš život – koliko god težak i naporan bio! – ima svoga smisla, svoje ljepote, samo će tako naš život biti ispunjen dubokom i istinskom radošću.
Lice mu kao u anđela
Današnje nam Evanđelje (Mk 9, 2-10) do kraja podiže i nadu i radost. Isus se uputio prema Jeruzalemu gdje ga čeka muka i smrt. I na tome putovanju se s izabranim učenicima uspeo na brdo i preobrazio se pred njima. Učenici su mogli vidjeti tračak, sliku njegove nebeske proslave. Neopisiv je taj događaj, ali su učenici pojmili da su čuli i vidjeli nebeske stvari. Pogledajmo. I kad ne bi bilo vječnosti i vječnoga života, Božje bi zapovijedi imale smisla. Tako u svakom društvu i u svim uvjerenjima ima smisla zapovijed Poštuj oca i majku, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno… Međutim, priznajmo, kada bismo bili uvjereni da nema vječnosti, kolikim bismo žarom provodili te zapovijedi? Temelj naše vjere ipak jest vjera u vječni život. U tome svjetlu onda vidimo duboki smisao vršenja zapovijedi i prihvaćanja životnih nedaća. Upravo tako govori Pavao u istoj poslanici Rimljanima: Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. (Rim 8,18).
Isus se preobrazio. I Očev glas je za nj posvjedočio: Ovo je sin moj. Ljubljeni! Znamo i vjerujemo, braćo i sestre, da je Krist umro i uskrsnuo upravo zbog toga da bismo mi postali prava djeca Božja. Zato i nama Bog progovara: Ovo je sin moj. Ljubljeni! Ovo je kći moja. Ljubljena! Zato ne malakšemo i ne očajavamo. Božja smo djeca, Božja baština. Pa onda vedro nosimo i podnosimo svoje nevolje i svoje križeve. U Božjoj su ruci naše namisli, naši životi i svekolika ljudska povijest. A Bog je naš Otac. On nas ljubi i otvara nam vrata raja. Zato je na nama danas da onda svim srcem i nastojimo živjeti kao njegova djeca vršeći njegove zapovijedi i podnoseći tegobe života.
