Ponedjeljak, 6 prosinca

2. korizmena nedjelja (B): Tko će protiv nas?


Čitanja: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10


Tko to ima moć učiniti me nesretnim? Tko to može mene „ujesti za srce“? Tko me to može poniziti, obezvrijediti? Samo onaj kojemu ja to dopustim. Bilo je ljudi koji su u najneljudskijim uvjetima u logorima i tamnicama itekako zadržali svoje dostojanstvo, svjesni da ono duboko ljudsko u njima nitko ne može uništiti.

Pavao je to itekako razumio. Puno je toga u životu prošao, kako sâm svjedoči: pretrpio je batine, kamenovanje, šibanje, brodolom, naporna putovanja, opasnost od razbojnika, glad, žeđ, studen, siromaštvo, podmetanja sa strane lažne braće… Međutim, zbog svega toga uopće nije pao u tjeskobu. Veli: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Imao je očito u sebi duboku vjeru da živi u skladu sa svojom savješću te da ide putem koji mu je Bog odredio. Duboki je mir bio u njemu. Nije se opterećivao nevoljama. Smatrao je da Bog jednostavno dopušta nevolje i nedaće koje su ograničene ovim vremenom i ovim prostorom. I onda nastavlja: „Ta Bog ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“

Ono što se obično naziva ljudskim dostojanstvom, vrijednošću i silnim bogatstvom svake ljudske osobe, za kršćane je zapravo vjera da Bog – unatoč svim nevoljama, strahotama i nepravdama – vodi naš život, baš kao što je vodio život Isusa Krista, koji je, istina, od ljudi bio odbačen i osuđen, ali je bio proslavljen baš zato što je bio vjeran Bogu i svome poslanju. I danas, oni koji imaju tu vjeru, uživaju duboki mir. Tko to ima snagu mene učiniti nesretnim? Moj mir i moja sreća je u meni, pogotovo ako vjerujem da sam u miru s Bogom. Uzaludan je čovjekov trud da ispred sebe (ili ispred svoje djece) ukloni sve zapreke, i učini da mu svi ljudi budu skloni. Mudrije je čovjeku poraditi na tome da on sâm bude čvrst, da pronađe ljepotu i vrijednost vlastitoga života, da potraži onaj mir koji dolazi iznutra, odnosno – u konačnici – od Boga. To je razlog zašto su toliki veliki (duhovni) ljudi živjeli neopterećeno, bez tjeskobe i mržnje. Sjetimo se blaženoga kardinala Stepinca! Takvi su ljudi u jednostavnosti srca doista činiti dobro onima koji ih progone, jer ih pokreće onaj duboki nutarnji mir. Vrijedilo bi taj mir tražiti i po njemu živjeti.