2. nedjelja došašća (B) – homilija

Uvod i pokajnički čin

U prometu uglavnom slijedimo znakove i putokaze, da bismo putovali sigurno i da ne bismo zalutali. Kada kupimo neki aparat, slijedimo uputstvo za uporabu. Ako smo razboriti, slijedimo i preporuke liječnika. A evo, danas nam Božja riječ govori o glasu koji je najvažniji i kojega bismo trebali slijediti. To je glas Božji koji nas poziva na obraćenje, na razboritost i milost. Htjeli bismo danas na poseban način čuti, razumjeti, prihvatiti i primijeniti Božju riječ, Božji glas i u riječi koju ćemo čuti i u otajstvima koja ćemo slaviti. Zato ćemo skrušena i jednostavna srca zastati na trenutak i zamoliti Gospodina da ukloni od nas svaki grijeh koji nam priječi da njegovu riječ čujemo i prihvatimo.

• Gospodine, tvojom je riječju sazdan svemir. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si vječna Riječ Očeva. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da živimo od svake riječi koja dolazi iz tvojih usta. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

U svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo Joseph Ratzinger donosi priču kako je u jednom putujućem cirkusu izbio požar. Ravnatelj je jednoga klauna koji je već bio obučen za predstavu poslao u selo da pozove ljude u pomoć, jer je postojala opasnost da se vatra proširi i na selo. Međutim, seljani su mislili da se klaun šali, samo da bi ljude doveo na cirkusku predstavu. Što ih je on više uvjeravao da se ne šali, oni su se sve više smijali i zabavljali uvjereni kako klaun savršeno glumi uplašenoga čovjeka. Veli priča, da su zbog te nevjere na koncu izgorjeli i cirkus i selo.

Koliko je takvih slučajeva bilo u povijesti država i naroda, ali i u povijesti mnogih obitelji i mnogih ljudi! Mudri su ljudi opominjali i pokazivali ispravan put, a mnoštvo ih nije ozbiljno shvaćao. Smatrali su ih cirkusantima i sanjarima. Tek bi kasnija povijest pokazala, koliko su bili dalekovidni. Kasnije, kad je šteta već bila učinjena… Bilo je, nadalje, mudrih ljudi, koji su povijesne sukobe pokušavali riješiti miroljubivim načinom, ali su bili glasniji oni koji su željeli rat. Bilo je razboritih ljudi koji su savjetovali da je potrebno strpljivosti, praštanja, poniznosti i ljubavi da bi se brak sačuvao i unaprijedio. Ali ne. Supružnici su ustrajavali u svome inatu, u svojoj uvrijeđenosti, u svojoj zluradosti, što se gorko osvetilo i njima i njihovoj djeci. Kasnije su i sami uvidjeli, koliko je to bilo ludo. A, eto, onda kada su mogli, nisu poslušali razborita glasa.

Ja sam glas koji viče

Danas smo u prvom čitanju (Iz 40,1-5.9-11) čuli kako prorok Izaija govori: Glas viče: Pripravite put Gospodinu u pustinji. To proroštvo danas evanđelist Marko primjenjuje na Ivana Krstitelja (Mk 1,1-8). On je taj glas koji viče iz pustinje.

Ivan je bio siromašan čovjek, isposnik. Boravio je u pustinji i pozivao na obraćenje. To je jednostavna, a tako važna poruka za nas. Glas nas zove iz pustinje. Pustinja je mjesto sabranja, mjesto molitve, mjesto gdje čovjek Boga traži. To onda znači da treba imati i uha i volje i srca da se taj glas uopće čuje, pa onda i prihvati. Jer, oduvijek je tako bilo, a danas još i više, da su drugi glasovi puno jači, blještaviji, oku primamljiviji… Pogledajmo, na primjer, samo neke emisije na televiziji. Traži se “zvijezda”. Poruka je jasna: budi lijep, mlad, uspješan, budi obožavan, budi bogat, budi slavan, budi prvi… Pa je, onda, naravno, preko specijaliziranih emisija, jako važno znati što čine oni slavni, kako se oblače, kamo putuju, što govore, s kime su bili viđeni…

Glas Božji, naprotiv, jest onaj iz pustinje. Takav je bio i naš Gospodin Isus. O njemu prorok govori: Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima (Iz 42,2). Koliko god mi imali vjeronauk u školama, koliko god mi mogli pratiti misu na televiziji, u ovome su svijetu uvijek bučniji oni koji nude jeftinu zabavu i ograničeni užitak. Zato danas zvuči staromodno (kao glas iz pustinje) kada govorimo o čestitosti mladih prije braka, kada govorimo o vjernoj bračnoj ljubavi, o čuvanju ljudskog života od njegova začeća. Možemo, nadalje, zvučati kao mračnjaci, kada govorimo da je zločin protiv čovjeka i čovječnosti manipulirati već začetim ljudskim bićima koji su za liječnike tek materijal za potpomognutu oplodnju. A znamo, ukoliko se taj materijal pokaže slabim, bit će uništen. Za ovaj je svijet ludost govoriti da to nije genetski materijal nego začeto i živo ljudsko biće. Može zvučati naivno i ludo, ako se stvarno zalažemo za istinsko poštenje u poslovanju… Možda to jest glas iz pustinje, ali je jedini glas koji dolazi od Boga i koji nam donosi mir ovdje na zemlji te vječni život s Bogom, izvorom svega dobra.

Pripravite put Gospodinu

Taj nam proročki glas danas govori: Pripravite put Gospodinu u pustinji. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Za onoga koji želi čuti i prihvatiti – savršeno jasno i ostvarivo. Valja nam pripraviti put Gospodinu u našemu srcu. Iz njega sve proizlazi. U njemu su udoline. To su one manjkavosti, to su naši propusti. To je naša lijenost, naša nezainteresiranost. Valja nam te praznine ispuniti svojim zauzimanjem, svojim čestitim radom, svojim dobrim djelima, naravno, započevši od svojih najbližih. Ima u našem srcu i brežuljaka. To su naše mane, naše zle sklonosti, naša oholost, srdžba, naši grijesi protiv bilo koje zapovijedi. Treba ih, uz pomoć Božje milosti, ukloniti. Tu su i krivine i hrapavosti. To označava one loše strane našega značaja. Možda smo skloni lijenosti, ogovaranju, oholosti, zavisti. Oznake našega karaktera treba usmjeriti prema dobru, a ne prema zlu. Tako ćemo pripraviti put Gospodinu, da njegov dolazak za nas ne bude uzaludan.

Nakon mene dolazi jači od mene…

Ivan je bio silan prorok. Veli današnje evanđelje: Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci. Pa ipak, veli Ivan: Nakon mene dolazi jači od mene (…) Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim. Ta se Ivanova riječ ostvarila među nama i sada se ostvaruje. Među nama je Isus, Sin Božji. Otkupljeni smo njegovom smrću i uskrsnućem, kršteni njegovim krštenjem, posvećeni i posvećivani njegovim Duhom u sakramentima u svetom bogoslužju.

To je snaga koja je u Crkvi, koja je u nama. Valja nam samo za njim posegnuti. Valja nam povjerovati Kristu i njegovu evanđelju, valja nam se odreći grijeha tražeći Boga u Crkvi, u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima u svakodnevnom životu.

Dao Gospodin da njegova riječ za nas ne bude uzaludna, nego da u našem srcu nađe plodno tlo, na spasenje nama i onima koji su s nama.