Četvrtak, 20 siječnja

2. nedjelja došašća (C): Glas viče u pustinji


Čitanja: Bar 5,1-9; Ps 126,1-2ab.2cd-3.4-5.6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6


Kada se veli da je nešto „glas vapijućega u pustinji“, onda se obično misli da je to razborit glas koji nitko ne želi čuti. A, evo, u vremenu došašća poslanje Ivana Krstitelja upravo se tako predstavlja: „Glas viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’“ Ivan je bio istinski prorok i pravi isposnik. Naviještao je Isusov dolazak. Bio je „odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom“. I stvarno, tih dana su mnogi došli k njemu i primali su od njega krst obraćenja u Jordanu. Osjetili su da iz njega izvire i istina i snaga pravoga života. Osjetili su da mogu promijeniti svoj život. Tako su i činili.

A danas? „Glas viče u pustinji…“ Sredstva društvenog priopćavanja i drečeće promidžbene poruke nude sve drugo samo ne pustinju (osim kao egzotično putovanja). Nudi se obilje, zabava, novi i novi proizvodi, mladost, ljepota, snaga, uspjeh… Već danas svi veliki trgovački centri – pa i naši trgovi – vrište u svim božićnim bojama, pri čemu je Božić, naravno, blještavilo boja, zvjezdice, „Djed Božićnjak“, zvona i – iznad svega – kupovanje poklona.

A evo, Ivanov poziv – poziv iz pustinje – kao i Isusovo evanđelje uporno govori da je kraljevstvo nebesko u nama. Tako u nama, u našoj se duši može nastaniti mir, nježnost, praštanje, radost, zajedništvo, pjesma, ljubav. Kada se čovjek – bar na trenutak – povuče u sebe, kada počne osluškivati i tražiti duhovne vrijednosti u sebi i u drugima, kada počne razmišljati – zašto ne i u molitvi? – o svome smislu vlastitoga života – to je povratak u pustinju. Treba nam te pustinje, tog ulaženja u sebe, te duhovne dimenzije našega bića.

Božić je pred nama. Blagdan je to Boga koji je postao čovjekom koji je postao dijete, koji se snizio do nas i našega srca. Božić bi trebao biti blagdan praštanja, zajedništva, solidarnosti, mira i ljubavi. Zato je važno da čovjek uđe u sebe, da potraži Boga u molitvi, u njegovoj riječi, u bogoslužju, u dobrim i čovjekoljubivim djelima. Samo takav pristup ispunit će nas mirom i radošću i učiniti božićne blagdane posebno radosnim iskustvom. Bez toga bi to bili tek dani jela, pića trošenja i – nakon blagdana – mamurluka i depresije. Došašće je poziv da u sebi otkrijemo onu duhovnu crtu. Da ne bude tek „glas vapijućega u pustinji“.