2. vazmena nedjelja (C): Prvi i Posljednji

2. vazmena nedjelja (C): Prvi i Posljednji


Čitanja: Dj 5,12-16; Ps 118,2-4.22-27a; Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20,19-31


Mnogim je ljudima tako važno biti prvi. U politici govorimo o „premijeru“, odnosno „prvom ministru“, govorimo o prvom mjestu na natjecanjima, o prvoj nogometnoj ligi. Govorimo o prvom, odnosno glavnom uredniku. Biti prvi! Nikad do kraja ostvarena čovjekova težnja. Redovito varljiva i nedohvatljiva. Koliko god se trudili, izmiče nam ono za čim težimo, a ako nam se i učini da smo nešto dohvatili, dobro znamo, neće trajati zauvijek. Godine prolaze, dolaze mlađi, a ja prelazim u drugi plan… A evo, Biblija to gleda iz drugačijeg kuta. U Knjizi otkrivenja Krist u viđenju ovako govori Ivanu: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova“. Prvi i Posljednji. Alfa i Omega. Početak i Svršetak! Isti apostol Ivan u prologu svoga evanđelja veli: „U početku bijaše Riječ… Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.“ Ta Riječ za kršćane jest Sin Božji od vječnosti, onaj koji je postao pravim čovjekom. Za kršćane je Krist jedini i apsolutni Prvak. Pa ipak, onaj po kome je sve i od kojega je sve, onaj koji u ljudskom tijelu ne prestaje biti Sin Božji, bio je podložan osudi, muci i smrti. Kaže: „Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova.“ Tko će dokučiti Božje putove? Tko od ljudi, pa bio to i najveći teolog, može razumjeti, zašto se s Kristom sve to trebalo baš tako zbiti? Muka, trnova kruna, odbačenost, smrt na križu? Zašto je to morao biti put do toga da postane Prvi? Kako to povezati s Bogom koji je svemoguć? Kako to povezati s Bogom koji je Ljubav? Zar nije mogao svoga Sina poštedjeti tih strahota? A evo, Krist je kroz smrt prešao u život da živi „u vijeke vjekova“.

Za one koji vjeruju u Krista ovo je bitno. Znaju da nikakvim svojim naporom ne mogu dosegnuti vječnost. Oni kroz Krista gledaju i na svoj život. Kaže Pavao da smo „subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo“. Krist je zalog naše nade i naše vječnosti. Eto zašto su kršćanski velikani s mirom i radošću podnosili životne tegobe. Budući da imaju vjeru u Krista, sve u njihovu životu ima smisao: radost i žalost, zdravlje i bolest, obilje i oskudica. Kristovo uskrsnuće jamstvo je i njihova vlastitoga uskrsnuća, ali i jamstvo mira i duboke nutarnje radosti u svakodnevnom životu, bez obzira bili u ovome svijetu prvi ili posljednji. Živjeti u toj nadi znači uživati trajni mir. Do vječnosti.