20. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

20. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin 


Ne možemo znati zašto Bog nekad čini prema našim molitvama, a nekada se događa da nam se dogodi suprotno od onoga za što vjerujemo. Evo. Nekada molimo za zdravlje, i Bog ga dadne, a nekada, međutim, zdravlja nema. Mi vjernici velimo da nas nekad Bog uslišava, a nekada nas ne uslišava. Tada velimo da nas kuša. Pitanje je, hoćemo li mu ostati vjerni u svakom slučaju. Kako god bilo, znademo da uvijek možemo računati na Božju dobrotu i milost, jer nas koji puta Bog upravo kroz naše nevolje vodi do spasenja. O tome nam govori današnja Božja riječ. Otvorimo se mudrosti njegove riječi, otvorimo se otajstvu Božjega spasenja i zazovimo na nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti ljubiš sva bića koja si stvorio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, navješćujući evanđelje ti si pomogao mnogim koji su bili u duhovnoj ili tjelesnoj nevolji. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti rado uslišavaš molitve svoga vjernoga puka. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zamislimo ovaj slučaj. Imali smo kod kuće velikoga posla: sredili dvorište, napravili veliko spremanje, sredili zimnicu, sve pospremili, oprali se, ručali i onda lijepo sjeli ili prilegli. Hvala Bogu, sve je gotovo. Sada imamo potpuno pravo na odmor. I onda, kako to biva, evo netko pozvoni na vratima. Treba mu nešto. Ili je jednostavno došao na kavu. I onda pomislimo: “E, sad si mi samo ti još trebao…” Često nam se to dogodi… U tome ni Isus nije izuzetak. Čuli smo danas.


Smiluj mi se, Gospodine!


Kad bi Isus propovijedao, redovito je oko njega bilo silno mnoštvo koje ga je slušalo, a mnogi su ga molili za zdravlje svojih bolesnika. Koji puta nisu imali vremena ni jesti. Zato je bilo stvarno potrebno da se i Isus i apostoli ponekad odmore. Tako danas stoji u evanđelju (Mt 15, 21-28) kako se Isus povukao u krajeve tirske i sidonske, gdje uglavnom nije bilo Židova i gdje su se mogli odmoriti. Međutim, dođe do njega jedna žena iz onih krajeva. Vikala je tražeći da Isus izliječi njezinu kćer. Rekli bismo, žena doista nije bila obzirna. Isus je umoran, došao se odmoriti i sada dolazi ona, tuđinka koja viče i ne da mira ni njemu ni njegovim učenicima. A tako im je bio potreban odmor. Možda su bili pomislili kako ih u tim krajevima ljudi neće prepoznati. Međutim, eto opet vike i galame, meteža i nemira!


Ne priliči uzeti kruh djeci


Ljudski govoreći, žena je došla u krivi čas. Isus je možda izgledao neraspoloženo i zlovoljno, ali je zapravo kušao tu ženu. Pravio se da ne čuje njezinu viku ni njezin vapaj. Njezino je zapomaganje bilo toliko silno i uporno, da su i učenici zamolili Isusu da joj pomogne, samo da je se riješe. Isus na to veli kako, današnjim rječnikom rečeno, on jednostavno nije nadležan za tu ženu jer je strankinja. Sada dolazi žena, i usrdno ga moli da joj pomogne. Isus ustrajava i ženi odgovara tvrdim riječima: “Ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima.” Za Židove je pas bio oličenje nečiste životinje. S tom životinjom Isus uspoređuje njezino dijete. To je bila stvarno tvrda kušnja. Mnogi bi se u tome trenutku uvrijedili i otišli ogorčeni. Ali ne i ta žena.


Velika je vjera tvoja!


Žena se, naime, ne da smesti nego mirno i pomirljivo odgovara da i psi jedu od ostataka sa stola. Ona, eto, moli samo jednu od tih mrvica. Ta što je to Isusu izliječiti jednog bolesnika, osobito jednu malu djevojčicu! Koliko snage, koliko upornosti, koliko ljubavi, koliko vjere pokazuje ta žena! Upravo je nevjerojatno što čini ljubav prema vlastitom djetetu!

Isus je ostao zadivljen. Pogledao je u oči tu ženu. Susreo se s njom i s njezinom mukom, ali na poseban način s njezinom majčinskom ljubavlju i njezinom vjerom. A upravo za vjerom ljudi Isus najviše žudi. Mogli bismo reći, Isus se skanjivao i kušao je tu ženu upravo zbog toga da bi u potpunosti došla do izražaja njezina silna vjera i velika ljubav. Zato Isus hvali tu ženu govoreći: “O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I bî tako.


Mi u Isusovu primjeru


Isus nam je prvi i najveći uzor. U njegovu liku promotrimo sebe. Kako često ne zamjećujemo čovjeka i njegovu potrebu. Vidimo samo sebe i svoje potrebe. I onda smo strašno strogi suci drugima, a ne sebi. Nadalje, kako veli narodna poslovica, lako je biti dobar sa susjedom s kraja sela. Znam li se zagledati u oči moga najbližega: u oči bračnog druga, svojega djeteta, svojeg roditelja, svoga brata ili svoje sestre, nekoga s kim živim i radim? Mogu li se uživjeti u muku onoga s kojim živim, s onim što njega boli, što njega zanima, što je njemu teško… Koliko mene boli bol drugoga čovjeka i koliko mi je stalo do toga da je umanjim?

Doista, kad bismo druge susretali kao ljude, kad bismo ih s ljubavlju i razumijevanjem gledali u oči, ne bi bilo teških riječi, ne bi bilo sljepoće za potrebe i suze onoga s kim živim iz sata u sat. Kad bismo tako postupali, ne bi čovjek samo tako čovjeka unesrećio… Vidimo sebe a ne vidimo duge.

Neka i nama Bog dade oči, uši, srce, riječ, djelo. Pa da susretnemo svoga bližnjega onako kako bismo htjeli da nas bližnji susreću. Pa da pogledamo svoga bližnjega onako kako bismo htjeli da nas bližnji gledaju. Pa da saslušamo svoga bližnjega onako kako bismo htjeli da nas bližnji saslušaju. Pa da strpljivo ljubimo svoga bližnjega onako kako bismo htjeli da nas bližnji strpljivo prihvaćaju i ljube. To je Kristov put.


Mi u liku žene Kanaanke


I žena Kanaanka lijep je primjer žene vjernice. Ne da se smesti. Jaka je u vjeri. Uvjerena je da je Isus neće odbiti. Takvi bismo i mi htjeli biti pred našim Spasiteljem. Stupamo pred našeg Gospodina s povjerenjem. Znamo da su njemu poznate sve naše nevolje, svi strahovi, sve strepnje i sva stremljenja. Znamo da nas Isus gleda u oči. I znamo da nam se hoće i može smilovati. Pitanje je samo koliko će nas dugo kušati, pitanje je samo hoće li nas Isus na drugačiji način uslišati. Neka i nama Gospodin dade vjere, nade i ljubavi te žene, pa da i mi možemo biti uslišani i nagrađeni.