Uvod i pokajnički čin
Mi rado i često govorimo o dobrostivom Bogu koji je ljubav i o Isusu koji nas do te mjere voli da je za nas dao svoj život. I to je točno. Međutim, upravo zbog toga što nas iskreno voli, Isus nikad ne daje lažne nade niti postupa pokroviteljski prema našim ludostima, nego nedvosmisleno pokazuje da je grijeh – grijeh, a zlo – zlo. Bog se ne daje zabljesnuti nekim našim nazovi-zaslugama. Bog gleda u srce. I uvijek milostivo prihvaća čovjeka koji priznaje svoj grijeh i traži milosrđe. I mi bismo danas htjeli čista srca proslaviti ova sveta otajstva. Zato ćemo se pokajati za svoje grijehe i propuste da bismo i mi zadobili Božje milosrđe i postali dostojni ovih svetih otajstava koje se spremamo proslaviti.
- Gospodine, ti si dobri Otac svih ljudi, Gospodine smiluj se!
- Kriste, došao si spasiti nas grešnike. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, pozivaš nas da u poniznosti smatramo jedni druge višima od sebe. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Puno se govori o raširenosti korupcije u našemu društvu. Toliko je to očito, da se nitko ne usudi to zanijekati. I nemojmo upirati prst u ovoga i onoga. Započnimo od sebe. Zar ne, kad god nam treba nešto učiniti u bilo kakvoj društvenoj ustanovi, redovito se prvo zapitamo poznamo li nekoga tko tamo radi. I onda se ide „preko veze“ ako je to ikako moguće. Makar mi kažemo da su to „male“ stvari i „sitne“ usluge, ipak mi tako, svjesno i nesvjesno, same sebe smatramo važnijima i većima od onih drugih i sebe izdižemo iznad njih. No, nije tako samo na društvenom planu. Čovjek vjernik spreman je tako i pred Bogom isticati svoje zasluge i tražiti neka povlaštena mjesta naprosto zato što pripada određenom društvenom, vjerničkom ili crkvenom krugu. I ovdje se povijest ponavlja. Naime, takvih je razmišljanja bilo i u Isusovo vrijeme.
Gospodine, otvori nam!
U svoje se vrijeme, dakle, Isus često morao boriti upravo protiv samouvjerenosti svojih sunarodnjaka. Oni su bili izabrani narod, njima je Bog govorio po prorocima. I stvarno, valja priznati zajedno s apostolom Pavlom, „oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove” (Rim 9,4-5). Prema tome, imali su na što biti ponosni. I to nitko ne želi osporiti. Međutim, Isus uporno govori kako to po sebi nije dovoljno. Naime, sve nabrojeno čime su se oni ponosili, bio je čisti Božji dar. A Bog traži njihov odgovor, njihovu suradnju. Bog je tražio od njih da svojim djelima pokažu i potvrde svoje izabranje i svoje dostojanstvo. Jednostavna činjenica da je netko pripadnik Božjega naroda za Boga nije dovoljna. Zato će takvi, po Isusovoj riječi, uzalud vikati: „Gospodine, Gospodine, otvori nam!“ Jer, veli Isus, kod Boga se ništa ne podrazumijeva. Kod Boga se ne možemo hvaliti nekim našim zaslugama zbog kojih bi nas on morao primiti u svoje kraljevstvo. Kod Boga je sve čista milost, potaknuta i oplemenjena našom suradnjom. Pred Bogom nema oholjenja niti zahtijevanja. Zato pred Boga čovjek može stupiti samo svojom poniznom molitvom.
Mi smo s tobom jeli i pili…
Sada dolazimo do onoga što spomenusmo na početku. Sve se to i nas tiče. Radi se o našoj vječitoj potrebi da se proguramo naprijed, da tražimo privilegiju i povlasticu, da se uzdižemo iznad ostalih. Kad tražimo neke naše privilegije i protekcije onda nastupamo samouvjereno. Ta, mi se znamo od djetinjstva, mi smo susjedi, mi smo „lege“, mi smo „pajde“, mi smo „kumovi“ i „rodijaci“ ili, kako smo to mogli pročitati u jednim dnevnim novinama, mi smo „jarani“, mi smo „svoji“, mi ćemo već to urediti među sobom, a za druge što nas briga! A čovjek koji tako razmišlja, spreman je tako razmišljati i pred svojim Bogom. Tako Isus pripovijeda (Lk 13, 22-30) kako će pred vratima kraljevstva neki Gospodinu govoriti: „Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima propovijedao…“ Međutim, ako u ljudskom društvu (osobito u nas u Hrvatskoj) to tako i može ići, to kod Boga, što bi neki rekli, „ne pije vode“. Isus tako opominje svoje sunarodnjake, Židove, da se ne pouzdaju previše u to što su članovi Izabranog naroda. To govore i proroci. Tako prorok Jeremija govori protiv onih koji se uzdaju u puku činjenicu da je među njima Gospodnji hram: „Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Jahvino! Svetište Jahvino! Svetište Jahvino!’ Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek“ (Jr 7, 4-7). Evo, Ivan Krstitelj prijeti farizejima i saducejima: „I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca“ (Mt 3,9-10).
Ne znam vas…
Gospodin će teškim riječima odgovoriti onima koji se budu pozivali na puku pripadnost određenom narodu ili vjeri ili nekom društvenom ili crkvenom položaju: „Kažem vam: Ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.“ Naravno, mi se u tim riječima možemo itekako pronaći. Zar ne da smo i mi skloni nabrajati i isticati neke naše ljudske i vjerničke zasluge. Rado spominjemo da smo iz katoličke obitelji, da smo u vjeri odgajani, da smo išli na vjeronauk, da smo primili sve sakramente, da smo bili ministranti, da smo pjevali u crkvenom zboru, da nam je jedna teta časna sestra, a očev stric svećenik… Hvalimo se time, kao da je u tome neka naša zasluga. Pa, Bog nam je dao da se rodimo i živimo u takvom okružju. Ako smo se tako rodili i u takvom okruženju živjeli, hvala Bogu. Međutim, to nije dovoljno. Nije dovoljno jer tako vele i proroci i Isus. Čuli smo kako Bog preko proroka Jeremije i preko Ivana Krstitelj poziva na dobra djela, na život u skladu s Božjim zapovijedima. Ako i naše društvo – nadajmo se da je tako – nastoji sve više iz svoje sredine ukloniti umišljenost i korupciju, to se u puno većoj mjeri treba očitovati i u našem vjerničkom, crkvenom životu. Čuli smo kako Isus toliko puta naglašava potrebu dobrih djela. Po tome i samo po tome ćemo biti vrednovani. A onda, prema Isusovoj riječi, kad učinimo sve što nam je bilo zapovjeđeno, možemo samo reći: „Sluge smo beskorisne. Učinismo samo ono što smo bili dužni učiniti.“ Neka nas Gospodin ispuni takvom poniznošću i takvom zauzetošću oko dobra.