22. nedjelja kroz godinu (A) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Onaj koji se oko dobra trudi, često naiđe na neodobravanja i nerazumijevanje. Zato se mi, po svojoj ljudskoj slabosti, upravo zato da bismo izbjegli moguće sukobe, često prilagođujemo i suobličujemo ovome svijetu i tako odstupamo od Božjih zapovijedi i evanđelja. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste, osobito zbog toga što smo po svojim grijesima iznevjerili Gospodnju zapovijed da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta.

• Gospodine, ti si svoj izabrani narod postavio usred drugih naroda da se po njemu tvoje spasenje proširi do kraja zemlje. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si bio poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu. Kriste smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da se ne suobličujemo ovome svijetu, nego da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Neka su životna razdoblja jednostavno preplavljena optimizmom, kao kada, na primjer, mladi polože ispit zrelosti i biraju fakultet. Čini im se da je pred njima cijeli život i cijeli svijet. Izgleda im, kao da su im svi putovi otvoreni. Slično se osjećaju mladenci na svome vjenčanju. Započinje novi život! Koliko god oni bili s obje noge na zemlji, ipak svoju budućnost vide u lijepom svjetlu. A onda, znamo, započinju životne bitke, nevolje, razočaranja…

Ti me, Gospodine zavede…

Izgleda da je jednako tako i u našem vjerskom životu. Evo, na takav nam način danas progovara prorok Jeremija (Jr 20, 7-9). Na početku svoje knjige Jeremija opisuje svoj proročki poziv. Bog mu govori: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te (Jr 1,5). Kada se Jeremija počeo nećkati da je premlad, da je još dijete, Bog mu govori: Ne boj se: jer ja sam s tobom da te izbavim (Jr 1,8). Prekrasno je to iskustvo: Bog ga je još prije rođenja odredio za proroka i još mu jamči zaštitu. Međutim, ta se proročka služba pokazala veoma teškom. Jeremija je bio blag i plah čovjek, a nitko ga u Jeruzalemu nije htio poslušati, niti su ga uzimali ozbiljno. Štoviše, Jeremija je sam sebi stvorio moćne protivnike, koji su ga umalo ubili. I sada, čuli smo u prvom čitanju, Jeremija se žali Bogu: Ti me, Gospodine, zavede i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Tu je istu muku podnosio i sv. Pavao. Govoreći o svom služenju Kristu veli: Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac (2 Tim 2,9).

Prečesto je tako u životu. Čovjek svom dušom prione uz dobro. Naviješta to dobro, trudi se širiti to isto dobro oko sebe. I onda mu se čini da to nitko ne traži niti to cijeni. Tako nam se može danas činiti da, na primjer, o obiteljskim vrednotama govori i Crkva i pojedinci, a da se, sudeći bar prema sredstvima društvenog priopćavanja, to baš i ne čuje, odnosno da se o tome ne želi slušati. Tako onda ako se, na primjer, želi vrednovati majka obitelji kao odgojiteljica i supruga, rugaju nam se da od žena želimo načiniti strojeve za rađanje, iako je očito da se žene izrabljuju upravo time što moraju raditi izvan kuće i onda u isto vrijeme nositi sve obveza žene i majke. A što tek reći kada kao vjernici govorimo o predbračnom i bračnom moralu? O brojnim obiteljima? Imamo dojam da nam se grohotom smiju.

Koji puta nam se slično događa i u našoj užoj i široj obitelji. U svoju obitelj ulažemo i srce i dušu, sav svoj polet i dobru volju, pa nam se onda, eto, čini, da se to nedovoljno vrednuje ili čak i ne primjećuje… Zato, ako se ponekad u molitvi potužimo Bogu da nas njegov jaram preteško pritišće, možemo imati pred očima Jeremiju i tolike Božje ljude. Ni oni nisu uvijek nailazili na odobravanje kada su se trudili oko dobra, ali su u dobru ustrajavali. U tome ih želimo i trebamo nasljedovati.

Riječ mi Gospodnja postade ruglo

Ne radi se samo o tome da je prorokova riječ neprihvaćena. Njegovi ga protivnici smatraju smiješnim, do te mjere da o njemu ne treba ni raspravljati. Za njih je on bio čudak, redikul kako bi se reklo u Dalmaciji. A zašto? Samo zato što je govorio istinu koja je bila neugodna. Naime, Jeremija je po Božjem nalogu pozivao Jeruzalemce na obraćenje, jer će ih njihov neprijatelj pobijediti, a grad razoriti, ne budu li poslušali Božjega glasa. Jeremija nije mogao ne govoriti ono što mu je Bog naredio. Zato mu je veoma teško. On želi biti Bogu vjeran, ali zbog toga navlači negodovanje i mržnju svojih sugrađana. Čuli smo kako se žali: Kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: “Nasilje! Propast!” Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. Tu je nevolja i nas pojedinih vjernika, ali i cijele Crkve. Naime, s jedne strane, Crkva se mora prilagođavati svijetu. Uveli smo ponovno narodni jezik u liturgiju, ublažili propise o postu, pojednostavnili postupak za sklapanje mješovitih ženidbi… I to je razumljivo. Međutim, u nekim temeljnim stvarima, vjerni Bogu, ostajemo čvrsti. Ne možemo i ne želimo protiv Božjih zapovijedi niti protiv naravnog zakona. Zato je za nas život svet od samog začeća pa do prirodne smrti, zato je za nas sveta i bračna postelja i obiteljska zajednica. Zato se zalažemo za sve kršćanske vrijednosti. I onda nas izruguju. Govore da smo zaostali, jer uporno govorimo da pobačaj nije pravo žene, nego ubojstvo nevinog ljudskog bića, koje se nikako ne može braniti. Smatraju da smo još uvijek u mračnjaštvu prošlosti, kada uporno govorimo da je Bog stvorio muško i žensko da budu jedno tijelo, a ne žensko i žensko ili muško i muško. Nemojmo se zavaravati: Jeruzalemci nisu poslušali Božjega glasa i – stradali su. Kada god se oglušujemo na Božji glas, trpimo posljedice. Jer, Božji je zakon duboko u nama i u cijelom svemiru. Ne može čovjek bez posljedica za vlastiti opstanak izopačivati svoju narav koju je Bog stvorio. To nije prijetnja. To nije zastrašivanje naroda. To nije stvaranje panike. To je razborita opomena, kao kad kažemo djeci da je važno prati ruke prije jela ili da nije zdravo pušiti ili pretjerivati u alkoholu.

I sami se koji puta, poput proroka Jeremije, osjećamo gotovo izopćenima kada iz principa ne idemo u kupovinu nedjeljom, kada insistiramo na nedjeljnoj misi, makar su nam djeca umorna od računala, filmova i kasnih izlazaka. Međutim, unatoč svemu, mi do svojih svetinja držimo i želimo držati, makar bili malo stado (Lk 12,32), kako Isus veli.

Ne suobličujte se ovome svijetu

Slično nam danas i Pavao veli u Poslanici Rimljanima (Rim 12, 1-2): Ne suobličujte se ovomu svijetu. Upravo to. Mi smo svjetlost, mi smo kvasac, mi smo sol zemlje, odnosno sve bismo to trebali biti. Vidjeli smo također kako je danas Isus u evanđelju (Mt 16, 21-27) odlučan vršiti volju Božju unatoč svemu. Kad je Isus učenicima počeo govoriti o svojoj muci i smrti, Petar se zabrinuo i rekao mu: Bože sačuvaj, Gospodine! Međutim, Isus je do grubosti odlučan da bude Bogu vjeran, pa oštro odgovara Petru: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Zvuči možda prestrogo, može zvučati izvještačeno i patetično, međutim, u ovom današnjem vremenu, ili ćemo biti pravi vjernici, ili nas uopće neće biti. Mi smo po krštenju i svećenici i proroci, slično kao Jeremija i slično kao Pavao. Neka nam Gospodin dade snage da u ovome svijetu možemo biti radosni navjestitelji njegove blage vijesti i njegova spasenja.