23. nedjelja kroz godinu (B) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Uvijek među nama ima onih koji vide zlo i nevolju i naviještaju propast. To su oni koje nazivamo dežurni katastrofičari. Naglašavaju snagu zla i ističu našu slabost i nemoć. Mi vjernici, naprotiv, znamo da je Bog iznad svega i da je Božja sila jača od svakoga zla. Zato se ne plašimo niti izvanjskih nevolja niti vlastitih slabosti. Mi se jednostavno trudimo ukloniti grijeh iz naše duše i nastojimo Božjom snagom činiti dobro. I onda, znamo, Bog u nama i po nama djeluje. Zato ćemo se i na početku ove svete mise pokajati za svoje grijehe i zamoliti Gospodina milost da budemo njegovi vjerni suradnici.

• Gospodine, ti si iznad svega, ti si Gospodar svega, ti si jedini Bog. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, u tebi je sve stvoreno i sve stoji u tebi. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da budemo suradnicima tvojega djela spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Kad pogledamo neku veliku građevinu – pogotovo onu iz davne prošlosti – pomislimo, je li moguće da su to učinili ljudi i to ljudi koji su višestruko manji od nje. Pomislimo samo na piramide! Pa ipak, malo po malo, ciglu po ciglu, kamen po kamen i – evo velike građevine. Sličan je osjećaj kad pogledamo neki veliki most nad dubokom rijekom ili provalijom. Međutim, izvođači se nisu dali omesti, nisu se uplašili. Znali su da imaju i znanja i sposobnosti i doveli su svoje djelo do kraja.

Budite jaki, ne bojte se!

Možemo samo zamisliti apostole na početku njihova misijskog djelovanja. Toliki veliki svijet pred njima, a oni maleni i obični ljudi. Pa ipak su krenuli. I učinili velike stvari. Tako danas u prvome čitanju (Iz 35, 4-7a) prorok u Božje ime sokoli svoj narod. Veli: Recite preplašenim srcima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, Bog sâm hita da vas spasi!“ I nama se čini kao da stojimo pred golemom planinom koju treba prijeći, pred dubokim jazom koji treba pregaziti. Ne trebamo se plašiti. Ako smo s Bogom, ako smo na njegovoj strani bit će s nama i njegova zaštita. Ne treba se plašiti ovoga svijeta niti životnih poteškoća. Evo, možda nam se čini da naše okruženje i nije baš duhovno. Svi su zabrinuti i zauzeti materijalnim probicima. Toliki se muče i trude da se pomaknu na društvenoj ljestvici. Nekima je jedino važno da žive i uživaju ovaj svijet. Kako u tome okruženju tražiti istinske evanđeoske vrijednosti. Kako podnositi životne nedaće, bolesti, nesreće, nerazumijevanje, progonstvo. Kako odoljeti navalama zloga pa se oduprijeti osveti, zavisti, mržnji, pohlepi, najrazličitijim strastima. Kako s vjerom i nadom nositi vlastiti križ? Kako hoditi ovom zemljom a imati pred očima nebesku domovinu? I sveti Pavao, koji je mnogo prepatio poradi evanđelja za to svjedoči. Veli: Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada (1 Kor 4,9-13). Pa, ipak, znamo, Pavao se nije dao smesti. Znao je kome je povjerovao i u svome poslanju ustrajao je do kraja.

Sljepačke će tad oči progledati Effata!

O onim vremenima, vremenima Mesije-Spasitelja prorok danas dalje govori: Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati. I stvarno. U Isusovo se vrijeme upravo to dogodilo. Znamo, Isus je slijepcima podario vid, sluh gluhima, nijemima govor, uzetima zdravlje. I još više od toga. Isus je siromasima navijestio evanđelje, grešnicima opraštao, strancima otvorio put u nebesko kraljevstvo. I upravo takvi i mi danas stojimo pred Isusom. S jedne strane vidimo svoju nedostatnost, svoje slabosti i svoju grešnost. Osjećamo kako nam je manjkava vjera, kako su nam riječi nedostatne, kako ne svjedočimo dovoljno Kristovo evanđelje u ovome svijetu. Pa nas onda zna uhvatiti malodušnost. Tko sam ja da se nešto posebno trudim oko vrednota evanđelja? Nije li ovaj svijet i prevelik i prejak i preokrutan da bi u njemu mogla zasjati istina evanđelja. Konačno, i ja sâm sam i nedostatan i grešan. Pa se onda prepustismo masi i matici, neka nas nose. A evo, Božja nas riječ jača i sokoli. Nismo sami! Bog je uz nas. Ni apostoli nisu bili ni besprijekorni ni naročito jaki, ali je u njima bila snažna Kristova riječ. Svatko od nas može i treba – u prvom redu u sebi samome! – učiniti da zaživi Božja riječ. Prema tome, ja mogu ostaviti svoje grijehe i zle navike. Ja mogu učiniti otklon od duha ovoga svijeta. Ja mogu u molitvi svednevice otvarati svoj duh Bogu. Ja mogu napredovati u dobru. Ja mogu – u koliko god to malenoj mjeri bilo – biti svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac u ovome vremenu. Meni Bog povjerava Kristovo evanđelje u svojoj Crkvi, mene Bog poziva da budem suradnikom u naumu njegova spasenja u Kristu. Ne trebam se bojati. Ta ne govorimo to mi, nego Duh Božji u nama, ne činimo to mi, nego je u nama djelatna Božja snaga. Pa kao što prostodušni i jednostavni ljudi s radošću rađaju djecu i odgajaju ih u svemu što je dobro, tako svatko od nas može donositi i rađati Krista u ovome svijetu.

Dobro je sve učinio

To je Isus činio. Evo, danas je gluhonijemom čovjeku vratio zdravlje (Mk 7, 31-37). Ljudi su bili oduševljeni i zadivljeno govorili: Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti! Tu radost, to oduševljenje i mi želimo širiti u sebi i u svijetu oko nas. Isus sve dobro čini! Možda netko misli da Božje zapovijedi i Kristovo evanđelje čovjeka ograničuju. Mi znamo i vjerujemo da Isus sve dobro čini. Sve što govori, za nas je i za naše dobro, sve što čini bilo je dobro za nas i za naše spasenje. Zato ne malakšemo. Zato nismo obeshrabreni. Zato smo radosni i oduševljeni: ta mi naviještamo veselu, radosnu vijest.

Ne trebamo jadikovati nad ovim svijetom. Ne trebamo se plašiti snaga zla koje susrećemo. Mi želimo biti vjerni Kristovu evanđelju znajući da je uz nas sam Gospodin, njegova snaga, njegova pobjeda i njegova radost, radost koja se proteže do u vječnost.