24. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Mi smo ljudi nesavršena bića i neprestano moramo učiti i truditi se da postanemo i ostanemo ono što bismo trebali biti. Evo, na primjer, tko je to savršen vozač? Uvijek iznova učimo, neprestano pazimo, pa ipak griješimo. Tako je u svakom našem poslu, a tako je, na žalost, i u našem duhovnom životu. Griješimo. I u ovom je slučaju, naravno, potrebno pogrešku i grijeh priznati, za nj se pokajati, a znamo, Bog je milostiv i milosrdan Bogat dobrotom i ljubavlju, Bog prašta potičući i nas da od srca oprostimo svojim bližnjima.
- Gospodine, ti si dobrostivo oprostio svome izabranom narodu kada te je Mojsije zamolio da im se smiluješ. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si raskajanom razbojniku oprostio njegove grijehe i obećao mu raj. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas učiš da praštamo, da bi nam bilo oprošteno. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Dizači utega su zaista posebni ljudi. Mogu podići i dvostruko više nego što su sami teški! Evo primjera. Dizač najteže kategorije može u trzaju podići i 220 kg. I time osvaja prvo mjesto. I zamislite – stavite mu na njegove utege još samo 2 kg. Što se događa? Ne može podići do kraja. Samo zbog 2 kg? Priznat ćete: i najjači dizač utega ima svoje granice.
A ima li Bog svojih granica? Dobro, Bog ne može stvoriti okrugli trokut, jer je to besmislica, međutim, može li Bog npr. sve oprostiti? Može. I najveće zločine? Može. I baš najveće, najveće zločine? Može. Može pod jednim uvjetom. Da to čovjek stvarno hoće, da to stvarno želi i da se kaje zbog svojega zla. Takav je Bog. Pa kako onda Bog ne prašta uvijek? Kao da je Bog postavio granice svome praštanju. Čuli smo Isusovu prispodobu (Mt 18, 21-35).
Strpljenja imaj sa mnom
Isus pripovijeda o jednom kraljevom sluzi. Današnjim rječnikom rečeno, bio je to ministar financija ili graditeljstva, u svakom slučaju čovjek koji je raspolagao s mnogo kraljevog novca. Ispostavilo se da taj sluga duguje deset tisuća talenata. Budimo jasni, nije sluga taj novac jednostavno dugovao. On je to zapravo ukrao ili, kako se to danas elegantno kaže, on je novac pronevjerio. Napomenimo da je talent bila mjera za težinu (nešto preko trideset kilograma), tako da bi deset tisuća talenata odgovaralo svoti od sto dvadeset tisuća zlatnih denara. To je bila svota koju sigurno nitko u čitavoj Palestini nije imao. Taj novac sluga nije mogao vratiti. Naime, toliko nije mogao zaraditi. Toliki se novac može potrošiti, ali zaraditi… Nadalje, nije novac mogao vratiti ni svojim imanjem. Dug je, naime, višestruko nadmašivao svu pokretnu i nepokretnu imovinu, pa čak kad bi i svoju obitelj prodao u roblje. Situacija je bezizlazna. Bacit će ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Budući da on ne može vratiti taj dug, značilo je to da će doživotno trunuti u tamnici, a njegova će obitelj postati prosjaci. I onda sluga pokuša nemoguće. Baca se na koljena pred kralja i veli: “Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti!” To su bila prazna obećanja. Dug se ne može vratiti. Znao je to sluga, ali znao je to i kralj. I gle čuda neviđena! Kralj mu dvostruko oprašta. Oprašta mu krađu i oprašta mu taj neviđeno velik dug. Duga više nema, izbrisan je! Sluga ne vjeruje svojim ušima. Tražio je samo odgodu, novi “stand by” aranžman, a gle, dobio je potpuni oprost. Pijan od sreće čovjek juri svojoj kući da odnese radosnu vijest svojoj ženi i djeci.
Nije li trebalo da se i ti smiluješ
Kad, evo nevjerojatnog zapleta. Taj sluga susreće jednog svoga druga koji mu je dugovao sto denara. Prvo, taj novac nije sigurno bio pronevjeren. Bio je to jednostavno dug koji nije na vrijeme bio vraćen. Drugo, denar je bila jednodnevna nadnica. Dakle, sto denara bi bilo oko četiri mjesečne plaće. To znači, uz malo štednje i sreće mogao se vratiti za najviše godinu dana. A što je najvažnije, može li se uopće dug od sto denara usporediti sa strašnim dugom od deset tisuća talenata? I sad čujemo istu rečenicu. Drug toga sluge pada na koljena i moli: “Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti!” To nisu bila prazna obećanja. Svota je to koja se može vratiti. Međutim, kraljev sluga ne želi ni čuti, nego određuje da se njegov drug ima baciti u tamnicu dok ne vrati dug.
Kako li je samo bio žalostan kralj kad je to čuo! Eto, njegov sluga se prvo pokazao kao lopov, kao čovjek koji je izigrao veliko povjerenje. Nadalje, pokazao se kao veliki lopov jer je grabio kapom i šakom. I sada, nakon što mu je bilo oprošteno, pokazao se i ništarijom, sitnom dušom, bezdušnikom, bezosjećajnim čovjekom: nije htio oprostiti svome drugu, nije čak htio ni odgoditi vraćanje duga, nego je čovjeka bezdušno odredio baciti u tamnicu. Toliko zloće u jednome čovjeku. I onda gospodar veli: “Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio, jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu kao što sam se i ja tebi smilovao?” Kralj ne gleda na njegove grijehe nego se užasava nad tim da čovjek nema ni trunke ljubavi prema bližnjemu, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što je on u prevelikoj mjeri iskusio ljubav i milosrđe svoga gospodara kralja.
Sedamdeset puta sedam
Evo, te je granice Bog postavio vlastitom milosrđu. Nema toga grijeha koji Bog ne bi oprostio, nema takvog zločinca kojega Bog ne bi uzeo za svoje dijete, nema tolikoga grešnika kojemu Bog ne bi htio iskazati svoje milosrđe i sve to pod jednim jedinim uvjetom: onaj koji želi Božje oproštenje i Božje milosrđe, treba takvo isto oproštenje i milosrđe iskazivati svojim bližnjima. Zato je vrlo znakovito Petrovo pitanje i Isusov odgovor. Petar pita: “Koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Isus mirno i duhovito odgovara: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam”. Što to znači oprostiti sedamdeset puta sedam? Prvo, to znači bezbroj puta oprostiti. A drugo, ako se isti čovjek toliko puta o mene ogriješi, znači da je – ljudski govoreći – zločest, da je dosadan, da nema zahvalnosti ni pristojnosti. Pa ipak, valja praštati svakome koji imalo pokaže da mu je žao, baš kao što Bog nama svednevice prašta, ne zato što bismo to zaslužili, nego zato što ga molimo, a on ne može a da nas ne usliši. Naravno, samo ako i mi praštamo.
