Ponedjeljak, 24 siječnja

25. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

1


Uvod i pokajnički čin


Tijekom proteklog tjedna zacijelo smo puno razmišljali o svojim poslovima, dužnostima i brigama. Premalo smo bili sami sa sobom i sa svojim Bogom. Premalo smo imali otvorene oči, uši i srce za svoje bližnje. Sada je došao za nas onaj blagoslovljeni trenutak kada smo odredili jednu uru baš za svoju dušu – da se nađemo pred Bogom i da svoj život usmjerimo prema njegovu svjetlu. Donosimo tako pred Boga svoje brige, svoje poteškoće i svoje pokajanje. Zamolimo Gospodina da nas ispuni svojim Duhom te da nas učini dostojnima da radosno i plodonosno možemo proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti si nas za sebe stvorio i naše je srce nemirno dok se ne smiri u tebi. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas učiš da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da najprije tražimo tvoje kraljevstvo i pravdu njegovu da bi nam onda ti sve ostalo dodao. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Sada kada je naše društvo izišlo iz socijalizma, vidimo kako zapadna poduzetnička pravila znadu za neke poslovne ljude biti vrlo teška. U svom poslovanju čovjek lako može upropastiti svoju tvrtku. Shvatili smo da na dulje staze nema brze i velike zarade, dok, s druge strane, može se lako dogoditi da vrlo uspješna tvrtka padne pod stečaj. Zato se danas uvelike cijene dobri poslovni ljudi, takozvani menadžeri. U čemu je njihova vrijednost? Ne toliko u tome – kako bi se na prvi mah moglo pomisliti – što dobro poznaju način i tijek proizvodnje ili što se veoma dobro razumiju u to kako i čemu služi pojedini proizvod. Dobar poslovni čovjek se kao prvo veoma dobro snalazi u nepredviđenim okolnostima, brzo donosi odluke i nekako „manevrira“ u posve novim okolnostima, pa čak kada i pogriješi. Dobar poslovni čovjek uvijek vidi korak ispred i razvija „strategiju“ na duže vrijeme. Tako nam danas Isus u evanđelju (Lk 16, 1-13) prikazuje sposobnog poslovnog čovjeka koji nam može biti poticaj da na sličan način i mi postupamo u svome duhovnom životu.


Što da učinim?


Jedan upravitelj na imanju bogatog čovjeka stvorio je veliki manjak. Ne znamo kako. Možda se opustio pa dopustio da ga radnici potkradaju, možda je loše planirao poslove, možda uopće nije dovoljno vodio brigu o poslu, pa se stvorio nered u poslovanju. Na koncu – tko zna – možda je i on sam potkradao svoga gospodara. I sada, kad je za nj propast već bila na vratima, kao dobar poslovan čovjek, upravitelj grčevito brzo razmišlja i nalazi dobro rješenje. Kako je bio siguran da će ostati bez posla, on opet koristi dobra svoga gospodara i stječe sebi prijatelje koji bi onda njemu, upravitelju, mogli biti dobri kad se on nađe u oskudici. I onda se pokazalo da je čovjek dvostruko uspio. Prvo, stekao je sebi prijatelje, a drugo, gospodar se mogao uvjeriti kako ima sposobnog upravitelja koji se možda u određenom trenutku „uspavao“, ali koji će, bude li samo malo pažljiviji, sigurno dobro voditi njegovo imanje. I gospodar je pohvalio nepoštenog upravitelja i zadržao ga u svojoj službi.

Što je Isus želio reći? Da valja biti nepošten? Ne! Pa i Isus kaže da je to bio nepravedan i nepošten upravitelj. Isus hoće samo istaknuti kako se taj čovjek znao truditi iz petnih žila da materijalno ne propadne. A kad je u pitanju trud vjernika da vjernički žive? Može li se takav trud usporediti s trudom ovoga čovjeka?


Tko je vjeran u malome…


Veli Isus: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.“ A koliko smo mi Bogu stvarno vjerni? Pogledajmo sebe. Zar ne da se i mi itekako znademo truditi za svoj život? Da se itekako „snalazimo“ (to nam je ostalo još iz onih starih vremena). Kad se vratimo malo unazad i kad pogledamo sadašnji naš život – zar ne kako se samo znademo snaći u nepredviđenim situacijama, kako samo iznalazimo nove puteve opstanka, kako samo teško i naporno radimo… A kad je ono duhovno u pitanju? Trudimo li se isto toliko? Evo npr. djeca trebaju doći i u župu na katehezu. Znamo da je to uz školski vjeronauk važno zbog toga da se djeca uključe u župski i crkveni život, da odrastaju kao vjernici. I onda? Velimo da nemaju vremena, da je to naporno, da mi ovdje u crkvi samo izmišljamo. A u isto vrijeme ćemo dijete voziti dva puta tjedno u grad zbog treninga, glazbene škole i slično tomu. Također nam je razumljivo da se dijete upiše u brojne izvanškolske aktivnosti. A kada smo mi sami u pitanju, zanimljivo je kako nam je jako teško odvojiti vrijeme za molitvu, za nedjeljnu misu, za ispovijed, za posjet starim roditeljima, za pomoć bližnjemu…? Ne stignemo. Kada je u pitanju da se nekih svojih loših navika riješimo da se doista pokazujemo i pokažemo kao vjernici? To je preteško. Sve se to čini malim stvarima. A Isus veli: „Tko je vjeran u najmanjem…“

Budimo iskreni. Ne trudimo se. Ne trudimo se ni blizu onoliko koliko se trudimo za naš svakodnevni život.


Ne može se služiti dvojici…


Veli Isus dosta oštro: „Ni jedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti… Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Opet nam Isus podvlači staru stvar: Bog želi u našem životu biti isključivo na prvome mjestu. Ako bi on bio na drugom mjestu, onda je za Boga isto kao da ga uopće i nema u našem životu. Onda je on u našim životima tek ukras, lijep običaj, folklor…

Onaj se upravitelj trgnuo kada mu je zaprijetila propast. Tako se zna dogoditi i u našem životu da dođemo do zida. Toliko smo se trudili oko toga da nam život u ovome svijetu uspije, a onda dođe otrježnjenje. Dođe starost, nesreća, bolest, smrt. I onda vidimo da baš nismo dobro vrednovali što je stvarno bitno, temeljno, važno…

Kao što je u Isusovoj prispodobi onaj upravitelj imao na raspolaganju tuđe, gospodarevo bogatstvo, tako Bog i u naše ruke stavlja ono što zapravo i nije naše vlasništvo: život, dobru obitelj iz koje smo potekli, školovanje, sakramente i vjerski odgoj koji smo primili, svoju riječ koja nas opominje svake nedjelje. Sve nam to može poslužiti da ne ludujemo, nego da mudro upravljamo vlastitim životom. Bog nam daje mogućnost da činimo dobro onim darovima koji nisu naši. Bog nam je dao i život i zdravlje i novac i vrijeme. Iskoristimo to da drugima činimo dobro. Poslužimo se tim Božjim bogatstvom koje je u nama. Bit će nam na korist. To je smisao Isusovih riječi kada kaže: „Napravite sebi prijatelje od nepoštenoga bogatstva da vas, kad ono umine, prime u vječne šatore.“