Ponedjeljak, 24 siječnja

26. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

jacopo-da-ponte-bogatas-i-lazar


Uvod i pokajnički čin


Gospodin nas poziva d jedni drugima činimo dobro. On nam daje i milost da to možemo. Štoviše, ako čovjek ima dobru volju, redovito je lako činiti dobro. Zato nam je žao što toliko puta ne činimo dobro koje smo lako mogli činiti. Zato ćemo se na početku ove svete mise okajati za sve svoje grijehe, osobito za grijehe propusta.

  • Gospodine, ti nam daješ zapovijed ljubavi prema tebi i našim bližnjima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svoju ljubav prema nama pokazao tako da si svoj život položio za nas. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti sve ljude pozivaš da budu oruđe tvoga mira i tvoje ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Mi teško da možemo i zamisliti kolika zna biti ljudska bijeda. Možda nam može pomoći primjer Majke Terezije i njezinih siromaha. U Kolkati (Kalkuti) u Indiji oni najsiromašniji od siromaha, stari i odbačeni, doslovno umiru na pločniku, bez ikakve zaštite i skrbi. Ona i njezine redovnice su ih uzimale u svoja prihvatilišta, gdje su barem kao ljudi mogli umrijeti. Vjerojatno i danas tamo prilike nisu bolje. Evo o jednom takvom siromahu pripovijeda Isus (Lk 16, 19-31). Siromah se zvao Lazar. On je, sav u čirevima, ležao je pred vratima bogataša. Bio je gladan, pripovijeda Isus, i priželjkivao je nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Eto to. Žudio je za mrvicama s bogatoga stola.


Za bogataša su to mrvice…


Za Lazara su ti ostaci sa stola, te mrvice značile hranu, život, a za bogataša su to bile tek mrvice. I tu je naša nevolja. Tko zna, možda taj bogataš i nije bio svjesno zloban i pokvaren. Jednostavno, nije vidio, nije primijetio, nije imao vremena. To je ono što u prvi mah izgleda nevjerojatno. Zapravo, redovito je lako čini dobra djela. Naime, obično se jako naglašavaju ona junačka, velika i veličanstvena dobra djela. Pa se kaže: onaj tamo je život dao za svoju domovinu. Onaj tamo liječnik ili misionar četrdeset je godina proveo u užasnim životnim uvjetima liječeći gubavce. Eno, onaj je žrtvovao svoj život da bi spasio dijete iz zapaljene kuće. To su velikani i divimo im se. Ali, pogledajmo, mi svakodnevno mrvicama možemo učiniti stvari koje našim bližnjima puno znače, puno više nego što mi i možemo pomisliti. Eno, na primjer, službenik na šalteru jednom točnom i ljubaznom informacijom može učiniti čovjeku veliku uslugu. A tek ako mu pomogne da ispuni neki formular! Možemo ustupiti nekome mjesto u javnom prijevozu, možemo pustiti stariju osobu, majku s djetetom ispred sebe u dugom redu pred blagajnom, ili možda radnika koji ima treba platiti samo burek i jogurt, pa da požuri na svoje gradilište.


A za siromaha žitak…


Za mene je to sitnica mrvica, a za njega… Ili stranca uputiti u gradu na pravu adresu. A što reći o mrvicama u našem obiteljskom životu? Pomoći supruzi ili ženi oko posuđa ili prljavog rublja… Pomoći djetetu oko zadaće, donijeti ocu papuče…, saslušati člana obitelji u njegovim tjeskobama…, imati vremena za nagluhog djeda, biti strpljiv s bakom koja samo priča o starim vremenima… Nama sitnica i mrvica, a njima sunce koje se smiješi.


„Jao bezbrižnima“ i „Blago milosrdnima“


U prvom se čitanju prorok Amos (Am 6, 1a.4-7) obrušava na bezobzirne bogataše koji se bahato goste ne gledajući na silnu bijedu i oskudicu naroda u kojem žive. Veli: Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na gori samarijskoj! Govori kako se oni sjajno goste a ne mare za propast naroda. Zato, veli prorok, kad bude došlo vrijeme progonstva, prvi će otići oni, bezbrižni i bezobzirni. Na drugom mjestu veli Isus: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! (Mt 5,7). Braćo i sestre, u kojoj bismo se skupini htjeli naći u posljednji dan? Među onim bezbrižnima i bezobzirnima ili među onim milosrdnima koji postižu milosrđe Božje? Ne varajmo se. Isus govori više puta: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40). A milosrdni i dobrostivi možemo biti na tisuće jednostavnih načina svakoga dana. To će nas stajati malo napora, malo dobre volje, malo truda da zapazimo gdje i što možemo učiniti i puno ljubavi, širine, vedrine… Sve je to veoma lako. U svojoj prostodušnosti u tome smislu apostol Ivan veli: Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. (1 Iv 5,3).

Onaj bogataš je svojim mrvicama mogao postići nebo. I propustio je tu prigodu. Onaj desni razbojnik, naprotiv, mrvicom dobre volje i s puno ljubavi i prostodušnosti zadobio je nebo u zadnjim trenucima svoga burnog i grešnog života. Ne zbraja Bog naše silne i velike zasluge, ne prebraja naše medalje za hrabrost koje smo dobili od predsjednika države, ne gleda na odlikovanja koja papa podjeljuje posebno zauzetim vjernicima. Bog gleda na moju prostodušnu ljubav koju se svakodnevno trudim iskazivati u malim i svakodnevnim životnim trenucima. Život je Božji dar, život je radost. A radost se umnaža kad se dijeli, kad se dariva. Tako postajemo slični Bogu koji se najviše veseli kad svoj narod obasiplje mnogim dobročinstvima.