Portal katoličkih teologa
26. nedjelja kroz godinu (C): Imaju Mojsija i proroke

26. nedjelja kroz godinu (C): Imaju Mojsija i proroke


Ljudi vole mađioničarske predstave. Iako znaju da je po srijedi neki trik, uživaju u tome da vide nešto nevjerojatno i nesvakidašnje. Od toga je oduvijek živjela industrija zabave. Na sličan način ljudi će pohrliti tamo gdje se događaju neka čudesa, ili barem stvari koje izgledaju kao čudesa. Konačno, nije li i Isus činio čudesa? Međutim, u jednoj svojoj prispodobi Isus ipak pokazuje drugačiji pristup čudesima i to u prispodobi o bogatašu i siromahu Lazaru (Lk 16, 19-31), koji se želio nasititi mrvicama s bogataševa stola, ali ih nije dobio. Kada su obojica umrli, Lazar je dospio u raj kod Abrahama, a bogataš u strašan oganj. Vidjevši da mu je kob zapečaćena i da ništa ne može promijeniti, bogataš moli Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći, da ih upozori da trebaju živjeti prema Božjim zapovijedima, tako da i oni ne bi došli u pakao. Abraham mu kaže: „Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!“ Bogataš je inzistirao, da će se oni obratiti samo ako im uskrsnuli Lazar posvjedoči. Abraham zaključuje: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.“

Naglasimo. Nitko nije povjerovao u Isusa samo zbog njegovih čudesa. Bilo je onih koji su ih vidjeli, pa ipak nisu povjerovali. Vjera je Božji dar, zatim osobna odluka, ali uvijek ostaje vjera – a ona se ne može dokazati i pokazati. Netko svome prijatelju ili svome bračnom drugu vjeruje ili ne vjeruje. Dokazi u tome smislu mogu samo pomoći ili odmoći, ali na koncu ostaje samo – vjera.

Drugo, za Isusa su čudesa tek znakovi, otvoren poziv da čovjek povjeruje njegovim riječima. Isusova prvenstvena uloga nije bila riješiti zdravstveni sustav u ondašnjem Izraelu, niti riješiti pitanje oskudice hrane ili pak riješiti nedostatak vina na svadbama.

A onda, nasuprot tome, mi ljudi i dalje volimo spektakle, stvari koje su nalik čudima. A to se odražava i u vjerskom životu. Eto: i nesvjesno trčimo za novim čudesima i ukazanjima, za propovijedima ovoga ili onoga svećenika, za svjetski poznatim pripadnikom nekog duhovnog pokreta. I svećenici se koji put zavaravaju da će nekim masovnim okupljanjima, svečanostima, obljetnicama, pozivanjem na slavnu prošlost, novim i neviđenim stvarima polučiti odlučujući pomak. Ono što stvarno vrijedi, ono na čemu se temelji puni život, redovito nije spektakularno. Traži se redovit, čestit život, a za vjernike jednostavno vršenje kršćanskih dužnosti. Jer, da danas ustane i sveti papa Ivan Pavao II., bi li to iz temelja promijenilo naš ljudski i vjernički život? Ne. Ono bitno događa se u srcu i duši.