26. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Često nas Božja riječ poučava kako se naša ljubav prema Bogu prvenstveno ogleda u tome kakva je naša ljubav prema bližnjemu, pogotovo prema onima malenima i nezaštićenima. Ne radi se o tome da bismo mi bili baš zlobni i zločesti, nego nam se događa to da i ne primjećujemo kako se sve više i više brinemo samo za sebe. I tako ne primjećujemo potrebe naših najbližih, tako postajemo bešćutni. Gospodin nam govori da se trebamo obazrijeti oko sebe i vidjeti što mi možemo učiniti da patnje drugih budu manje. U našim je rukama sposobnost činiti dobro. Na početku ove svete mise pokajat ćemo se za sve naše grijehe, osobito grijehe propusta.

• Gospodine, ti si već u samim počecima odredio da muž i žena budu jedno drugome na pomoć. Gospodine smiluj se!
• Kriste, ti si rekao da tebi činimo ono što smo učinili jednome od tvoje najmanje braće. Kriste smiluj se!
• Gospodine, rekao si da ćeš nas suditi po tome jesmo li čista srca služili tebi i bližnjemu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Netko je zapisao kako je jednoj razmaženoj kraljici jedanput bilo rečeno kako u njezinoj kraljevini ljudi nemaju kruha. Vele da je ona na to odgovorila: „Pa neka jedu kolača.“ Nevjerojatno! Ona očito iz svojih kraljevskih dvora nije mogla niti zamisliti kako žive ubogi seljaci. O tome nam danas govori i Božja riječ. Prorok Amos opisuje židovske glavare (Am 6, 1a.4-7). Nisu oni Boga hulili, vjerojatno su se smatrali dobrim vjernicima. Međutim, ono što su činili svome narodu bilo je strašno. Čuli smo kako im se Bog oštro prijeti preko proroka Amosa.

Jao bezbrižnima…

Veli prorok: „Jao bezbrižnima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori“. Odnosi se to na glavare i bogataše u oba židovska kraljevstva. Oni ne vide i ne čuju ostale. Važno im je samo njihov užitak, njihovo bogatstvo, njihova vlastita obitelj. Slijepi su i gluhi za ono što se događa oko njih. Bezbrižni, spokojni, bešćutni. Mi samo možemo zamisliti kako je u ono vrijeme siromaštvo bilo strašno, kako su siromasi doslovno bili i bez hrane i bez odjeće. A glavari i bogataši to nisu htjeli ni primijetiti. Čudimo se tome? Pa, i ne bismo trebali. „Sve što je pisano, nama je za pouku pisano.“ Evo, pogledajmo nas u današnjem vremenu.

Veli poslovica: „Sit gladnu ne vjeruje.“ Što se događa? I neprimjetno se po svojoj slabosti zatvaramo u sebe. Ne primjećujemo druge oko sebe. I to počinje od najranijih dana, od malih nogu. Eto: najvažnije je da moje dijete ima. Moje je dijete najvažnije. Moje dijete može biti i lijeno i bahato i neodgovorno i neljubazno i neodgojeno, ali da samo vidim toga tko će mu se usprotiviti. Ja ću za svoje dijete poginuti. A što je s drugima i njihovom djecom? Drugi su tu zato da se mom djetetu uklanjaju s puta ili da ga tetoše, da mu se dive. I nesvjesno postajemo bešćutni, bezosjećajni prema drugima. A onda drugi, obični primjeri: bacit ćemo smeće na ulicu – neka čisti onaj čija je to dužnost. Načinit ću drugome štetu – pa što onda? Cijela je cesta moja. Parkirat ću gdje je meni zgodno – nije bitno ako drugima smetam – nek’ se sklanjaju… Tamo negdje netko stradava – a što da mu ja radim? Bešćutan čovjek ne primjećuje da mu je roditelj željan telefonskog poziva. Ne primjećuje ljude koji strpljivo čekaju u redu, dok on može kako hoće. Vidi sebe i samo sebe i svoje najbliže… Tako i onaj bogataš iz Evanđelja. Ne bi on bio puno izgubio da je pomogao onom Lazaru. Vjerojatno mu ne bi bilo žao komadića kruha i mesa. Jednostavno, bogataš se nije htio opterećivati tim siromašnim čovjekom. Prisjetimo se i drugoga primjera. Kad je za Domovinskog rata po nama padalo, kad smo bili i jadni i bijedni, kad smo se borili doslovno za goli život – e onda smo se zgražali kako je to cijelom svijetu svejedno. Jesmo li mi sada drugačiji od njih?

Jedu janjad iz stada…

Prorok Amos opisuje opačinu tih glavara: „Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje.“ Možemo samo zamisliti što to znači. Dok siromah leži na goloj zemlji pokriven poderanim ogrtačem, oni leže na preskupim ležaljkama od bjelokosti. Dok siromah ne zna što bi jeo, oni uzimaju što seljak gotovo nikad ne radi: kolju janjad i telad. Naime, običan će čovjek radije pričekati da janje poraste do ovce pa da može imati i vunu i mlijeko. Slično je i s teletom. Međutim, glavari se ne brinu, što bismo danas rekli, za obnavljanje stočnog fonda… Nadalje, dok je siromah samo o blagdanu Pashe mogao piti malo vina koje je više bila kvasina, ovi svednevice piju vino. Rekli bismo, zaista su pretjerali. Slušajući ovu proročku riječ, pomišljamo kako bismo i sami morali imati više osjećaja za potrebe naših najbližih, pa i za karitativne i humanitarne akcije. Nažalost, lako se može dogoditi da čovjek zapadne u samozadovoljstvo, pa da se i na nama ostvari ona jetka poslovica da sit gladnu ne vjeruje.

Al za slom Josipov ne mare…

Na koncu prorok Amos daje oštru osudu. Naime, državi i narodu zlo se sprema. Neprijatelji samo što nisu ušli u zemlju da je osvoje, porobe i opljačkaju, a glavari i bogataši uopće za to ne mare. Zato prorok zaključuje što će se dogoditi upravo tim bogatašima: „Stog će prvi sada biti prognani; umuknut će veselje raskošnika“. Tako se i dogodilo. Zemlja je bila osvojena i porobljena a u progonstvo su prvo bili odvedeni odličnici. Povijest je kasnije pokazala da se i to na dobro okrenulo. U posvemašnjem poniženju i nevolji i narod i glavari i svećenici naučili su razlikovati bitno od ne bitnoga, pa su se za sedamdesetak godina vratili obnovljena duha i vjerniji Bogu.

Braćo i sestre, tako je jednostavno slijediti Božju zapovijed ljubavi. Koliko bi nam bilo lakše, kada bismo se potrudili imati više srca jedni za druge. Ono što se veli: imati oko za bližnjega, imati srca za bližnjega, imati toplu riječ za bližnjega. Zar ne da smo – makar smo slabi ljudi – toliko puta doživjeli susretljivost i ljubav drugih, zar ne da smo – koliko god bili i sami grešnici – i mi pokazali dobrote i ljubavi prema drugima. Zar ne da nam je tada gorjelo srce?

Dao Gospodin da nam često tako srce gori. Amen.