27. nedjelja kroz godinu (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Kad prvoškolac kreće prvi dan u školu, djed ili baka znaju mudro primijetiti: Eto, sad si po prvi puta stavio brigu na vrat i imat ćeš briga do konca života. Stvarno, moglo bi se reći da velik dio svoga života provodimo u brigama i zabrinutosti: tu je škola, posao, obitelj, djeca, vođenje kućanstva, krediti, bolesti, ratovi i nesreće… Nikad kraja brigama. Kad bi netko gledao sa strane, mogao bi se upitati, vjerujemo li u Boga ili brine li se to Bog za nas, kad je sva ta silna briga na nama. A bar da ima neke koristi od briga… Danas nas Božja riječ posebno poziva da ne budemo tjeskobno zabrinuti. Ta u Božjim smo rukama! Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, pogotovo za grijehe nevjere i malodušja.
- Gospodine, stvorio si nas jer si nas ljubio. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, svoj si život položio za nas. Kriste smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da svoje pouzdanje polažemo samo u tebe. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Velike znaju biti naše brige. I to razumije samo onaj tko ih je imao. Evo. Čovjek ostane bez posla. Kako će otplaćivati kredit, kako će se skrbiti za svoju obitelj? Teške su to brige. Ili, dogodi se rat, progonstvo, posvemašnja neizvjesnost. Kako onda spavati uz takve brige? Osim toga – vidimo to nažalost dosta često – događaju se rastave, ružne rastave gdje trpe svi: i supružnici i roditelji, a ponajviše djeca. Možda su stvarno u pravu oni koji vele da takvi razdori skraćuju životni vijek. A što reći o bolestima, nesrećama, o iznenadnoj i tragičnoj smrti? Nije čudo da govorimo o stresu, napetosti, nervozi, o posttraumatskom poremećaju.
Ne budite zabrinuti
A, evo, danas Pavao veli Filipljanima (Fil 4, 6-9) – a to je Božja riječ za nas! – Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. Netko bi rekao da je to jako lijepo i pobožno rečeno. Kako da čovjek ne bude zabrinut? U današnje vrijeme? U obitelji u kojoj živi? Na poslu gdje radi? U političkim prilikama u kojima se nalazimo? S takvim zdravstvenim i obiteljskim problemima? Čovjek bi morao biti ili lud ili neupućen, pa da ne bude zabrinut! Međutim, nama je danas upućena ova riječ i ovaj poziv: Ne budite zabrinuti ni za što. Vjernici smo, braćo i sestre. Vjerujemo da je Bog još prije svih vjekova odredio da se rodimo i da budemo ovdje gdje jesmo. Vjerujemo da nas je Bog stvorio ne iz dosade, nego zato što nas je ljubio. Vjerujemo i trebali bismo vjerovati, da nam je Bog povjerio najvrednije što ima – svoga jedinorođenoga Sina. Vjerujemo da nas Bog u njemu i po njemu spašava snagom i djelovanjem Duha Svetoga. Vjerujemo da nas Bog upravo po našim životnim nevoljama sjedinjuje s mukom i patnjama svojega Sina, da bi nas – već sada – učinio dionicima i njegove proslave, da bi se to onda u potpunosti očitovalo u vječnosti. Nismo bačeni na zemlju. Nismo prepušteni samima sebi. Nismo u vlasti zlih sila i zlih ljudi. Gospodin Isus kraljuje s Ocem i duhom Svetim u vjekove…
Prema tome, što god nam se dogodilo i što nam se god to događa, nije izvan Božjega pogleda, nije izvan Božjeg nauma spasenja. Zato mi u jednostavnosti, veli Pavao sa zahvaljivanjem, mirno iznosimo svoje molbe Bogu. Bogu koji sve vidi, sve zna, sve vodi, Bogu koji nas iznad svega ljubi i vodi naš život njegovu punom smislu u vječnosti.
Zato, može se dogoditi da se brinemo, da tražimo izlaz iz naših poteškoća, ali duboko u sebi nismo trajno zabrinuti, to jest nismo tjeskobni kao oni koji nemaju ni vjere ni nade.
Što je god čestito…
Bog svoje čini. On vodi naš život. Zauzvrat, očekuje od nas da surađujemo s njime za naše vlastito spasenje. Zato Pavao dalje veli: Uostalom, braćo, što god je istinito, što god je časno, što god je pravedno, što god je čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to neka vam je u srcu. Upravo nam o tome govori naš kršćanski i katolički nauk. Naime, Bog nas po Kristu, snagom Duha Svetoga spašava bez ikakvih naših zasluga, besplatno, čistim svojim darom. No s druge strane, traži od nas da živimo u skladu s velikim darom koji smo dobili. Ako je u nama Kristovo spasenje, ako je u nama sila Duha Svetoga, ako je nad nama silna i vječna ljubav Očeva, kako da onda prezremo i preziremo Boga padajući ponovno u stare grijehe sebičnosti, samodopadnosti, oholosti, mržnje, zavisti…? Naprotiv, ako smo Božji, onda u nama treba biti sve što je Božje, čestito, sve što je ljubav i dobrota. Ne možemo služiti dvojici gospodara, veli Isus. Ne možemo služiti Bogu i u isto vrijeme robovati pokvarenosti i svakovrsnom grijehu.
I Bog mira bit će s vama
To je naš put: mi Bogu podastiremo svoje molbe i svoje potrebe svjesni da je Bog s nama i da nas ljubi unatoč kušnjama i nevoljama, baš kao što je ljubio svojega Sina i u vrijeme njegove muke i smrti. I zbog toga nismo zabrinuti, nismo duboko u sebi tjeskobni zbog naših nevolja. No, s druge strane, trudimo se da naš život odgovara Božjoj ljubavi, trudimo se dati svoj doprinos vlastitom spasenju, doprinos u dobroti i čestitosti. A ako tako u našem životu bude, kratko zaključuje danas Pavao: Bog mira bit će s nama. To je onaj mir koji dolazi samo od Boga. Sada bolje možemo razumjeti što Isus govori: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.
Trudimo se urediti svoj život, osigurati djeci školovanje, posao, auto, stan. Trudimo se osigurati sami sebe za mirnu starost. Sve su to redovite ljudske brige. Ali naša temeljna zauzetost treba biti ići putem Božjih zapovijedi i putem evanđelja. I tada ćemo već ovdje na zemlji imati duboki Božji mir, onaj mir koji će se preliti u sveopći Božji mir i ljubav u vječnom Božjem kraljevstvu. Neka se to, Božjom dobrotom, ostvari u životu svakoga od nas.
